Svi Sveti na Crkvenama

Kreirano: Četvrtak, 01 Studeni 2012 Napisao/la Josip Anušić
Klik VIŠE FOTOGRAFIJA

Prema već najavljenom rasporedu mole se molitve odrješenja na grobovima nama dragih umrlih osoba i održavaju se mise za pokoj dušama njihovim. Misa na Crkvenama započela je u 14 sati. Predvodio je župnik fra Dujo Ljevar. Na kraju mise dao je obavijest o potrebi redovitog uređivanja groblja i sudjelovanja u zajedničkim novčanim davanjima. Zahvalio je g. Tomislavu Domiću iz Čivčija koji je podigao veliki križ ispred kapele. Tomislav je otac četvero djece, a trenutno živi u Zagrebu. Njegov dar je i zvono na kapeli. Ovaj dobrotvor na ovaj način zahvaljuje Bogu za darovanu mu djecu i njihovo zdravlje, a najmlađi je u dobi od jedne godine čudom ozdravio nakon zdravstvenih komplikacija.
U nastavku ovoga članka čitajte propovijed fra Duje pod nazivom
I BOG PLAČE. Istaknuo je:

TKO SE JEDANPUT NAŠAO NAD GROBOM DRAGE OSOBE, iskusio je težinu smrti. Morao se susresti sa žalošću i tugom i s teškim pitanjima o smislu života, ali i s onim pitanjima koja se vežu uz čovjekovu vjeru i nadu u život poslije smrti. U takvim trenucima i ostaje nada da sa smrću ipak sve ne završava.

Ni sve smrti nisu iste. Postoje one koje se 'lakše' prihvaćaju, primjerice kad čovjek stigne na konac svoga života ili kad netko umre bez velikih muka. Smrt djece i mladih ljudi puno se tragičnije doživijava. No,čini se,da ljudi lakše prihvaćaju i takvu smrt, kao posljedicu neizlječive bolesti ili nekog nesretnog slučaja od smrti uzrokovane čovjekovim nasiljem.

Takvih je smrti na našim prostorima samo u posljednjem ratu bilo preko sto tisuća. Pobijene su cijele obitelji, mnogima su stradali očevi, majke i djeca. Rane i traume ne daju se lako liječiti, pa ipak mnogi od tih ljudi su pronalazili i pronalaze snagu za život ostajući povezani sa svojim pokojnima. No, njihovi najbliži, kojih više nema, najčešće su samo statistika koja služi različitim ideologijama.

Na stradanjima tih ljudi mnogi profitiraju. Njima je smrti i stradanja uvijek premalo, čini se, i rado bi da su to puno veće brojke. Govore uglavnom o smrti i stradanjima "svojih" bez imalo suosjećanja s drugima. I o "svojima" govore uopćeno, u brojkama, bez imena i lica konkretnih ljudi.

Teško je dokraja uživjeti se u svijet ljudi kojima su stradali najbliži. Ali kod mnogih od njih je više života i želje za životom nego kod onih koji nikoga nisu izgubili.

Spremniji su i oprosti. Smrt njihovih najbližih ih obavezuje na. život, ali i na ljudskost, solidarnost i zajedništvo u žalosti s drugima.

U Svetom pismu se na više mjesta govori o smrti. Jedna od potresnih zgoda jest ona s Lazarom, Isusovim prijateljem, bratom Marte i Marije. Isus je, kaže Evanđelje, volio Lazara. Plakale su Lazarove sestre i okupljeni narod, a plakao je i Isus. I Bog plače zbog smrti čovjeka. Suosjeća s ožalošćenima. Medjutim, Isus nudi nadu da smrt nije kraj života.

Psalmista kaže: "Dani su čovjekovi kao sijeno, cvate k'o cvijetak na njivi, jedva ga dotakne vjetar, i već ga nema, ne pamti ga ni mjesto njegovo. " Cijeloga svoga života smrtnik se bori protiv smrti i na kraju kapitulira. Čak je i sam Bog, na prvi pogled, tako skončao. Ali upravo je Krist pokazao da smrt nema posljednju riječ. Pokazao je da nam se život mijenja, a ne oduzima, stječe se vječno počivalište na nebesima. Čovjek ne bi bio čovjek kad bi unaprijed sve znao.

Smrt nije kraj. Kroz smrt se penjemo od gnijezda do zvijezda.

Svima našim pokojnima, na ovome i ostalim grobljima: Pokoj vječni darovao im Gospodin. Svjetlost vječna svjetlila njima. Počivali u miru! Amen.

Hvaljen Isus i Marija!

 

Hitovi: 17719