Badnja noć

Kategorija: Edita Topić Kreirano: Nedjelja, 23 Prosinac 2007 Napisao/la Edita Topić

Badnja noć poput zvijezde repatice širila se beskrajem prostranog oceana. Bjelasajući na nebu mjesec se poigravao zvijezdama prosipajući svoje svjetlo u prozor sobe doma staraca gdje se život lako gasio ili polako dogorijavao u godinama bolesti, starosti i sjećanjima.
U svojoj sobi koju je dijelila sa natprosječno visokom kineskinjom gospođom Wong, mršava starica ljuljajući se u stolici prisjećala se Božića u svom životu. Odavno je nestala napetost i nervoza kojom je bila izložena za vrijeme božićnih priprema. Slike iz života redale su se u njenoj još uvijek bistroj memoriji.

Smrad amonijaka iz toaleta preko puta njene sobe parao joj je nosnice i osjećaj gađenja ispuni joj usta. Paviljon gdje je obitavala gospođa Strawinski potpadao je pod lakši odjel. Ipak, u zraku se moglo osjetiti da je smrt čest gost svih paviljona u staračkom domu. Svoju sobu nastojala je držati čistom. Željela je potpunu privatnost ali njena skromna mirovina nije to mogla podnijeti. Život s gospođom Wong nekada joj se činio nemoguć jer su kulturne razlike bile toliko izražene da je to bilo više nego očito.

S blagim osmijehom na licu gospođa Strawinski sjeti se svog djetinjstva.Oduvijek je imala bogatu maštu i iz tadašnje vizije njenog djetinjstva smatrala je da u toj dalekoj Kini pored ljudi i životinje imaju kose oči kao što je sasvim sigurna bila da u radio prijamnicima žive mali ljudi. Bile su to dakako davno napuštene iluzije o svijetu koji je kao sasvim mala upoznavala.
Nit sjećanja prekinu gospođa Wong. Nakašlja se teškim, više nalik smrtnom hropcu kašlju a onda pljunu u kantu za smeće.
Gospođa Strawinski osjeti mučninu u želucu. Nije bila neke gadljive prirode ali to pljuvanje nikada nije mogla prihvatiti. Okrenu glavu prema malom božićnom drvcetu ne bi li joj misli krenule drugim tokom.

"Noćas su opet vidjeli duh gospođe McCinnon", čuo se glas spremačice iz duguljastog hodnika obasjanog slabim neonskim svjetlom.
"Od kako joj je muž umro češće obilazi svoju sobu", objašnjavala je spremačica svojoj radnoj kolegici prikazu koja je često znala biti viđena u domu.

Gospođa Strawinski osjećala se dosta slabo. Zadnjih dana nije imala teka i nije mogla spavati. Kad god bi neki od staraca skončao svoj život bacivši se s prozora na beton dvorišta staračkog doma gospođa Strawinski danima je bila uznemirena. Smatrala je to činom krajnje ljudske bijede, naježivši se pri pomisli kako je i sama nekada u vrijeme velikih životnih nevolja kroz koje je prolazila otvarala vrata očaju. Jednom je bila skoro sasvim blizu beznađa slično poput ovih izgubljenih duša.

Na zidu iznad kreveta stajao je križ. Križ je, vidjelo se to, bio neobičan. Dvije grede bile su izrađene od drva masline i ona ga je kupila davno na jednom od svojih rijetkih posjeta domovini. Križ je bio njena utjeha. Gospođa Strawinski bila je uvjerena da je križ krajnji smisao trpljenja, problema i briga kroz život. Neobično je voljela pričati o tome svome stavu samo što je ponekada ljudi nisu mogli potpuno razumjeti. Osjećala je da te svoje stavove neki doživljavaju kao crtu fanatizma koji graniči s ludošću.
To je ipak nije smetalo. Kroz život uvažavala je tuđe mišljenje ali se nepokolebljivo držala svog stava. I na to je nekako bila ponosna.
Odavno je Božić prestala doživljavati kao romantični i slatkasti ugođaj idealizma. Previše je Božića čovječanstvo dočekalo u ratu i krvi pomisli gospođa Strawinski. Ipak, njeno srce raznježi se nad jaslama ispod bora. Bezazlenost i nevinost djeteta Isusa ispunjavalo ju je beskrajnom radosti i nadom. Božić je sa sobom nosio svjetlo. I to ju je oduševljavalo. Isus je bio njen vjerni prijatelj. Doživljavala ga je kroz ljude koje je susretala u svom životu.

Gospođa Strawinski priđe malom ogledalu. Tanana spavaćica prekrivala je mršavu priliku. Sve je na tom tijelu odavalo godine i starost. Ipak, na licu boje skarleta oči su bile žive i jasne. Gospođa Strawinski ovlaš prijeđe rukom po rijetkoj kosi. Ni za čim nije žalila, sve je prihvaćala kao dio života, no, nekako joj bi teško gledajući u vlasi koje su ostajale u njenoj ruci. Kao djevojka imala je prekrasnu gustu kosu. Bila je veoma ponosna na nju i sjecala se te svoje kose kao što se bolesnik sjeća zdravlja ili kao što se čitatelj prisjeća neke najomiljenije knjige koju je u životu pročitao. Pogled joj se na tren zaustavi na njenom izboranom vratu. Oko mršavog vrata visio je lančić. Najednom se prisjeti jednog davnog Božića. Mladić, pravilnih crta lica, u rukama je držao lančić. Želio ga je staviti oko njenog vrata. Međutim, njena velika i gusta kosa zapetljala je lančić na tri mjesta.Tada je prvi i zadnji puta bila ljuta na svoju kosu. Prva dva čvora uspjela su se otpetljati. Treći nije nikada. Stajao je još uvijek sve te godine užlijebljen na lančiću oko njenog vrata.Suhim prstima dotaknu čvor. Gospođa Strawinski zadrhta cijelim tijelom.
Najednom osjeti silnu želju da otpetlja i taj treći čvor. Kao da je to najvažniji posao na svijetu mučila se oko tog čvora. Prsti je nisu htjeli slušati. Osjeti strahoviti umor. Leže u krevet ali nije imala snage da se pokrije. U daljini, kraj božićnog drvceta učini joj se sjena nejasnog lika koja je mirno stajala držeći za ruku maleno dijete. Dijete se smiješilo i pružalo joj ruke.

U ranim jutarnjim satima, na božićno jutro nađoše gospođu Strawinski mrtvu. U ukočenim prstima još uvijek stajao je lančić. Bio je potpuno ravan bez ijednog čvorića. Zlatio se kao da je jučer kupljen u zlatari.
Svećenik koji je svako jutro davao misu u kapeli blizu sobe gospođe Strawinski pomoli se nad njenim mrtvim tijelom. Skide zatim križ sa zida i položi ga u njene ruke. Nakon nekog vremena krevet gospođe Strawinski bio je spreman i čekao je novog stanara sobe u staračkom domu velikog grada na obali beskrajnog oceana.

Hitovi: 10518