O nama bih mogla pisati ali svatko zna najbolje sebe, o sebi bih mogla pisati ali to bi bilo sebeljubno pa necu a trebalo bi mozda pisati o nama, kakvi smo mi to, vjerni prijatelji, prevrtljci, dvolicnjaci, zelimo li saznati mnogo toga a onda se povuci i diplomatski reci "ne zelim da se stavljam u nesto sto me se ne tice", jesmo li ipak onakvi kakvi jesmo i pristupamo ljudima bez ikakvih rezervi i skrivene bojazni da se mogu i nehotice ubaciti u nepriliku sta ce mi to imam dovoljno i svojih problema ili spremno prilazimo i pustamo da nasa energija dopre do onog koji je treba.

Ne stavljaj pouzdanja svoga u covjeka! budi jak kad ti je tesko, budi svoj kad ne vidis izlaz, ne povjeravaj se nikome ne trazi od nikoga samilost, budi jak,polizi svoje rane i idi dalje, ne daj da te itko sazalijeva, jaci si i od sebe samoga a kamli od njegova jadnog sazaljenja. Ne boj se, vrijeme ti je jedini saveznik.

O nama mozemo pisati rijeku slova, misli, rijeci na kraju ostaje ? tko smo mi zapravo? vrlo cesto mi smo samo mrtvo slovo na papiru i svatko od nas ponaosob grca u svojoj vlastitoj mizeriji misleci pri tom da je u nesto boljoj poziciji od onog do sebe nesvjestan da ga steze uzica njegovog vlastitog malenog mizernog ja. U nama, oko nas i sa nama vriste problemi, zlodusi nesrece, varke ogledala, ruse se piramide snova mi ostajemo onakvi kakvi jesmo u svojoj mizeriji zivota.

O nama jednom ce pisati netko mozda pjesmu, mozda stih, mozda uklesati u mramornu plocu ime i prezime godinu rodjenja, mozda jednom, mi budemo svoji, konacno i zauvijek.

Ako niste nista skontali nije ni vazno, ta pisala sam o nama, vama i naravno meni.