BOGATSTVO KOJE TREBA IZUZETI OD ZAKONA TRŽIŠTA

Kreirano: Petak, 25 Ožujak 2011 Napisao/la KTA BKBiH

Vatikan, 22. ožujak 2011. - Novinar Gaetano Vallini u današnjem izdanju vatikanskog dnevnika L'Osservatore Romana u povodu Svjetskog dana vode, razmišlja o vodi

„Lako kao popiti čašu vode“ kaže se koji puta. Ali ova narodna izreka ne važi za skoro 900 miliona muškaraca, žena i djece na svijetu, koji nemaju pitke vode i za preko dvije i pol milijarde osoba – otprilike polovini pučanstva u zemljama u razvoju – koji žive u nedovoljno higijensko sanitarnim uvjetima zbog nedostatka vodenih izvora. Nedostaje samo četiri godine do 2015. godine, datuma zadanog u Ciljevima milenijskog razvoja međunarodne zajednice, za smanjenje broja osoba bez održivog pristupa vodi i osnovnog zdravstva. Tako, svake godine milion i pol djece ispod pet godina umire od bolesti povezanih sa nedostatkom vodenih izvora.. K tome, prema predviđanjima, od 5 do 20 % globalne upotrebe slatke vode vjerojatno će premašiti na dugi rok raspoloživu opskrbu i do 2015. godine oko polovine svjetskog pučanstva će se suočiti sa krizom nedostatka vode.

Svjetski dan vode koji se slavi 22. ožujka od 1992. je prilika da se razmotri situacija, i u svjetlu rezolucije Generalne skupštine Ujedinjenih naroda od prošlog srpnja, sa kojom je usvojeno da je pristup vodi temeljno ljudsko pravo. Još preciznije tekst „ izjavljuje da pristup čistoj i kvalitetnoj pitkoj vodi i osnovnim sanitarnim objektima je ljudsko pravo, neophodni za puno uživanje prava na život“. Međunarodna zajednica je u biti priznala, nakon 15 godina rasprava, ono što je prirodno i očigledno. Ali zna se, u političkim i ekonomskim poslovima sama očiglednost nema vrijednosti. Isto je tako poznato da priznanje nekog prava služi da štiti najslabije, jer bogati se štite sami. Rezolucija, iako nema obvezujući karakter, uvrštavanje ove nove točke u Povelju o ljudskim pravima je sigurno važan korak u suočavanju sa sve žurnijim pitanjem upotrebe, rasipanja, klimatskih promjena, neravnopravnosti distribucije i pristupa vodi.

 Problem će se posebno odnositi na velika naseljena mjesta i nije slučajno da je za temu ovogodišnjeg Dana izabrana „Voda za gradove: odgovoriti na izazove porasta gradova“ . Danas svaki drugi stanovnik živi u gradskom kontekstu i gradovi rastu vrtoglavom brzinom. U državama u razvoju se odvija 93 % procesa urbanizacije. Svjetski je urbani rast predstavljen najviše sa širenjem siromašnih četvrti koje se nastavlja velikom brzinom: smatra se da do 2020. njihovo stanovništvo će rasti u prosjeku za 27 miliona osoba godišnje na svjetskoj razini. Iako, odlučno treba zaustaviti neodgovornu upotrebu izvora, bitno pitanje je upravljanje. U tom je smislu drugi Svjetski forum za vodu potakao na„duboku promjenu ako se želi dosegnuti održivu potrošnju u bliskoj budućnosti“. Istovremeno se dodaje „bitno je dati vlast (i odgovornost) za upravljanje vodenim izvorima ljudina na lokalnoj razini“, dakle „demokratizaciju upravljanja vodom“.

 Posljednjih desetljeća, videći postotak porasta pučanstva, vodoopskrba se je suočila sa kroničnim nedostatkom investicija i neodržavanjem postrojenja. To je dovelo da je sve veći broj država povjerio upravljanje vodoopskrbom privatnim društvima. Rezultat je toga da financiranje investicija odlučenih u ugovorima između vlada i upravitelja dovelo do velikih porasta cijena. Porasta koji su raznim siromašnim zemljama doveli do sukoba između države, privatnih tvrtki i civilnog društva, kao što je i pokazalo da se nijedno temeljno pravo ne može uspostaviti bez socijalnog sukoba. I ne samo. Stručnjaci Ujedinjenih naroda i dalje smatraju da, ako se stvari ne promije s vremenom, sve će se više sukoba voditi zbog vode. Biti će to ratovi između siromašnih, kao što povijest uči.

 Ako je istina da nedostatak vode često nije za siromašne izvor patnji, već ekonomska nemogućnost da dođu do nje, onda postoji, kako je podsjetio 24. veljače biskup Mario Toso, tajnik Papinskog vijeća za pravdu i mir, govoreći na međunarodnoj konferenciji Greenaccorda u Rimu, „ozbiljan etički problem“, jer , citirajući riječi Kompendija socijalnog nauka Crkve, voda– univerzalno i neotuđivo pravo – je predragocjeno pravo da bi se pokoravalo samo razlozima tržišta i da se njome upravlja isključivo ekonomskim i privatnim kriterijima. Njena trgovačka vrijednost ili cijena ne može biti utvrđena po zajedničkim pravilima ponude i potražnje, slijedeći logiku profita, što se događa u više dijelova svijeta ili je u opasnosti u slučaju privatizacije do paradoksa u kojem siromašni plaćaju mnogo više od bogatih ono što bi trebalo biti njihovo prirodno pravo.

 

Nit vodilju je naznačio Benedikt XVI u poruci prigodom Međunarodne izložbe o „Vodi i održivom razvoju“ održanoj u Zaragozi (Španjolska) u srpnju 2008: upotreba vode „mora biti solidarna i racionalna, plod uravnoteženog zajedništva između javnog i privatnog sektora“. To je ono što civilno društvo traži i u nekim državama na Zapadu, kao Italiji, gdje će se uskoro glasovati na referendumu koji traži da se ne ide u privatizaciju vode. Referendum za koga su se zauzele kao promicatelji i crkvene stvarnosti, znak je pozornosti katoličkog svijeta prema tako osjetljivoj i bitnoj temi. Radi se o pozornosti koja je skoro u DNA vjernika. Zbog čega, objasnio je Papa u gore navedenoj poruci: „Činjenica da je voda danas smatrana pretežito materijalno dobro, ne smije udaljiti – naglašava Benedikt XVI – od njenog vjerskog značenja ljude koji vjeruju, a posebno kršćanstvo, dajući joj veliku vrijednost kao nematerijalno dobro, koje uvijek obogaćuje život čovjeka na ovoj zemlji. Kako ne podsjetiti ovom prigodom na divnu poruku koje daje Sveto pismo, gdje je voda simbol čišćenja? Obnovljena svijest ove duhovne dimenzije je jamstvo i pretpostavka za ispravan pristup etičkim, političkim i ekonomskim problemima složenog upravljanja vodom mnogih zainteresiranih subjekata, bilo na međunarodnoj bilo na nacionalnoj razini.

 

Vjernici su pozvani doprinijeti rješenju problema vezanih za vodene izvore, počevši od kampanje podizanja svijesti, kao što je „Seven weeks for water: water, conflict and just peace“ (Sedam tjedana za vodu:voda, sukob i mir) koju je za korizmu pokrenula Ekumenska mreža za vodu, organizacija koja predstavlja različite kršćanske organizacije i nevladine ustanove, koju koordinira Ekumensko vijeće Crkvi. Vjernici su poticani i raditi i na terenu. To se događa u mnogim misijama i centrima koje su aktivirali volonteri, da bi se suočili za konkretnim žurnostima i najkritičnijim situacijama na planetu. Na ovim napuštenim mjestima - u očekivanju odluka koje bi bile u službi siromašnih i njihovog prava – muškarci i žene, redovnici i laici, zajedno rade sa lokalnim stanovništvom na izgradnji bunara i malih vodovoda. Jer znaju, da i samo jedna dragocjena čaša vode više, može biti razdjelnica između života i smrti. (kta/m.u.)

Hitovi: 11069