Stari emigrant

Kategorija: Ivan B. Kreirano: Ponedjeljak, 11 Lipanj 2007 Napisao/la Ivan B.

more Bio je to obični dan na obali Oceana. U pijesku, blago povijen u leđima, tik do vode sjedio je stari emigrant Marko. Izuo je cipele, skinuo čarape i ispružio noge tek toliko da mu svaki peti šesti val blago nemirnog mora zapljuskuje blijeda stopala. Na glavi je imao staromodni slamnati šešir uskog oboda, a u ruci bocu obične vode iz koje je povremeno povlačio kratke gutljaje. Bio je emigrant još iz onog dalekog rata čije su bitke davno utihnule i čiji se nastavak nedavno odigrao a koji je isto tako kao i onaj prethodni u novu zemlju donio nove emigrante i njihove sudbine. Nije bio u kontaktu sa tim novim emigrantima iako ih je u prolazu sretao. Više je volio usamljenost i zadnjih godina od kako je prestao raditi nekako mu je najviše pasalo biti odvojen od ljudi i posmatrati ih sa strane ako bi u nekom od njih vidio nešto zanimljivo. U zadnje vrijeme gotovo da i nije viđao neko zanimljivo lice i zato je najčešće vrijeme provodio na obalama Oceana. Sjeo bi na pijesak i satima zurio u pučinu bez ikakve želje da se okupa u Oceanu. Samo je gledao u beskrajno plavetnilo koje se gubilo tek na horizontu i kao da je čekao neku važnu vijest koju će mu Ocean odnekud donijeti.

Nikad Ocean nije donio neku poruku osim što se ponekad razgoropadio i uzburkao zbog nečega što ga je ljutilo. Tada bi se i stari emigrant Marko povukao sa njegove obale puštajući Ocean da se ispuše u svojoj silovitosti pa bi se ponovno vraćao na njegovu obalu. Bila je to neka čudna veza starog emigranta i hirovitog Oceana koji su se viđali tako često ali nikad nisu postali bliski. Nisu se u potpunosti razumjeli ali su bili dovoljno mudri da ne prkose jedan drugome. Marko je trebao Ocean jer negdje se moralo biti a Ocean ga nikad nije zamarao nepotrebnim pitanjima na koja je bilo teško dati odgovor, a Ocean je trebao njega redovnog posjetioca koji će neumorno gledati njegovu veličinu i snagu.

Emigrant Marko se nikad nije ženio. Mogao je, nije da nije bilo prilika, ali nikad nije. Nešto u njemu ga je sprečavalo da se veže sa bilo koga i bilo šta i taj instinkt ga je držao sve do poznih godina. Dok je tako sjedio uronio je jednu ruku u topli pijesak i napravio mali rupu. Kopao je i dalje bez nekog razloga sve dok u jednom trenutku koščata šaka ne izbaci jednu oblu zlatno sivu školjku s tankim dugačkim crvenim crtama. Očistio ju je od pijeska i par puta prevrnuo preko dlana. Imala je savršen oblik i bila je pravo čudo koje se nekim slučajem izmaklo iz dubina Oceana i završilo u pijesku da ga on nađe. Obavio ju je punom šakom osjetivši ugodnu oblost školjke a onda se školjka u jednom trenutku slomi. Jedan komad oštar poput najfinijeg noža zapara staračku kožu i ukaza se crvena crta koja su ubrzo napuni sitnim kapima krvi. Ispustio ju je i zagledao se u dlan niz koji se počela slijevati mutna tamnocrvena pruga. Podigao je šaku u visinu očiju a sunčeve zrake se prosuše po dlanu po onoj sad već malo debljoj prugi krvi. I najednom dlan kao da oživi od sve one svjetlosti i po onoj krvi zatitraše desetine sitnih zvjezdica rođenih u tamnocrvenoj boji koja se kupala pod oštrim sunčevim zrakama. Bilo je čudesno to svjetlucanje sitnih zvjezdica dok je krv lijeno klizila niz dlan i on ne učini ništa da zaustavi krvarenje. Gledao je u one zvjezdice, okretao dlan lijevo desno, a one iskrice kao da probudiše davno potisnuta sjećanja na vremena kad je bio mlad vojnik u svom rodnom kraju i kad se nagledao krvi, tuđe i svoje. Sjeti se i dana kada su utihnule i posljednje bitke i kada je kao mlad vojnik sa ostalima napustio rodno mjesto da se u njega više nikad ne vrati. Ništa nije ponio sa sobom osim jedne brončane medalje koju je dobio za pokazanu hrabrost u ratu i koja je bila jedini predmet koji ga je podsjećao na prošli život. Stajala je ovješena na zidu iznajmljenog stana i već odavno poprimila tamnozagasitu boju. U mislima vidje brda rodnog kraja koja je nekad toliko volio i koja se nisu uklapala sa slikom nekog mora i na trenutak mu bi jasno zašto nikad u Oceanu na čijim je obalama gotovo svakodnevno bio, nije vidio nešto svoje i blisko.

Iznenada ga nešto krupno i mekano udari u leđa. Samo se ovlaš okrenuo.

" Hej, to se miče hahahahahahaha... Mislio sam da je mrtav "

Bila je to grupica mladih na plaži u igri s loptom koja ga ja udarila u leđa.

" Mark ne govori tako. To je stari čovjek " šapatom je ukoravala mladića jedra mlada djevojka.

" Ja nisam star hahahahhahaha " smijao se oholi mladić i pograbi djevojku za struk.

Oborio ju je na pijesak i uz smijeh su se počeli valjati.

" Mark hi hi hi hi, idiote, hahahahhaha " grlato se smijala mlada zdrava plavuša.

Starac Marko izvadi iz džepa maramicu i obavi je oko krvave ruke. Napravio je mali čvor a onda navuče čarape i cipele i sporim pokretima se uspravi. Uzeo je onu bočicu vode i krenuo k izlazu s plaže. Oni mladi su uz smijeh bili zabavljeni sami sa sobom. Visoko na nebu se pojaviše tamni kišni oblaci koji su navještavali kišu koja se u ovim krajevima uvijek iznenada pojavljivala i na isti način prestajala. Umornim korakom je gazio preko pijeska koji je otežavao hodanje a neka nepoznata slabost mu ispuni cijelo tijelo. I prije se ponekad znao osjećati slabo ali ovo je bio neki sasvim drugačiji osjećaj. Kao da je neki sat u njemu otkucavao i činilo se da će uskoro prestati kucati. Izbio je na sam izlaz s plaže i okrenuo se prema Oceanu. Kiša samo što se nije stuštila. Uputio je dug pogled prema pučini a onda je krenuo k autobuskoj stanici.Sporo je koračao a prve kapi kiše već su udarale po prašnjavom asvaltu praveći tamne mokre krugove. Kad se domogao natkrivene stanice kiša je već bila dosta jaka. Obično je volio kišu ali ova je bila nekako drugačija. Kao da mu je oduzimala dragocjenu energiju koje u ovom trenutku baš nije imao. Ubrzo se pojavio autobus i on se teškim korakom uspe uz visoke stepenice. činile su mu se visoke kao neka planina. Platio je kartu i sjeo u poluprazan autobus. Kiša je sad već ličila na malu oluju. Šibala je na sve strane i činilo se da nikad neće stati. Kao mali potop svijeta. Autobus je povremeno stajao i kupio rijetke putnike dok je kiša i dalje neumoljivo lila. Prošlo je nekih desetak minuta prije nego se mala oluja počela smirivati i autobus stade kod jednog velikog trgovačkog centra. Vidjele su se mokre zgrade koje se Marku učiniše nekako besmislene i ružne. Kiša je gotovo prestala padati. Samo se još poneka zakašnjela kap silovito zalijetala na mokri asfalt dok i to ne prestade. Pojaviše se i ljudi do tada negdje sakriveni i krenuše poput mrava u raznim pravcima. Sve mu je ličilo na neku grotesknu besmislenu predstavu u kojoj redatelj nije znao šta će sa silnim glumcima. Neki od ljudi su imali mokra lica ili kosu i trudili su se da se što prije nekud otpute. Autobus je i dalje stajao na stanici čekajući nešto. Pored prozora ugleda Marko ženu srednjih godina, polumokre kose i lica s nemirnim pogledom u očima. Bila je nekako ogoljena i providna i bez ikakve tajne u sebi. I okolne zgrade su isto izgledale. Sve što je mogao obuhvatiti pogledom nije imalo svoju uobičajenu misteriju i njega obuze želja a se što prije dočepa stana u kom je živio. Autobus se pokrenu i nakon par stanica dovede ga u blizinu mjesta gdje je stanovao. Izašao je i uputio se prema stanu. Onaj osjećaj sata koji otkucava u njemu još uvijek je bio jak u njemu. Bio je i umoran. Nakon par minuta dođe pred zgradu stana i betonskim stubištem se uspe do vrata. Otvorio ih je i zakoračio unutra. Obično se izuvao prilikom ulaska u stan ali ovaj puta na to potpuno zaboravi. Iz nekog razloga prije nego je zatvorio vrata za sobom odmah se uputi do zida na kojem je ovješena stajala stara medalja za hrabrost. Bila je na zidu kao i obično, tamno zagasite boje i on je ovlaš dodirnu. U tom trenu na otvorenim vratima pojavi se nadstojnica zgrade stara gospođa Anderson.

" Gospodine Marko jeste li stigli. Jeste li pokisli "

Gospođa Anderson je uvijek sa simpatijama gledala pristojnog emigranta Marka i vrlo često je bez nekog naročitog razloga znala doći na njegova vrata.

" Sve je u redu mrs. Anderson. Nisam pokisao " umornim glasom reče Marko.

Ona slabost u njemu ga je nezadrživo vukla prema krevetu.

" Gospodine Marko tako ste blijedi... je li vam dobro. Tako ste blijedi "

Mrs. Anderson spazi onu ruku zamotanu u maramicu,

" Šta vam se desilo... jeste li se ozlijedili "

" Samo ogrebotina mrs. Anderson. Ništa strašno. Zacijelit će brzo "

" Vi ste tako blijedi Marko. Sigurno vam nije dobro "

" Imam zdjelu odlične pileće juhe gospodine Marko. Donijet ću vam malo juhe da vas okrijepi "

" Ne treba mrs. Anderson, ja sam sasvim dobro "

" Ali to je tako dobra juha g. Marko. Sigurno će vas okrijepiti. Sad ću je donijeti. Samo tren. Brzo ću biti natrag "

Nakon par minuta pojavi se gospođa Anderson s zdjelom tople juhe. Na zdjeli su se vidjeli crveni cvjetići.

" Pojedite je dok je vruća gospodine Marko. Vidjet će te da će vam biti bolje. To je tako dobra juha. Sutra ću doći po zdjelu. Samo vi to pojedite dok je vruće "

" Hvala gospođo Anderson " umornim glasom reče Marko i zatvori vrata.

Osjećao se jako slabo. Stavio je onu zdjelu na šporet i uputio se u spavaću sobu. Dobio je neku potrebu da se iz nekog razloga presvuče. Obukao je jedno od novijih odijela koja je imao a onda se vratio do šporeta na kom je stajala zdjela pileće juhe. Uzeo ju je i odnio do balkona i preko ograde prolio na travnjak. Vratio je zdjelu na šporet i uputio se prema krevetu. Osjećao se jako slab. Sporim pokretima se ispružio na mekani otoman i zagledao u mutan plafon. Nije dosad primjećivao da je plafon mutno bijel i da bi ga trebalo ofarbati. Ležao je i gledao u plafon i onda je u jednom trenutku jednostavno umro.

Sljedećeg jutra gospođa Anderson je dugo kucala na vrata. Kucala je i kucala ali se vrata nisu otvarala.

Hitovi: 5533