Mučenici - svjedoci vjere do kraja

Kreirano: Subota, 15 Lipanj 2013 Napisao/la dr. Anto Orlovac

   SV. VID, mučenik – Barlovci, 15. lipnja 2013.,   MUČENICI – SVJEDOCI VJERE DO KRAJA

Vidov život – faktografski prema legendi 

 Slavimo danas jednoga mladog svjedoka vjere, mučenika i zaštitnika ove barlovačke župe svetoga Vida. Bio je vrlo mlad kad je za svetu vjeru početkom 4. st. podnio patnju i mučeničku smrt. Ono što danas znamo o njemu, predano nam je u spisu koji se zove Mučeništvo sv. Vida a koje je nastalo gotovo tri stoljeća poslije njegove smrti, tj. oko 600. godine. Evo osnovnih podataka:
rođen od poganskih roditelja, u Mazzara del Vallo na Siciliji, otac mu se zvao Hylas; upoznao kršćansku vjeru preko svojih odgojitelja: Modesta i Krescencije; progonio ga vlastiti otac: kada je saznao da mu je sin kršćanin, odveo ga je prefektu Valerijanu da mu iz glave istjera „religioznu glupost“, kako ju je nazvao. Sjećamo se, i nas vjernike su tim riječima “častili“ komunisti da je naša vjera znak zaostalosti, zatucanosti, gluposti, da je ona opijum za narod i da nas od toga treba osloboditi; zlostavljan je skupa sa svojim odgojiteljima; konačno bačen u kotao vrelog ulja (zato ga umjetnici tako prikazuju s mučeničkom palmom u rukama); umro mučenički oko 313. godine; to je godina Milanskog edikta; Štovanje mu se brzo raširilo, građene su crkve njemu u čast.
Zaštitnik je u mnogim potrebama, ali i mnogih zanata i djelatnosti: zaštitnik je od epilepsije i drugih duševnih bolesti, od slabosti vida, od nevremena, udara groma, ugriza psa i zmije; zaštitnik je nevinosti, domaćih životinja, zatim apotekara, pivara i vinogradara. Ubrojen je među 14 istaknutih svetaca, posebnih pomoćnika u nevolji, što je znak velikoga ugleda što ga je uživao kod vjernika.

Godina vjere

Slavimo evo ovoga neustrašivog svjedoka vjere u Godini vjere u kojoj se nalazimo. Divimo se njegovoj hrabrosti. To je izvrsna prilika da malo propitamo i obnovimo svoju vjeru. A vjera nije samo prihvaćanje nekih vjerskih istina, ma kako one ispravne i lijepe bile. Ona je više od toga. Vjera je povjerenje u Boga, prijatelja koji nam je blizak.
Nedavno je novinar upitao jednoga vrsnog hrvatskog teologa i psihologa (o. Mijo Nikić): „Kakva je to prava vjera i što znači istinski vjerovati?“. Odgovorio je: „Vjerovati znači ulaziti u Božji svijet, u svijet njegove vladavine, a to znači u svijet bezgranične ljubavi. Vjerovati Bogu, znači imati neograničeno povjerenje u Boga i vjerovati u njegovu ljubav, te prihvaćati i usvajati njegove misli kao svoju životnu filozofiju. Budući da su svi ljudi, htjeli ili ne htjeli, znali to ili ne znali, po svojoj naravi religiozna bića, u svima njima 'drijema' veliki vjernik, koji se može probuditi.“ Međutim, čovjek može tu svoju sposobnost, biti vjernik i odbaciti, zanemariti. U tom slučaju se događa ovo: „Ako se u čovjeku ne aktivira ta sposobnost vjerovanja, on će lakše postati žrtvom raznih strahova i duševnih bolesti. Naime, suprotnost vjeri nije toliko nevjera, koliko strah. Tko nema vjere, lakše postaje žrtvom iracionalnih strahova. A tko ima pravu vjeru, lakše podnosi bilo koji strah, odnosno lakše i brže se oslobađa tjeskobe i straha budući da se svojom vjerom otvara čudesnom djelovanju milosti Božje i spasonosnom učinku Božje ljubavi.“
Sjajne su ovdje dvije misli. Prva: U bit vjere spada, dakle, da čovjek ima neograničeno povjerenje u Boga i u njegovu ljubav (a da Bog postoji, to vjerniku i tako nije upitno). Uostalom, ne čitamo li u Sv. pismu: „I đavli vjeruju pa dršću“ (Jak 2,19). Ali, kršćanin vjeruje, a ne dršće, jer vjeruje Bogu koji je Ljubav. Tako je Isus vjerovao Bogu, svome Ocu, kad je mogao u svemu prihvatiti Njegovu volju, pa i u najtežoj patnji. Tako je i Abraham vjerovao Bogu, iako ništa nije razumio, i to mu se uračunalo u pravednost. Tako i Gospa: Neka mi bude ... Tako je vjerovao sv. Vid, pa nije uzdrhtao ni pred najokrutnijim mučenjem. Vjerovati u Boga može svatko, ali vjerovati Bogu na Isusov način može samo kršćanin. Vjerovati Ocu koji nas voli. A takav je Bog kojega nam je Isus objavio.
Druga vrlo zanimljiva misao ovoga teologa je da protivnost vjeri nije toliko nevjera, kako bismo mislili, nego strah. Moderni čovjek koji živi kao da Boga nema, a takvih ima i među kršćanima, pun je strahova, fobija, neuroza. Pitanje je, kakvu predodžbu o Bogu takvi imaju. Za neke je on strogi policajac, Velik Brat, koji sve nadgleda i samo čeka da te ulovi u pogrješci, u prekršaju, i kazni. Takvoga se Boga ne može voljeti, takvoga se boji i od takvoga se bježi. Isus nikada nije govorio o takvome Bogu, nego o Ocu koji voli svako svoje stvorenje, svako svoje dijete. Ispravno vjerovati znači obnoviti pouzdanje u takvoga dobroga Boga A tko od nas ne bi želio voljeti i biti voljen i prihvaćen?!

Mučenica iz Nove Topole

A nisu mučenici živjeli samo negdje daleko i u neka davna vremena. Bilo ih je i ima ih i među nama. Nedavno sam u biskupijskom arhivu pronašao svjedočenje o jednoj vjernici koju su, posve nedužnu, ubili partizani u Lužanima kod Bos. Gradiške u ožujku 1942. Bila je katolkinja, Poljakinja, udana za Nijemca. Zvala se Mihaelina Hagelkrüys r. Walega, a zvali su je Lena. Uhvatili su je partizani, smatrajući da je Njemica (kao da je to što si njemačke narodnosti odmah krivnja za strijeljanje!) i ubili. Evo kako je to posvjedočio jedan susjed, pravoslavac pred župnikom Alfredom Pichlerom u Novoj Topoli 1946.: „Godine 1942. Gerard Hagelkrüys je stanovao u Lužanima i bio moj susjed. Te je godine u veljači on s porodicom izbjegao u Bos. Gradišku od straha pred partizanima. U početku ožujka iste godine vratila se Gerardova žena Lena, da vidi kuću i partizani je uhvatiše i dovedoše do svoje stražare, gdje sam je zatekao ja. Ja sam Lenu kao susjedu izvrsno poznavao. Upitam je: 'Odkud ti, Lena?' – Ona odgovori: 'Uhvatiše me u kući'. Kad su potom neki od suseljana stali s njom razgovarati, reče komesar: 'Nemojte se objašnjavati, to je Švabica!' – 'Nije Švabica – rekoh – nego Poljakinja'. – 'Hajde, gledaj svoga posla!' – odvrati komesar, dade jednom partizanu lovačku pušku, te postavi u saonice Lenu, toga partizana i jednog desetara. Saonice odoše i od tada se Lena više ne pojavi. Poslije nekoga vremena eto ti desetara i veli: 'Znaš li, što Lena reče pred smrt? Digla ruke i povikala: Isuse, Marijo, spasi me! Ona to doreče i ja naredih paljbu.'“. Taj je svjedok ispričao i što se kasnije dogodilo, a saznao je to od jednog nijemog čovjeka, pravoslavca, kojega su natjerali da joj kopa grob. On mu je znakovima pokazao da su u Lenu pucali i ubili je, da je on morao kopati grob, te da su ga tjerali da gazi zemlju na grobu, kako bi se zemlja malo nabila, a on je odmahivao glavom i pokazivao prstom u nebo, što je značilo: po grobu se ne gazi, jer Bog sve vidi! To se dogodilo oko 10. 3. 1942.
Umrla je, ubijena, bez proklinjanja i prijetnje, s molitvom na usnama. Znak je to pravog mučeništva i svetosti! Bila je Poljakinja, katolkinja, ali udana za Nijemca, pa su i nju smatrali Švabicom. Tu su elementi i vjerske i nacionalne mržnje. A ljudski je lijep gest i onog pravoslavca, nijema čovjeka, koji je kopao grob, ali nije htio gaziti po grobu, jer da Bog vidi!

Zaključak

S takvom su vjerom živjeli i umirali naši mučenici. Zato su veliki i dragi: i nama i Bogu. Doživio je to iskustvo i drevni Sirah, čuli smo to danas: „Okruživahu me sa svih strana, i nije bilo nikoga da mi pomogne; pogledom sam pomoć ljudi tražio, ali uzalud. Tad se sjetih milosrđa tvojega, o Gospode“ (Sir 51,7-8a). i Psalmist je imao isto iskustvo: „Da nije Gospodin za nas bio: kad se ljudi digoše proti nama, žive bi nas progutali. Pomoć je naša u imenu Gospodina koji stvori nebo i zemlju.“ (Ps 124, 2-3a.8). Poslanica Hebrejima ističe da su vjernici „izdržali veliku patničku borbu“ (Hebr 10,32b) i čak „s radošću prihvatili otimanje dobara“ (r.34b), - ovo nam je poznato i iz vlastitog nedavnog iskustva! – te ih potiče na postojanost, a Bog neće zaboraviti dati plaću. I Isus u Evanđelju upozorava: „Svi će vas zamrziti zbog Imena moga. Ali tko ustraje do kraja, taj će se spasiti.“ (Mt 10,22)
Braćo i sestre, neka nam Uskrsli Gospodin u Godini vjere osnaži vjeru u dobroga nebeskoga Oca, vjeru u kojoj nema straha, pa ni onda kada valja trpjeti, vjeru u vječni, radosni život kojim žive oni koji su bili vjerni do kraja, sv. Vid i svi mučenici i pravednici, i kojim ćemo i mi jednom živjeti. To nam je obećao Bog koji nas voli i kojemu mi vjerujemo, a on svoje ne poriče!

dr.Anto Orlovac 

Hitovi: 13203