To poruke o ostajanju slale su se narodu u kontesktu dužnosti koje je biskup obavljao. Dakle, dužnost mu je nalagala da to kaže. Međutim stavrnost i realnost su ipak nešto drugo. Znao je on da su to samo riječi koje neće naići na mnogo efekta. To su znali i ti bliski oko njega. Da bi taj poziv imao nekog smisla morali su se naši svećenici malo više pozabaviti utvrđivanjem nacionalizma kod našeg naroda. Jer jedino taj nacionalizma bi bio neka brana kojom se donekle moglo oduprijeti nacionalizmu onih čijim smo nacionalizmom bili okruženi. U naš narod se utuvljivala, ja bih je nazvao, ovčija poniznost i strpljivost kojom smo se mi trebal oduprijeti vukovima. Poptuno pogrešno. Kako kažu oni stari iz HSPa... na ljutu ranu ljutu travu.