Uvijek je vrijeme od Velike Gospe nekako sjetnije, dani skracuju, postaje predvecer hladnije a sunce nekako umiljato grije. Ni prejako ni preslabo, upravo onako kako je najljepse. To vrijeme se zove u nasem narodu miholjsko ili bablje ljeto, a ovamo gdje ja zivim (ne znam sto Ivan ne spomenu i nas u Kanadi i Americi, brate mili kao da mi zivimo na sjevernom polu , sta ces zaboravio ajd necu mu sad to za zlo pripisati ), to vam se doba godine zove indian summer ili indijansko ljeto.

Jesen ima neke svoje carobne boje, bogata je i lijepa. Jesen ima i svoju sjetu, nostalgiju za ljetnim danima ali i neku svoju tajnovitost i ljepotu. Poput neke lijepe zene. Pogodite koje ? Mislila sam ovdje na onu Natinu Mona Lisu. Vjerojatno je nastala upravo u jesen , no to sad i nije toliko bitno, koliko je bitno da je umjetnost uvijek u vezi s prirodom. To je jedan fakat i valjda i Bog kad je svijet stvarao prilagodio je prirodu covjeku a pogotovo tu carobnu jesen. Sva se daje , nudi, covjeku a ne samo covjeku nego i zivotinjama da se pripreme za hladnu zimu za neko malo teze vrijeme u godini. U Europi kako rece nas Ivan, sad je vrijeme sjetve a ja ovamo u Kanadi sta mogu ubrati drugo nego kupine. Tako vam Betty i ja odemo po parkovima i beremo te crne plodove. Kupine me ponekad vrate u djetinjstvo, to je isto jedan od razloga sto ih tako volim. Sjetim se kupina koje smo mi djeca brali u kantice i onda dolazili kuci , posecerili ih i jeli Meni su ruke uvijek bile izgrebane od onog kupinovog trnja ali mene to nije smetalo kao sto me to uostalom ne smeta ni danas. kupine su zdrave za krv. Za nas malokrvne prijeki lijek. Za vas punokrvne ukusne kao med. Berite kupine. Pravite od njih marmeladu ili sok ili ih jedite samo malo posecerene, vratit ce vas u djetinjstvo ili ce vas ojacati. Bebama kazu nije preporucljivo do godinu i pol dana. No, zato bebe mogu sa vama naravno vi koji ih imate, ici u branje kupina. Bit ce na svjezem zraku i dobro ce spavati. Eto, od svih jesenjih plodova ja odabrah kupinu. Priroda pruza samo uberi. Sretna vam ova nova predstojeca jesen. Idem sad jesti kupine.

Nemoguce je otvoriti neko dnevno glasilo , tisak ili stranicu sa dnevnim novostima a da nam ne iskoce razodjevene, oskudno obucene ili jednostavno receno duplerice pred oci i nos naravno mnogima na radost i besplatnu priliku da pogledaju pa idu dalje do neke nove stranice zaboravljajuci cesto da su imali namjeru procitati crnu rubriku ili sto se desilo u protekloj noci, koje su vijesti potresle svijet itd... a sve zahvaljujuci pazljivom oku fotografa koji s nekoliko shotova napravi dobar posao kako rekoh tom istom tisku a i prodju tim slikama na koje svako normalan brzo zaboravi.
No, fotografija ona ozbiljna , profesionalna jest djelic povijesti, vjerodostojne informacije, ovjekovjecenje trenutka i takvom fotografijom svijet ostane cesto zatecen tudjom nesrecom ili trenutkom u kome je za nekoga stao cijeli svijet. Ratni reporteri i fotografi mogli bi svojim fotografijama pricati romane, mozda cak i cijele tomove no ovaj ludi svijet i dalje bi isao svojim tokom nesvjestan da ga neciji snap shot ciljano vodi u provaliju .

Jucer je u Vancouveru gostovao fotograf cija je fotografija preksrasne djevojke u Afganistanu osvanula jedno jutro prije nekih dvadesetak godina na naslovnoj strani National Geographic i ta je fotografija obisla svijet postavsi simbolom zene u Afganistanu. Imam taj broj National Geographic i cesto sam puta promatrala izraz lica te mlade zene u poderanoj crvenkastoj halji i smaragdnim ocima koje svaki puta prodorno gledaju ravno "u oci".
Tom je fotografijom njen autor fotozurnalist Steve McCurry uhvatio trenutak i ovjekovjecio ga svojim fotografskim okom.
Kao sto je nemoguce izbjeci duplerice na dnevnim glasilima tako je recimo neizbjezno dok cekamo u redovima u marketima svoj pogled htjeli mi to ili ne zadrzati na onoj cuvenoj nazovi mami , napuhanom sex simbolu i mitu super zene koja krasi svu zutu stampu i tabloide i od koje sve i dahocemo ne mozemo umaci jer je natandrce kod kase ili na pocetku svakog novog reda u tim nasim marketima. No, lijepa istetovirana Angelina uzor majka dobro se jos uvijek prodaje i naravno jos bolje zaradjuje..no, pade mi na pamet pitanje...da li je ova mlada djevojka smaragdnih ociju ikada doznala koliko je njena fotografija postala poznata i koliko je ona tome zapravo doprinjela ? Vjerojatno nikada nije doznala. Prije nekih dvije godine, valjda su je jadnu pronasli naravno u Afganistanu kao zenu od nekih 40 tak godina sa cetvero djece u gotovo istom poderanom haljetku , a skoro bih se kladila da bi da je imala srece kao ova nasa ljepojka Angelina da bi je zasigurno po ljepoti premasila ili mozda vise po onom poluustrasenom a polu tajnovitom pogledu no to se nije desilo, nije postala Miss Universum postala je samo najpoznatiji sinonim za ubogu sirotu zenu zemlje u kojoj je i u kojoj bijesni o i bjesni rat.
Ipak nasao se jedan fotograf koji nije trazio zamamne obline sex simbola danasnjice, proizvoda mas medija na kojima se zaradjuje i koji zaradjuju, trazio je moment koji ga je ocito inspirirao a to je shot obicnog malog covjeka koji se ne svojom krivnjom nasao u uzasu rata , sirotinje i bijede.
I ta je fotografija zato fotografija s dusom.
Da li je toj djevojci ista u njenom jednostavnom zivotu znacila ta cuvena fotografija tesko je reci... no, ta fotografija i danas predstavlja znak da ima jos uvijek fotografa koji svoju inspiraciju traze okom kamere u dusi obicnih malih ljudi kao sto je to bila ova djevojka sa naslvone strane National Geographic -a davnih osamdesetih godina proslog stoljeca.

Tu Afganistanku smaragdnih očiju su pronašli. Pronašli su je nakon mnogo muke i nakon što se nekoliko žena javilo da su one ta tajnovita žena. Točan identitet je utvrđen znanstvenom dijagnozom izgleda upravo tih smaragdnih očiju. Žena i njena obitelj su dobili neku pomoć i to je to. Živi negdje kao izbjeglica u Afganistanu ili Pakistanu. Čitao sam to u tom magazinu prije neku godinu u čekaonici kod zubara.

Angelina Jolie prije neki dan izjavi da njen muž Brad Pitt treba samo da ćuti i da bude lijep. Pametna mala. Volio bih je vidjeti jedan dan na kopanju kuruza pod komandom Ive Anušića, Šerifovog ujke, inače međunarodno priznatom expertu za liječenje ženske i ine jogunatosti.

evo da vam na brzinu ispricam dogodovstinu koja mi se danas pored svih neugodnosti danasnjeg inace prohladno jesenjeg dana desi u obliznjem mall-u.
Razgovarajuci na javnoj telefonskoj govornici (daaa, ja ne koristim cell phone ili kako ga vi zovete u europi mobitele, ziva istina ali tako je), dakle dok sam razgovarala iza stupa mlada djevojka profesionalnom kamerom "nanisanila me" i dok sam ja u nju unezvjereno zurila drzeci telefonsku slusalicu u ruci ne shvacajuci da se to upravo meni dogadja zzzzzzz cap i fotka je bila nacinjena. Nisam mogla vjerovati i pitala sam je zasto je to radila ne pitajuci me za dozvolu. Dobila sam odgovor, da sam prisla i pitala izgubio bi se momenat to se vise ne bi moglo ponoviti... osjecala sam se u najmanju ruku neugodno i opet sam je pitala kako je to ucinila samo tako na sto je ona mrtvo hladno odgovorila da je ucenica nekog veoma poznatog fotografa i onda kaze pa ako ste culi za Steve McCurry-a to je isto tako jedan poznati fotograf i ova slika ako ne zelite nece biti publicirana.... pa ja kazem, daj mi garanciju da nece biti objavljena, kaze , pa nema garancije...ja kazem razgovrat cu sa upravom mall-a, kaze , ok. sa mnom nema problema...i tako ja ostadoh ni na nebu ni na zemlji, zenska ode sa kamerom i fotkom , pretpostavljam da je iz Amerike jer se nije dala smesti i ostala je mrtva hladna...narode sve u svemu ako skuzite negdje u svijetu na nekoj naslovnoj zensko zbunjeno kako zuri u vas inenadjeno i u najmanju ruku sokirano to sam vam ja... haha bez sminke, stikli i tih pomagala... cisto prirodni izraz u iznenadnoj situaciji ... sve u svemu sokantno...

A zivote...
Hvala Bogu Edi da si prirodno lipa, pa nece biti strasno sto si bez sminke, a zbunjena faca.. hahahahah....
Odoh sad gledat SNN mozda te prepoznamo sta misllis?'
"Dama koja u 2007 telefonira iz tel.kabine."
Mislim da je to maloj fotografkinji bio rijedak dozivljaj , cudo 2007

Danas sam slusala na radiju jedno javljanje nekog gospodina koji boluje od Parkinsonove bolesti. Opake bolesti koju nikako ne zelimo blizu sebe, ne daj Boze u nama samima ili nekome od nasih bliznjih. No, javljanjem toga gospodina kao da je neka pozitivna energija krocila s mog kompa ravno u ovaj moj dnevni boravak. Ocekivala sam tuznu pricu o teskoj bolesti no javio se topli stalozeni glas covjeka koji je zracio nadom i optimizmom. Rekao je da mu je nekad veliki teret prinjeti salicu kave ustima jer mu se cijelo tijelo nekontrolirano trese no da on nalazi nacina da se bori sa tom svojom bolescu setajuci, citajuci, pisuci poeziju itd.

Cesto promatram ljude u invalidskim kolicima, na mom katu zivi covjek bez obje noge i ponekad ga vidim kako svoju korpu vesa nosi u obliznji vesaraj da ga pere. Bude mi nezgodno ponuditi mu ponijeti tu korpu i tako mu pomoci jer on zraci nekom energijom koja kao da kaze, ja to mogu, ne treba mi pomoc.
Ponekad promatram ljude koji su frustrirani bez ikakve potrebe svojim nacinom zivota i te frustracije prenose na ljude s kojima zive, koje susrecu i na kraju akumuliraju ih u samim njima stvarajuci zid preko kojeg vise nisu u stanju prijeci. Tu je u takvim dusama ocaj sagradio dom.
Takvim ljudima trebalo bi druzenje sa ovim gore navedenim ljudima, mozda bi tako mogli spoznati da nisu samo oni dotaknuti nekom nesrecom, bolesti, nepravdom , nazalost do srca takvih ocajnih ljudi tesko je doprijeti. Njihovo je srce okorjelo, zacahureno i zatvoreno poput skoljke.
Postoje i takvi ljudi na ovome svijetu. Ne vide preko svog visoko podignutog zida . Ne daju si pomoci.

Gospodin sa Parkinskonovom bolescu ulijeva nadu, optimizam, zelim mu reci vi ste mi danas uljepsali dan svojim javljanjem u radio emisiji. Meni ste osobno darovali malo svjetla upravo iz vaseg kriza i ja iz vaseg glasa punog optimizma osjetim radost. Vi se borite ne date da vas opaka bolest osvoji i ja vam na tome cestitam. Vi, dragi gospodine necete vjerojatno nikada citati ove redove ali mozda ce netko citati ovaj post i ovdje pronaci nesto za sebe za svoj svakodnevni teret koji mi obicni ljudi zovemo kriz nas svagdasnji.

Vjerojatno cu svom susjedu bez nogu kad ga slijedeci puta vidim podariti siroki osmijeh. Pozeljt cu mu dobar dan i uvaziti ga kao i svakog drugog koga sretnem u tome danu, pokusat cu mu pokazati postovanje jer zeli zivjeti kao i svi mi drugi s obje noge i ruke i to me jednostavno odusevljala kod osoba sa tjelesnim invaliditetom. Pokusat cu pricati o tome onima koji misle da su sami zacahureni u svojoj bolesti. Mozda me jednom nakon slusanja mognu i cuti. Bio bi to uspjeh godine.
Nada ipak umire zadnja.

vjerujem da ste svi vi koji ovo budete citali u svojim zivotima bili u nekom odredjenom razdoblju zivota podvrgnuti testu nosenja svog vlastitog kriza. Ne znam kako sve mogu nazivati taj zivotni teret ljudi koji ne vjeruju u Boga ili jednostavno ne smatraju to krizem. Ja upravo takve tegobe vidim kao dvije grede. Jednu horizontalnu drugu vertikalnu. Nema se tu sta puno nadodati. Vrlo jednostavna definicija zivota. Stici ce te ove dvije grede prije ili poslije, kad im se nadas ili kad odjednom pritisnu ledja.
Moja draga kolegica na Veliki Petak ove godine poslala mi je mail. U njemu je pisalo po prilici ovako, Draga moja Edi, meni ti ide sve od ruke , sve sto pozelim to se skoro i ostvari ali znam da ce me jednom tresnuti moj kriz kad se najmanje budem nadala... bilo je to u njenom duhovitom stilu ali bio je to jedan od mailova koje ja "uokvirim" i drzim tako na nekom svom vritualnom zidu. Ta je osoba dakle spremna kad dodje vrijeme ponijeti svoj kriz. Ocekuje ga, nada mu se, pripremna je na njega. Onoga koga kriz vec sada pritisce, drobi, lomi, koji pada pod njime, pod prevelikim teretom taj zna kako je nekada tesko izdrzavati samo jedan dan pod tim svojim krizem. Nekima se cini da je veoma glupo i zatucano biti previse okrenut krizu nekom svom idealu , vjerovanju. Ali u filozofiji kriza nema drugog nego cista logika: kako ces biti blizu Velikom Petku ako pod noge bacis svoj kriz. Kako ces doseci misterij Onoga koji ti ga je dao taj tvoj preveliki i preteski kriz ako neces nositi i izdrzavati dvije teske grede.

Kriz je moje nadanje. Na krizu je visio Bog. Svaka tegoba kriza ima svoj pocetak i svoj kraj. Sto bi nas narod rekao, ni jedna muka zavijeka. Zato kriz daje nadu u ovom svijetu koji je tako cesto samo obicna kaljava suzna dolina. Naposlijetku, zar nismo iznevjereni kroz zivot u gotovo vecinu nasih ideala koje smo gradili u svojoj mladosti, zar kroz zivot nisu nas dovoljno porvijedili ljudi od kojih smo nesto ocekivali, zar nismo izigrani od svjetskih poredaka, sustava, licemjerja i bahatosti koja vlada cinicno i beskompromisno ovom nasom suznom dolinom ?! Kada se sve skupa oduzme i zbroji ostaje jedino povjerenje u kriz. On nas priznat cete nikada nije iznevjerio.

Meni je moj kriz, Edi odavno pretezak, ali ga nosim, i borim se. Nekad me savije, gusi me njegova tezina, ali se opet uz pomoc volje, vjere, podignem i idem dalje.. Ali kriz je uvijek tu.... Kazu da sami krojimo sudbinu, pa ispadoh ja los krojac, ili me nisu dobro poducili. Drago mi je kad vidim da ima ljudi koji su puni optimizma, jer ja od njih crpim snagu, oni mi olaksavaju tezinu mog kriza. Hvala Bogu, pa uz sebe imam takve osobe, prave prijatelje, koji mi ne daju da pokleknem, i uz koje je zivot puno laksi i svi problemi manje teski. Najvise takvih ljudi sam pronasla na ovoj stranici, pa im se ovim putem zelim zahvaliti, za sve lijepe rijeci, za sve savjete, za onu slamku koju su mi pruzali kad sam mislila da tonem.. Ne bih nikoga imenovala , prepoznat ce se oni sami, ti dobri ljudi velikog srca, koji i uz svoje probleme imaju uvijek vremena za mene. Hvala vam, jer uz vas je moj kriz puno laksi, ponekad i ne osjetim da ga nosim.

Ivan B. napisao:

QUOTE:
Tu Afganistanku smaragdnih očiju su pronašli. Pronašli su je nakon mnogo muke i nakon što se nekoliko žena javilo da su one ta tajnovita žena. Točan identitet je utvrđen znanstvenom dijagnozom izgleda upravo tih smaragdnih očiju. Žena i njena obitelj su dobili neku pomoć i to je to. Živi negdje kao izbjeglica u Afganistanu ili Pakistanu. Čitao sam to u tom magazinu prije neku godinu u čekaonici kod zubara.

Angelina Jolie prije neki dan izjavi da njen muž Brad Pitt treba samo da ćuti i da bude lijep. Pametna mala. Volio bih je vidjeti jedan dan na kopanju kuruza pod komandom Ive Anušića, Šerifovog ujke, inače međunarodno priznatom expertu za liječenje ženske i ine jogunatosti. :lol:

Samo sam htio ovo podebljati, podvuci crtu ispod

krizevi su u ljedskom zivotu poput nota povisilica, oni uzdizu! rekao je to veliki gluhi kompozitor Bethoven.
Ima li i postoji li sudbina ? Da li je kriz nasa sudbina ? Da li sudbina postoji?
Kakva je razlika izmedju sudbine i kriza, neki vjeruju da je sudbina nesto sto je vec u nasim zivotima predodredjeno da je sudbina nesto od cega se ne moze pobjeci. Neki kazu za sudbinu da su to Bozje knjige uanprijed zapisane stvari i dogadjaji koje cemo proci u nasim zivotima.

Svaki je nas pokusaj da pobjegnemo od nasih puteva uzaludan ako je on zapisan u nasim zivotima. Kako drugacije objasniti neke dogajdaje i osobe koje su nam proletjele kroz zivot cesto ostavljauci pustos kao orkani kad pometu one americke gradove.

Sve je zapisano i sve tako mora biti, jer da je drugacije onda mi ne bi bili vjernici ne bi vjerovali u Boga koji je nas Stvoritelj i koji nas zna prije nego smo rodjeni.
Da je drugacije vjerovati kako bi inace mogli opstati u nasim zivotima a da ne kazemo tako je to moralo biti.
Tko zna zasto sam ja budzacanka dosla na barlovce site.
Tako je moralo biti.
Pozdrav vam svima u ovu kasnu jesenju noc. Mracnu, prohladnu, kisnu noc.