Dakle, procitah ovu poemu koja me natjera u dublje razmisljanje o nama samima, dosta tema je bilo obradjeno na ovoj stranici kao sto su ljubav, oprost itd. No, umjetnost mrznje o kojoj pjesnik ovdje govori jest tema za razmisljanje. Kaze se od ljubavi do mrznje mali je korak. Pa ima u tome istine dragi moji. Kod velike vecine prosjecnih ljudi to se dogadja, ljudi ne zele u biti mrziti ali svojim djelima to obicno ne pokazuju , kazem u velikoj vecini slucajeva. Umjetnost mrznje je slicna kao i umjetnost uvjeravanja, i za jedno i za drugo treba doza te umjetnosti. Uvjeriti prvo sebe a onda i ostale da ne mrzis jednako je tesko kao i raditi na sebi da prevazilazis tu opaku osobinu usadjenu u svima nama. Postoje ipak bica nesposobna mrziti, duboko sam uvjerena u to, pa se usudjujem velikom pjesniku proturjeciti, nisi psjesnice u pravu, ima ljudi na ovoj zemlji koji mrznju pretvaraju u tugu ili okrenutost svojim sopstvenim cesto propalim idealima. A to su oni prosjecni idealisti, nesposobni na mrznju jedino sposobni osjetiti gadjenje na prevaru, laz, dvolicnost. Ali to jos uvijek nije mrznja, veliki pjesnice. Ima ih i takvih sasvim prosjecnih muskaraca i zena duboko jos uvijek vjerujem u to.