Jednako se dobru nadam i u Njega vjerujem
Kako se nađoh ovdje teško bih vam objasnio, nekim tajanstvenim putevima prođoh, i ovdje se zaustavih jer mi optimizam zamirisa.
Rekoh da se ovdje poslije ovih lutanja i izbivanja počnem odmarati.
Na siteu za čudo nema nikoga osim mene, zato se nemojte začuditi što sam malo zategnut, nemoš se opustiti pod tolikom odgovornošću.
Svjestan sam da sad i Papa osobno spusti koju riječ na naš shout box, prvi sam na vratima, nije šala.
Dakle dok se malo ne opustim i ne pripitomim, prvo da vam ispričam da sam vas sve u sve ove dane dok nisam pisao volio, jesu riječi velike ali sam čak i promislio prije nego napisah, i evo što pišem.
Siguran sam da sam vas volio, jer sam mislio na vas i o nama, po cijeli dan, sve mi u misli dođete pa se uhvatim nasmijan, pitaju me nisam li dobio loto, ma kakvi odgovaram, nego mi neke slike zavičajne u srcu i očima, pa tako izgledam.
Kad molim,
ponavljam, šta su moje riječi tebi Bože koji si riječju stvorio svijet, neću nabrajati, kreni od mojih, makar ja bio zadnji, spasi nas Oče.
Ako to nije ljubav, onda neka mi neko kaže što je, u srcu i mislima i molitvama i lijepim željama ste mi stalno, kod buđenja i kod zaspivanja, i ono između u snovima i u javi.
Većina od vas ima obitelji i unutar toga svetog kruga ispunjavate svoje živote, ja svoju potrebu za obitelji evo i ovako zadovoljavam.
Kad sam došao ovdje bilo je gdje si do sad bio, prije mene ste poranili i sagradili katakombe, cijeli život bi mi trebao da sve što zatekoh proučim, sad poslije pola godine druženja sve mi je jasnije da sam se ja ovdje izgubio.
Sve mi je jasnije da živimo u vremenu otkačenja, to vidim uvijek iznova jasnije kad god se u svijet navratim. Svi su manje više otkačeni, koliko god bih ja jadan sebe izuzeo, opazim da sam i ja u kombinaciji. Otkačenju kao da se ne može umaći.
Kad pričam o otkačenju, onda govorim u svim značenjima koje ta riječ donosi, preneseno i doslovno. Evo da nisam sanjao da će mi se razmišljanje u ovo okrenuti. Ko bi to mogao pretpostaviti kad sam tu riječ kroz školovanje i odrastanje u Banja Luci čuo prvi put.
U to vrijeme je otkačen bivao poneko i ponekad, sad je došlo da su otkačeni svi stalno, inače bi bilo nemoguće objasniti kao je svijet postao ovo što jeste.
Zato se ja ovdje sklonim da se u miru presabiram.
Mjesto je baš pravo, ko stvoreno za me, jer ja sam zapravo u stvarnosti samo klupko snova koji uglavnom čekaju na vratima ostvarenja, i jednako se nadam da ću se možda već sutra probuditi u budućnosti, sav sam u njoj i sve mi je u njoj, ko da sam sav prtljag iz prošlosti preselio u nju.
Ja ko da sam pofesionalni optimista, pa se do te mjere profesionalno deformirao, da su se izgubile sve granice, sve živo gledam sa vjerom i nadom. Sve mi je ovo ništa, sve ovo za čim vi čeznete, i na što pristajete da bude vaša sreća i vaš život, ja sam se života odavno nasitio, i naživio, ali budućnost, ona mi ne da mira, ona me drži, i preporađa me uvijek iznova u naporu da je približim našemu jatu.
Nemoguće je objasniti optimizam danas, pogotovo moj, ako se izuzme vjera u Boga. Mi znamo da će Premudri s Božanskom Lakoćom naći načina da spasi one koji Ga vole i obožavaju. A to smo mi, zar ne?
Sve teškoće kroz koje prolazimo, sve je to pusti san, kad se u novome životu probudimo, znamo što smo sanjali, i samo ponavljamo, sreća da bijaše san.
Toliko volim onu zemlju zavičajnu, tako je pitoma i pogodna za obitavanje, med i mlijeko teku onim dolinama, samo nama sve to nije bilo dosta, nismo znali cijeniti i izgubili. Ali sam sve ove godine odsustva gradio i dograđivao po brijegovima i dolinama zavičajnim, sve što sam najljepše vidio na svijetu, svemu sam između naših šumaraka našao mjesto.
No kad god navratim vidim da se gradi, sve više i više, i sve mimo plana. Kako ja vidim zavičaj očito nikog ne zanima, no obzirom da su otkačeni nije čudno.
Biblijske priče o židovskom narodu su danas doslovno primjenjive na nas, gdje god zavirim sve mi se pričinja da se o nama govori.
I evo nas u izgnanstvu. Ali ovo nije obično izgnanstvo, ovaj put smo se rasuli po poludjelome svijetu, koji izgleda tako da za nas koji se nismo otkačili nema mjesta. Nitko nas ne spominje. Poneko zapravo ipak, kao naš dragi biskup, ali ko je čuo naše vapaje u ovoj ganguli svijeta.
Evo sam ovo ostavio ovdje i vraćam se poslije nekoliko dana, oh ko bi to sad završio.
Dakle evo čemu se od jučer ibretim da evo još traje. Rekoh ako se vi ne budete tome ibretili, onda će te se sigurno ibretiti meni, no nećete zaboraviti da smo ovdje zato da se volimo.
Prije tri tjedna u jednom shoping mallu ujutro prije otvaranja, ali ono svi radnici su tu, otvara se punom parom, djeda mraz već obučen u uniformu pita glasno, digao ruke u nebo i veli, zašto je ovaj život ovako pun patnje i problema, svi se ono okrenuli i slušaju što će sad biti, a ja se oglasim glasom ko propovjednik sa oltara, i velim mu, da svi čuju.
Odgovor je lak, dragi moj Santa, ovdje smo na robiji, i obzirom na to, nama je super, nemoj da se žališ ni slučajno, jer ću ti sad do mraka krenuti nabrajati one kojima je gore.
Probaj ti veli biti cijeli dan nasmijan, gledam ga i smijem se, i pitam je si li slijep, meni se vidi da se i u snu smijem. Zastao i gleda me, ne može povjerovati. Ali on nije naš, vi mi sigurno vjerujete.
Strahotu moga položaja ne možete ni zamisliti, neću vas zamarati time, ali ako ovo nije totalna ludnica vi kažite.
Dobro je da je ovdje obilje sestara, iako o ovome mome ibretu moram progovoriti prvenstveno kao muškarac.
Imam nevjerovatno osobno iskustvo u igranju fudbala, odrastali smo s loptom, pa iako meni ona nikad nije postala ljubav, bila je tu kao cijena koju sam morao plaćati da bi se družio sa drugom djecom.
Igrali smo u mojim rodnim Motikama doslovce po brijegovima, samo je li zaravan, ako je kosina ništa zato, nju možeš koristiti kao igrači golfa, dođe ti kao pomoćnik ako znaš sa njom, a mi smo znali, gurneš je lagano gore i pored igrača protrčiš dole, ako si dobro odmjerio ona taman stiže predate i ti onda pojuri s njom pred gol. Nisam bio loš, pogotovo ako me prevari i uhvati žar igre, ali nikada nisam mogao postati šampion, mene je previše zanimalo razmišljanje o igri, o nama o životu.
E kad sam iz Motika krenuo u školu u Banja Luku, to vam je bilo iskustvo, igrali smo uglavnom na asfaltiranim igralištima, sve ravno i pravo, nisam ni tu napravio karijeru, nikako se nisam mogao navići da nema kosine da sa njom planiram moje akcije, meni je od svih borilačkih sportova najdraža, ako se to može tako reći naša kombinacija fudbala i golfa, sa manje igrača i na manjoj njivi, ali sam zapravo odavno razumio fenomen specifično fudbala.
Ideal u tome sportu je pobijediti, pobijediti ako se može sve, i stići na vrh. Ako je ikako moguće to je svima cilj. Sve protivnike treba nadigrati i prevariti, i na kraju pobijediti, stalno se ponavlja ona utješna za luzere, važno je učestvovati, ali zna se o čemu se radi.
Uzalud se fudbalski ideolozi i filozofi trude sve to upakirati u druženje, u slavlje snage i mladosti, slavlje viteštva, ona istinska filozofija koja živi u fudbalu je očita na svakome koraku.
Svijet fudbala je svijet Mamića i Markovića, oni sjede najviše, a je su li to uzori u koje hrvati gledaju. Čini mi se da jeste, i tome se čudim, jer u hrvata je veliko fudbalsko ludilo.
Dok sam išao na vjeronauk, dešavalo se da se pomalo ponekad moji vjeroučitelji poigraju s nama, da nam pokažu da i svećenik može potrčati, i u mantiji, i opaliti je pošteno, ali svi su mi bili ko cvijeće, dobro se znalo zašto smo mi tu i on sa nama. Svi smo se bojali i učili voljeti Gospodina. U Njegovo postojanje smo vjerovali kao u svoje.
Kasnije sam svašta u životu vidio i čuo, shvatio sam da mi svi zapravo živimo u svijetu fudbala, svijetu prevare. Filozofija fudbala je ušla u sve pore života, uzorci ponašanja su se uslili u svakodnevnicu.
U svakodnevnici svi traže prečicu, najkraći mogući put, odmah i sve, daj sad odjednom vrh da dostignemo, a kad se dostigne vrh, što onda. Onda imamo milione razočeranih po svijetu, traže se krivci za poražene, otvaraju se sudnice i pljuvaonice, na fudbalske gladijatore se ljute i zamjere im što slušaju ove nazovi narodnjake, a ni ne sanja se što se sve drugo koristi da bi se moglo izdržati i preživjeti u tim uvjetima.
Sasvim sam siguran da će fudbal nestati sa ovim svijetom, u Kraljevstvu Božijemu nadmetanja neće i ne može biti, u Kraljevstvu Božijemu se svi nadmeću sami sa sobom, u želji da se uzdignu i približe sjaju Trona. Tamo nema guranja, jer nad svima beskraj jednako otvoren, i zamislite, nema robovlasnika i robova, nema gladijatora, nego svi jedno stado, svi sestre i braća, svi rođeni. Kakvo takmičenje bi uopće i moglo biti moguće kad svi jedni druge vole i svi jedne druge uzdižu, i svi su sto posto uvijek otvoreni i iskreni.
Nemoguće je ovo o čemu pričam zamisliti danjašnjim ljudima, to je tako daleko, ima i takvih koji misle da ni na Nebu ne može biti bez kartanja, i koješta.
Kako god okrenem živim u ludome svijetu. Evo jučer vidim Papa se pohvalno izrazio o fudbalu, i kako blagoslovljen uticaj taj sport ima na društvo, blagoslovio igrače bayerna i izrazio da je navijač.
Ja ovdje pozivam sve vas da mi nabrojite koje god znate dobro od fudbala, pa će mo imati razgovor.
Vijest je potveđena na svim ozbiljnijim potralima, no ne zaboravimo živimo u ludome svijetu, manipulacija i prevara je sve oko nas.
Ako sam se prevario vi samo kažite.
Kao otac i glava katolika, sasvim mi je prirodno da ide svima koji ga pozivaju, ali se duboko nadam da je u pitanju prevara i da će stići demanti, inače ću početi misliti da i u Vatikanu sjede takvi koji bi uređivali i ovladali ovim svijetom, a ne oni koji nas vode u onaj obećani.
Krista svakako neće zanimati naše ordenje i postignuti trofeji bilo koji, niti koja naša svjetska postignuća, on će jedino gledati kako bijela je naša haljina, i da li u našim srcima živi ljubav ili prevara, ili sam se možda opet prevario.
Istina jedan sport je i Isus naučavao, hodaj i čini dobro, sam je postao i ostao šampion svijeta u milosrđu i odricanju, nije li On naš idol, naša čežnja, hoćemo li se ikada nasiti ove suzne doline.
Evo ću se sad pomoliti za dobro svijeta, i da Duh Božiji prosvijetli pamet vođama, da ne čine ludosti po svijetu, ludosti je dovoljno, ne usuđujem se ni pomišljati da bi moglo biti, da onaj koji nas vodi u Kraljevstvo do te mjere nema veze sa stvarnošću.
Evo moram upitati, zar bi moglo biti da nam je Papa tako prozaičan i plitak, ja ipak mislim da su novinari nešto izokrenuli, jer ne može biti da papa ne zna da da mu u cijeloj Italiji nogomet prati skandal, prevare, lažiranja, po uređenoj i pedantnoj Njemačkoj, prevare i trgovina ljudima posvuda, ispadi rasizma, joj žalosti, moram poslije ovoga naći nešto veselo u bibliji, inače ko bi se usudio zaspati.
mitrom i štapom i krunicom u glavu
Papa: "Nogomet uči poštenju i solidarnosti"
Papa Benedikt XVI sastao se s profesionalcima iz nižerazredne talijanske Serie D. "Nogomet bi trebao lokomotiva društva te bi trebao mlade učiti poštenju, solidarnosti i bratstvu", izjavio je najsvetiji navijač Bayern Munchena. Papa je izrazio nezadovoljstvo skandalima koji su potresali Italiju protekle godine no smatra kako nogomet može ponuditi mnogo dobra mlađim generacijama. Vatikan je prošle godine počeo ulagati u AC Anconu, klub iz Serie B koji je uvelike promijenio svoju poslovnu etiku te se od agresivnih navijača okrenuo obiteljskom biznisu. BBC... Permalink http://news.bbc.co.uk/2/hi/europe/7179757.stm
