Eh,....papa i nogomet....
I papa je od krvi i mesa - dakle nije idealan....daleko od toga.
Pa nećemo valjda dopustiti da nam papa bude vođa u kraljevstvo nebesko - je li tako Plamenko?
Nogomet na televiziji (a pogotovo na stadionu) nikad me nije zanimao.
A novac koji pojedinci zarađuju s nogometom - mislim da je svaki komentar suvišan.
Ne radi se o „zavisti” nego o tome da relacija rad i naknada (plata) za priređeni rad nemaju veze s vezom.
Što se mene tiče ne bi se smjelo dogoditi da neko ima 6 puta veću platu od nekoga, ali ja se kao ni vi ništa ne pitamo.
Jer nitko nije ni duplo (dakle 2 puta) vrijedniji od nekoga drugoga, a pogotovo ne 6 puta, ali eto neka bude 6 puta kao neki maximum.
U ludom svijetu živimo i tu promjene nema.
Sve će to zemlja poblatiti!

Dodatak o sportu uopće


Cijeli moj život sam živio sa bliskim prijateljima, otvoreno, to je što je, ako nije moglo tako nestajala je bliskost, jer se ja u površnosti ne snalazim.

Prijateljevao sam sa roditeljima nacionalnih šampiona, i iz tih blizina posmatrao kako šampion raste i što se dešava sa roditeljima,
...pa naravno da su ta prijateljstva izblijedila kad je šampion stigao visoko, svi oko njega postaju nedostižni i traženi, mi odozdo ni ne slutimo kako se gore zapravo živi.

Svi ti šampioni su zapravo okruženi pijavicama i vampirima koji pod krinkom najmilijih i dobrotvora žive od njegove krvi i njegova života. U dnu duše zna da ga ne voli nitko, jer kako voljeti nekog tko se tako visoko uzdignuo i postao ndostižan, taj izaziva samo zavist,
...šta mislimo, zar je Svemogući iz svojih Visina sišao na zemlju da nam se u Djetetu Isusu objavi zato, da nas uputi na put nadutosti i uzdizanja.


Čini mi se da je moja generacija zadnja koja je uistinu uhvatila neki izravni kontakt sa prošlošću, mislim u onom njenom najvrijednijem obliku, iskustvenom. Mi smo ponikli iz neke tradicije koje nema više, jer i mi se je uglavnom samo sjećamo a ne živimo je.

Evo vam primjera. Majka i baka udruženo i jednodušno su nas odgajale, život nas djece je sa njima dvijema bio vječita simultanka, jer obadvije su imale princip da se u životu ne smije živjeti ni jednoga trena besposlen.

Bili smo pravi umjetnici u snalaženju u toj kućnoj radionici u kojoj od života uvijek tutnji kao u lokomotivi, ja sam svakako prednjačio, ali mojoj baki i majci nije mogao uteći nitko, i nitko nije bio besposlen.

Da vam sad krenem pričati kako nisu voljele čuti za poslove koji se rade, odobravanje si mogao dostići jedino kad prijavljuješ kakav završen posao, jer sve što smo radili nije vrijedilo ništa prije nego je završeno, uredno.

Omah su nas od prvog razreda u pionirima počinjali učiti o dobrobitima sporta, ono u zdravome tijelu zdrav duh, lijepo zvuči, stojim pred majkom sa pitanjem da me pusti na rekreaciju na sokak, lopta se čuje, već su se podijelili bez mene, sve s noge na nogu prestupam, koja korist od toga sine moj, pa istrčat ću se velim, e veli uzmi sepet i otrči do Jovika i nakupi lijepog suvog lišća, pa dotrčiš u štalu i očistiš je i prostreš svojim kravama, pa ako ti je do trčanja još zavratiš se još jednom, da kraaavama bude mekše, a baka ne može da i ona ne povuče potez, veli ne mora nevista dijete trčati, stavi ti u sepet i sikeru, pa lijepo baki donesi drvo, ih ljepote sad dva posla odjednom možeš uraditi.

Nema tu rasprave, ni pomišljanja na to, nego požuri u šumu, neću li se vratiti do poluvremena, da u igru uletim kao pojačanje, trčim ko sumanut i kad se sav zadihan pojavim da prijavim obavljeno, umjesto očekivane nagrade uz pohvale obavezno dobijem još posla, još obaveza.

Baka je otišla a majka je još tu, njima je sve što je sport budaleština, a kao takvo nema mjesta u životu pravih ljudi.

Pitanje zašto druga deca mogu to i ono, i slične stvari su u kući bile strogo zabranjene, jer odgovor je uvijek bio kratak i žestok do amena, šta se mi imamo porediti sa njima, kad smo mi mi a oni oni.

Od tih prvih životnih frustracija mi je ostao osjećaj kad god sam u nečemu što je izrazito sport, osjećam se kao ilegalac, zalutao, greškom.

Te dvije žene ističem zaista u mome životu, a slika će vam biti jasnija da su kako se danas kaže na tome tragu bile sve tete, istina trend je padao pod pritiscima vremena i novina, ali ja sam to zapamtio.
U principu igra je bila dobrodošla samo ako je sa nečim korisnim povezana, jer se nezaposlenost nekim korisnim poslom smatrala potencialno vrlo opasnom, za ilustraciju zla koje se skriva u besposlici je baka ponavljala uvijek, besposlen pop i prasad krsti, i kraj priče, ako u tome trenu nisi već zaposlen, bakin štap na leđima jasno stavi do znanja.

A kakav si mogao i naći argument kad baka ovako priča, gledajte onoga toga i toga, onakav mladić, a dopušta ono dvoje staraca da sami siju i hrane ga, eno ih po cijeli dan gore na njivi sami ko dva prsta, nije ga sramota, a baki ni spomenuti ne smijem da mi je jučer pričao da je u teretani u BL prebacio deset tona preko ruku, sad kad je tako dobar u karateu još diže tegove, da bude jak i da ima lijepo tijelo.
I takav mi je cijeli život zapravo, niti njemu mogu pričati bakino jer mu je nepoznato i strano, niti baki spominjati njegova pogeda na život, dva svijeta koja se ni ne dodiruju, baka samo kratko kaže, svega ima na svijetu, Bogu Hvala u nas nema i opet kraj priče.

Dakle ulogu sporta u društvu sam zapravo shvatio na silu, ma borio sam se ja, ali ipak me je prije nego je otišla, Bog je blagoslovio, nokautirala me baka i umrla, kad sam se probudio vidim sport je samo zamka djavolova, da te uhvati i ubijedi da si u poslu, a sve skupa, sve samo da se iz života istisne pravi smisao života, sve samo da se bar na tren život zaboravi.
Uistinu, kako bi to moglo biti spojivo sa ikakvim životom koji ima bar k od kršćanskog u sebi.

Razvijanje mišića u nekom korisnom radu svakako, a odlaženje u fitnes centre je strašno, apsolutno neljudski i nenaravan način bivanja, kad bi samo mogli zamisliti kako jedan vegetarijanac začeplja nos kad prolazi ulicom pored takvog mjesta, treba biti totalno ošinut pa moći provoditi vrijeme u tom ambijentu, svi se znoje i dahću, pomažu si preživjeti sa slušalicama na ušima i glasnom nazovi glazbom, koja ide u kompletu. Ljudi se špricaju dezodoransima i mirisima, misleći sakrit će se smrad, ali činjenica je da tko god ti se približi dovoljno, sve je jasno.

Cijeli sport je Sizifov posao. Život za medalju. Na žalost većinu su upravo najmiliji gurnuli u to, sa podlom primišlju, lijepo će nam biti ako se visoko popne, ...kad zvijezde padaju, rijetko je tu bilo tko, u padu i nevolji uglavnom smo sami, zato je i dobro da se to dešava, rijetki trenuci kad malo razmišljamo.

Niti jedno takmičenje nije moguće prije nego se ljudi podijele u grupe, mi i oni, e onda kad mi vise nismo svi mi, i svi naši, onda sportska radost postaje moguća.

Ako to očito nije Šejtan osobno izmislio ja ne znam ko je. Meni sve to potvrđuje. U svijetu su jutros miliarde gladne i žedne, ozebli i bolesni, usamljeni i odbačeni. Ja ne mogu spasiti svijet, niti im pomoći, ali mogu silno željeti život u kome nije odbačen nitko i moliti se Bogu za to.
Ovdje u Vancouveru se sprema Olimpijada, vrhunac sportskih priredbi, a u isto vrijeme u gradu živi 14000 registriranih beskućnika. Beskućnici tvrde da ih je sigurno još desetak tisuća koji nisu ni u jednoj evidenciji, jer još nisu do guše zaglavili u kriminalu. Vlada Canade ima ozbiljan problem sa novcima koje je sakupila od poreza, ekonomija je toliko dobro da je svega posvuda previše, sad smanjuju poreze i dijele provincijama miliarde dolara da se ekonomija pokreće i tamo gdje ne cvijeta, izgleda sasvim normalno da se i na olimpijadu troše miliarde, ali me čudi da se u svemu tome tih beskućnika nitko ne sjeti.

Početkom prosinca prošle godine sam rano u jutro iz nekog hotela u gradu išao dovesti radnika, i u vožnji ustanovim da ne mogu naći listić sa podacima, i sav ljut na se što mi se to desilo sad idem dalje, misleći da ću se usput sjetiti, i napitati, jer nisam imao rezerve vremena. I tako stignem u grad, i zapravo prođem pored tog hotela ne videći ga, zapravo još nisam ni bio siguran za ime, kako god nađem se odjednom kao u sred pakla. Ne lažem kad kažem da bih o tom doživljaju mogao napisati roman, nešto slično Jadnicima Victor-a Hugo-a. Ulice su posvuda okolo bile pune policijskih automobila sa svijetlima, sve blješti okolo u to rano jutro, a beskućnici leže posvuda po pločnicima, policija ih budi, skrenem u jednu uličici da parkiram i upitam malo koga, a jeza me obuzela, ko da iz auta u pakao ulazim. Nađem mjesto i uparkiravam, a na pločniku leži delija kao da je na plaži, puši cigaretu i kao da nije na ovome svijetu, mene i auto ne opaža, gasim brzo jer mu je auspuh došao pod nos, izlazim i ubacujem kvodere u parking sat a osjećam se kao da sam ja krivac za sve te beskućnike, nesretne i odbačene.
Gdje god se nađem pokušavam razumijeti zašto me Bog u to stvalja, o ovome slučaju mogu samo reći, kako je moguće da od glavonja koji nas vode, nitko nikad ne svrati da vidi situaciju na terenu, jer čini mi se da je toga jutra sa mnom bio bilo tko od njih, ispovraćali bi se na sve ono što su bili, na olimpijadu, na prestiž i druge laži, i krenuli ispočetka, ali ovaj put pošteno, ljudski.

Nisam bio u Banjoj Luci kad su naše sakupili ko živinu sa vrećicama uspomena u rukama, i spremali na preseljenje u HR, ali kad sam ovo u Vancouveru vidio, odjednom sam se sjetio tih slika, kako su mi se iz priča utisnule u svijest.

A kad dođe olimpijada, svi pišu, pričaju, slave i uzdižu šampione, a šampiona je mrvica, a o milionima i miliardama razočaranih, ko piše i razmišlja o njima, koga zanimaju posledice takvoga životnog stila, gomila očito nema pojma a vođe koji znaju i koji ne znaju, svi služe Đavla.

U ogromnom i prebogatom Brazilu miliuni dječaka ne sjede i smišljaju što će učiniti sa svojim životima, ne obrazuju se i ne raširuju si vidike dubljim spoznajama o svijetu u kojem žive i o sebi, nego dragocijene trenutke svoje mladosti i vitalnosti žrtvuju na žrtvenik sporta, i sumanuto trče za loptom, u nadi da će dostići san, i postati Kaka. Urednici sportskih novosti po svijetu nikada ne izlaze sa tim statistikama. Je one bi oborile i u prah satrle njihovo carstvo.

Posjećivao sam mnoge vjerske zajednice i odlazio u njihove Bogomolje i na slavlja, tako sam među mormonima opazio da su im Bogomolje u isto vrijeme i košarkaške dvorane, ono poslije službe se sve nešto ispomiče i odjednom košarkaško igralište i tribine, ubaci se lopta i ožeži. I sasvim su ubijeđeni da Bogu hvalu daju jer promiču zdrav život, i maloprijašnja braća i sestre se podijele u tabore, i udri jedni protiv drugih, oh razmišljao sam u tom jadu, sasvim siguran da se tu ne radi o kršćanima, kršćane otkriva ponajprije ljubav prema svima i gnušanje od podijela, vidio sam da ovce nemaju pojma u kakvu su uvučene zamku, od vođa koji znaju što čine ne mogu govoriti, jer ni jednog nisam mogao uhvatiti ni za rep.

Svega zaista na svijetu ima, uvijek se začudim kad čujem da se spominje da je Brazil na primjer izrazito katolička zemlja, a znamo da je to zmlja sirotinje, sambe i fudbala, očit dokaz kako vjeroučitelji dobro rade.


Slušao sam jednog Islamskog vjeroučitelja koji ponavlja i ističe, najveći mudžahedin je onaj koji pobijedi svoju vlastitu nadutost, tvrdoću srca, uskogrudnost, a tek kad tu pobijedu imamo možemo govoriti o poboljšanju svijeta. Ja sam ga čuo ali vidimo koliko muslimana ga je čulo i sluša.

E sad, vi ste se odavno upitali što mi je, i dokle ću ovako nabrajati, evo da završim. Sve ovo kako živimo i što činimo će nas uskoro dovesti u tako bezizlazne situacije da će nevolja svijeta postati kao nikad do sad, i ko kroz tu nevolju prođe bit će spašen i zreo za novi život, ovo što sada imamo svakao nije bila Božija prvotna zamisao, ova planeta je takva da mora da je i Đavla sramota, ko imalo svijesti ima Boga spominje sa strahom.

Nemam nikakvog povjerenja u ove koji prednjače, jer prednjače prije svega u egoizmu, i ne vode nego zavode, eto pogledajte samo ironije da sad američki predjesednik poslije svega što je učinio hoće da donese mir Palestincima i Židovima, eto sastalo se sve troje odjednom, pravi čovijek, pravo mjesto i pravo vrijeme.

Ne pisah vam o svemu ovome da vam sve ovo nabrajam i uzimam dragocijeno vrijeme, nego u tihoj nadi da će te vidjeti ovo na kraju.

Ima nekoliko dana kod buđenja sam čuo glas, ono doslovno glas, koji kao da je nastavak nekoga sna koga se ne sjećam, ali glas evo jednako odjekuje, te vam sve ovo zapisah u toj jeci.

Ne mora ovaj svijet propasti iako je to Ivan Apostol u Otkrivenju prorokovao, sjeti se Ninivljana koji Jonu proroka poslušaše.

Narode, dobro otvorite oči i uši, i javljajte pod hitno, ako itko igdje opazi Jonu!

QUOTE:
[size=2]mitrom i štapom i krunicom u glavu
Papa: "Nogomet uči poštenju i solidarnosti"
Papa Benedikt XVI sastao se s profesionalcima iz nižerazredne talijanske Serie D. "Nogomet bi trebao lokomotiva društva te bi trebao mlade učiti poštenju, solidarnosti i bratstvu", izjavio je najsvetiji navijač Bayern Munchena. Papa je izrazio nezadovoljstvo skandalima koji su potresali Italiju protekle godine no smatra kako nogomet može ponuditi mnogo dobra mlađim generacijama. Vatikan je prošle godine počeo ulagati u AC Anconu, klub iz Serie B koji je uvelike promijenio svoju poslovnu etiku te se od agresivnih navijača okrenuo obiteljskom biznisu. BBC... Permalink http://news.bbc.co.uk/2/hi/europe/7179757.stm

Pa dobro je ovo što ovdje fali? Ako su neki svećenici osjetili da moraju uzeti motor među noge i družiti se s motoristima i među njih donijeti Radosnu vijest, ovo je manje čudno. Papa ovdje jasno poziva na oplemenjivanje ove ljudske vještine i u ovome što je Plameni preveo vidi se da je ovo poziv na to da nogomet postane stvarno IGRA, relaksacija, time je rečeno i NE malverzacijama ojih je nogomet prepun. Ovdje sam na liniji s Ivanovim razmišljanjem, slično govori i Plameni ali puno šire.

Vjerovali ili ne, nogomet na TV ne pratim, čujem rezultat i gotovo. Nogomet i svaka igra izgubila je za mene bit kad je počela trgovina s igračima. Gdje je onaj nogomet koji ovdje opisa Plameni, zabodi 4 kolca ili postavi 4 kamena i razbaci.

I sad volim pogledati dečke kako igraju mali nogomet na malom igralištu kod škole, već mi se ne sviđa onaj na terenu gdje je mnogo više nervoze i sve je na granici fizičkog sukoba.

Tamo gdje je proffi nogomet tamo su samo problemi: angažirano na tisuće policajaca (koji se plaćaju iz naših džepova) i redara koji su često nemoćni zaustaviti rulju u rušilačkom nasrtaju na izloge, tramvaje, autobuse, aute i one iz suprotnog tabora. Država u takav sport ulaže velika sredstva. Zašto? Kažu da je izvrsna reklama za državu i proizvode koji dolaze iz te države. I to je istina. Ali istina je da se preko nogometa može štššta odraditi i na političkom planu. Sjećate se one starorimske izreke već ovdje prafrazirane: kruha i igara? Kada zaposlite svoje građane s igrama i sapunicama, zatupili ste ih i skrenuli njihovu pažnju sa svoje prozirne i ne dobre politike.

Čuo samza neke biskupije koje imaju malonogometne lige, a druge opet imaju ligu ministranata. Kod svih je isto pravilo: igraj da bi se zabavio i relaksirao i bez neprijateljstava i PSOVKE.

Plameni, dodirnuo si ovdje u ova svoja zadnja dva napisa dosta toga što je danas gorući problem. Bilo bi možda bolje da si ovo malo pripravio za novu temu na ovom forumu i kao takvu je otvorio. Neka se zna za ubuduće.

Ovdje je više nego jasna kritika onoga što se danas naziva "praktični ateizam". Idem sada odmah otvoriti novu temu: "praktični ateizam". Potražite, čitajte i pišite!

Dobro vam jutro mileni moji,

Blagoslovio vas Bog!


Josipe, gori si od moje bake, hahahaha, ja se potrudio ono iz dna duše, a ti nađeš manu, i zadaš još posla, ako ovo nije moja sudbina vi mi recite.
Još jedan dokaz da nema smrti, sjećam se ko sad, satjera nas baka sviju u klupko na sećiju u ćošku, moć njenog štapa je bila čarobna, iako se ga zapravo nismo bojali, jer on zapravo nije ranjavao ni ubijao nego budio, iz naših igara koje su prelazile u razularenost, njime nas je baka u život budila. Bila je dobra kao majka, tukla nas je kao majka, i voljela kao baka, ovo su sjećanja na čarobne trenutke.

Pogotovo ako sam zaštićen leđima drugih koji su gore baki na dohvatu štapa, bunim se odozdo i vičem, ti nas bako progoniš, ti samo zahtijevaš i pritiskaš, pa mi smo djeca. i kad umrem veli, Odozgo ću vas nadgledat sa štapom.
U ovo jutro subotnje, evo mi se i u tebi Josipe inkarnirala, hvala Bogu, ne bojim se ja tebe, nego sam te od početka slušao i uzimao kako je Bog odredio, pa ću i ovaj put, iz čistog zadovoljstva i ljubavi ću svaku preporuku provesti u život. Zapravo samo to i radim.

Ja ne pričam priče da vas zabavim, nego spomenik podižem mojoj baki, i u kamen vaših srca klešem riječi,
BAKI MILINCI,
KOJA JE OD ŽIVOTA VIŠE BOGA VOLJELA,
SA LJUBAVLJU U SRCU I VJEROM U BOGA DO NEBA
I ZAHVALNOŠĆU,
TVOJI VJERNI UNUCI

Oh radosti, patrijarsi su čudesna sorta, oni bez obzira kakv je svijet i uvijeti u kojima žive, njima jednako u srcu i u životu Bog zauzeo cijelo srce, pa im sve samo Bogu služi. Čudna sorta, pogotovo u današnje vrijeme.

Priznat ću vam moju tajnu, makar me poslije ovoga razapeli, ja sam vam od ljubavi prema Barlovcima lud, ko ne bi bio, meni su i majka i obadvije bake i jedan dida barlovčani, u motičkim genima sam dobio silu, a u barlovačkim blagost, došao sam evo da objavljujem, blagost je pobijednik.

Ona silu ukroti i dovede u mir, pa sila ne ruši i ne razara nego ružice bijele i crvene i žute, i plave i ljubičaste zaliva, i pjevuši odu radosti.

Kako bih ja mogao biti pametan, kad se sjetim odrastanja među tim ženama, one nisu bile normalne, majko moja kad se samo sjetim posla oko cvijeća, posao bez kraja, zalivaj, idi u šumu po zemlju, prenosi saksije, raspoređuj, mijenjaj aranžmane, pomiči i premiči bez konca i kraja, da od zime i vjetrova sklanjanje ne spominjem, a one samo neprestano tićeve presađuju, i hvataju sjemenje za sledeću sezonu.

Tako i ja ovdje u ovu sječanjsku subotu trijebim sjemenje od cvijeća koje imadosmo od prošlog ljeta, kao lagano započinjanje priprema za dolazeće proljeće.

Od tih žena mi je u krvi i u kostima ostalo, svijet je lijep i mora biti lijep, mi smo radnici koji će to izvršavati dovijeka, jer nema smrti i nema kraja, ko bi u mirisnoj bašti umirao, kad sve samo miriše i poziva na ljepotu i na život.

Svijet mi je oduvijek nudio jednu istinu, ovako miriše ona koju ponesoh u život sa rodnog ognjišta i bliže okoline, sve rasvjetano.

Imam pored prozora cijev od oluka, nije namještena idealno pa se čuje, kad ovako kiša navali ko da se sliva krozame a ne kroz taj oluk, i ne popravljam to, nego čuvam kao neki uređaj, ponekad sjedim i slušam, ako mi nije po volji odem u drugu sobu, a evo sad vam is toga žubora šaljem na stol ovu košaricu s cvijećem.

Da ne pokvarim aranžman, odoh uz samo ovu napomenu, sjednem ovako na nekom prozoru uz vas i zapisujem što se sa tog prozora vidi, stvar trenutka, meni ljubav jeste u srcu, od radosti da će mo ovo zajedno proživjeti kad se pred vama nađem sve što sam smislio zaboravim od veselja, i napišem što napišem, ponekad u dva maha, ali naravno da sa žarkom željom, da ovo životno izdanje naše knjige, odmah u korijenu bude što bliže onome koje će se objaviti i pokazati kad Veličanstveni svrati.

Tu smo da slažemo i preslagujemo, sadimo i uzgajamo cvijeće nade i cvijeće vjere u Spasenje, imale su pravo naše majke učeći nas da odbacujemo život koji nije čist i nije lijep,

što bi život

BOŽE BIO

bez ljepote TVOJE



















Majke, od onoga što svoj djeci u srca stavite zavisi sutrašnjica svijeta,