Igra je dovršena

Kategorija: Edita Topić Kreirano: Nedjelja, 01 Veljača 2009 Napisao/la Edita Topić

"Dobro jutro tugo, di si bila ti do sad.."
 Pjesma na radiju podizala je u njoj emocije, neisplakane, neizrecene, gorila je u njoj vatra gorcine, sagorijevajuci u pepeo tragicne price i jos tragicnijeg kraja jednog poglavlja u njenom zivotu koje je smrt zaustavila, prerezala, dokrajcila i sada tako stajala je tupo zureci u bjelilo zimskog dana promatrajuci malenu pticu na njenom balkonu.
Smrt treba prihvatiti kao realnost. Smrcu ne prestaje zivot. Pokusavala se sjetiti jos neke misli o smrti ne bi li osnazila sebe i svoje misli koncentrirala na nesto drugo osim na tragicni fakt u njenom zivotu da je jedna velika patnja u njenom zivotu bila dovrsena i da je trebala nastaviti zivjeti dan po dan kao sto dijete pokusava praviti prve korake dok prohodava.

Pogledom je pratila uredno poslozene predmete u dnevnom boravku. Na jednoj slici uokvirenoj tamnim okvirom gledao je prodornim ocima i kao da joj je zelio nesto reci ali slika je samo tako stajala nepomicna na polici velikog regala. "Bila je to velika ljubav i veoma sam te voljela", rece ona tiho za sebe," kada bolje razmislim, bit ce da sam te voljela vise nego ti mene, kako drugacije objasniti sve ono neobjasnjivo sto je proteklo u nasim zivotima?!"

Teskim korakom dodje do velikog ormara u sobi u kojoj je mnogo sati provela potpuno sama, u nocima kad se cinilo da ne postoji izlaz iz zamrsenog lavirinta u kojem se nalazila, kosulje, kravate, carape, majice sve je to stajalo i cekalo da zauvijek bude poslozeno u kutije proslosti jer su pripadale mrtvom covjeku kojeg vise nema.
Ipak, u takvim situacijama i mnogo snaznije osobe od mene trebaju mnogo snage da pohrane sjecanja i proslost u grobnicu uspomena, pomisli ona.
Trebalo bi oliciti ovaj stan u neku drugu boju, previse je smrti ovdje, ustajali miris cigareta kadio je sobe i dugacki hodnik u kojem je nekada bilo sve drugacije.
Tako je razmisljala dok je razmisljala o danu kada ce i sama biti ponijeta na krilima smrti u neki drugi svijet u kojem nece biti materijalnog samo prostranstvo vjecnosti...
Strahovita bol u dusi svaki dan joj je parala srce ne znajuci i ne mogavsi objasniti tu bol koja ju je patila i koja ju je razarala.
Zena tiho pridje stolu i upali svijecu. Tanani plamen svijece zatreperi kao da se osmjehuje na nju. I ona se osmjehnu promatrajuci svijecu.
Lagan odsjaj zabljesnu na trenutak sobu, plamen svijece odbijao se o njen zarucnicki prsten na lijevoj ruci.
Tek sada spozna da je sve vrijeme taj prsten bio tu na njenom prstu kao zavjet na jednu ljubav koja nije imala sretan kraj.
"Bit ce da sam te voljela vise nego ti mene", opet za sebe promrsi zena. Teska suza skotrlja se niz blijedo lice.
Na pragu svoje cetvrte decenije zivota trebala se osjecati jakom, gospodaricom svog vlastitog zivota, ipak, osjecala je duboko u sebi da su najbolji dijelovi nje zauvijek unisteni. "Nije ni vazno", pomisli ona. Ionako ce jednom sve biti pepeo i prah. Nasa stremljenja, nasi snovi, nase ljubavi i ceznje sve ce jednom biti prah.
Mnogo vremena je proslo od kada je bila zadnji puta u apartmanu broja 46, pogled joj pade na prekrasni, skupocjeni sahovski stol sa figurama. Ucini joj se sasvim prirodno da Crnog Kralja obori. Veliki sahisti uvijek to cine kad se predaje partija.
U znak sjecanja na iznimnog sahistu Crni Kralj je sada lezao glavom oboren prema sahovskom polju.
Nikada vise njegove ruke nece pomjeriti sahovske figure, nikada vise nece napraviti potez sa kojim ce odnijeti pobjedu. Uredno poslagane sahovske knjige stajale su kao zivi spomenici jednom sahisti kojeg vise nije bilo. Bio je to njen muz koji je umro i koji je odigrao posljednju partiju svog zivota.
Zena u crnoj haljini stajala je tako zureci u veliki sahovski stol sa figurama.
Jedna nova partija zivota upravo je zapocela, "mama", slatki mali glasic zvao ju je iz kuhinje, bila je to mala djevojcica koja je cekala dorucak. Jedan novi dan je trebalo prozivjeti i ici naprijed.
Partija nije bila dovrsena, barem ne za nju.

Hitovi: 4750