Dragi moji
Prije nego pročitam vaša razmišljanja, izrazit ću nekoliko mojih i jedno bolno iskustvo, naravno u vezi sa našim biskupom.

U mojoj ga familiji svi volimo, svi do jednog, eto imamo i jednog izroda, ali svima nam je drag, molimo se Bogu za njega, a kad ga ko od nas na TV-u ili uživo ugleda, javlja po familiji ko da je ugledao najmilijeg, pa to dijelimo.

Ne volimo mi njega što je biskup, i biskupa je svakakvih po svijetu bilo, ali ovaj naš nam drag, svi kažemo kakva plemenita ljudska duša, postao biskup a ostao naš.

Osobno za sve vrijeme rata, slušajući razne mudre glave svijeta kako razmišljaju, bez imalo dvojbe mogu između svega toga mulja i taloga izdvojiti rijetke prilike kad sam njega slušao i gledao po televiziji, on je jedini govorio kao pastir koji zna put, i ne samo da je to tvrdio nego i dokazivao svakom riječju razumljivom i zadnjemu čobanu kao što sam ja.

Gledajući ga onako dobrodušna okružena muljatorima svih vrsta, stoji uspravno, kao da zaista vjeruje u Boga, inače tko bi se sa takvim zdravim razumom usudio među njih stati, ostao je dosljedan sebi, svome Bogu i svome narodu do kraja.

E sad, i ja bih se složio da ga sudimo i osuđujemo ako će mo osuđivati skromnost, poniznost, jednostavnost, čovjekoljublje, gorljivost za opće dobro, tolerancija i uzdizanje svega što vodi životu, osuda svega što život sputava i uzima mu slobodu i sjaj ljepote njegove, pozivanje na Boga a ne uzdanje u silu i oružje a još manje u manipulacije i laži, mogao bih nabrjati do zore.

Meni je bio i danas je, ko drvo Božije, jablan koji je ponikao u toj krvavoj i nemirnoj dolini, i u njoj samuje, puno je ljudi okolo a on samuje,

Kad sam ga prvi put čuo tokom rata, dobio sam takvo pouzdanje, i Svemogućem sam zahvaljivao što nas je darovao u tako opasnim vremenima jednog plemića na takvom mjestu, a ne neku sitnu dušu koja se uzda više u ljudsku pamet nego u Božiju Providnost, svega toga je svijet koliko hoćeš vidio, kad je rat prošao znali smo se našaliti, u našega biskupa je uvijek prije nego se on pojavi evo nasmijana čovjekoljublja koje dotakne i najokorelije, a dugo onda nema ništa, pa se tek onda mali skromni biskupić pijavljuje, sa raširenim rukama i veli, braćo ljudi budimo jednostavno ljudi, ne budimo nerazumne životinje, ...naš se biskup u tome svemu utopio, dolina je Banjalučka poplavljena, samo su ljudi slijepi, ne vide da su se izrodili u predatore.

Teško da od nas netko može procijeniti kako je bilo i kako je biti biskup na toj vjetrometini.

Nikada ga nisam sreo u živo, a ko Pepic ga po glasu poznajem, da se pogodi i sretnem ga, rekao bih mu dragi brate, ti si najbolje što se našemu narodu dogodilo u prelazu u novi milenijum, Bog te blagoslovio i učinio svetim, ja ti se nikad u ime svih koji ti zahvaljuju ne mogu zahvaliti.

Sumnjam da igdje postoje razlozi radi kojih bi naš biskup imao nemirne snove, ili zašto bi teško zaspivao jer ga grize savijest, jer je krivo odlučivao i govorio, i, prije nego netko pomisli da sam u nekom transu, vjerska opsjednutost i slično, svjestan sam ja da je i on ljudska duša, ali nemojte mi na njega, ne dirajte ga, zar je ikada krio koji su mu ideali i ko mu je nalogodavac, zar je to moguće osuđivati?

Kad je biskup govorio narodu nemojte se buniti i nemojte na silu odgovarati silom, nego poniznošću i strpljivošću pokažite da za sviju ima mjesta i više nego što nam treba, onda je to uglavnom površno a i krivo razumljeno, jer, da je narod njega dobro razumio mi ne bismo danas bili gdje smo nego bi smo gradili bolji život tamo gdje smo se najviše zadužili.

Prejeftino i olako smo dopustili da nam svijet oči svojim igračkama zamagli. Još nam nije stiglo u glavu da smo rasuti, ova rasutost mi govori da su veze među nama i bile labave, inače kako bi se moglo dogoditi da tako mirno dočekujemo jutra sa nepoznatim susjedima u nepoznatom i stranom svijetu, u kome bolje da se ne utopimo a utapamo se, a svako za se, e pa razumijem ja da iz naših fotelja nije lako čuti i razumijeti biskupa ni danas, on jednako bolno dira ono u nama, što kopka i uznemiruje, koga to zateče u starenju, jako nezgodno jer malo je vremena i snage za popravljanje. Savjest je neobična sprava Božija.

Čini mi se da će biti da je baš zbog nje i naš dragi biskup takav kakav je.

Bio sam u nekoliko prilika u kojima su obični nespretnjakovići i uz to još i pod gasom pričali svašta, osude iz nadutosti koje o pravednosti i stavljanju u tuđi položaj ni ne slute, zato i sude, ali kad i takav bijednik, oprosti mi Bože govori grdo o njemu mene zaboli, ne mogu si pomoći, u tišini moje duše se molim i sve one osude prihvatim na se, molim da one do biskupa ne dopru, zar mu je malo jada i nevolje oko njega.

Ne budimo uskogrudni, ne tražimo grijeh i slabost da se obradujemo kad nađemo da su i drugi slabi, tražimo nadahnuće, poniznost je uvijek potrebna, ali kad svojih kuća se je moglo ostati. Samo je bilo malo onih koji su u to vjerovali kao biskup.

Kad sam poslije rata po HR vidio naše kako se razmiještaju u naporima da zažive u toj novoj stvarnosti nisam mogao doći k sebi, vidio sam raznih krajeva po svijetu, od svih mi se najviše sviđa zavičaj, meni je moj zavičaj ko najljepša simfonija, samo prave ljude u njega postaviš i imaš raj na zemlji.

Kako se toga može odreći i to zaboraviti, šta nam je?


Zamislite sad samo da se desi da svi odlučimo da se vratimo kući, i krenemo u realizaciju, svi ko jedna duša, svi na projektu naših života, ko prije ko kasnije, krene rijeka živih ljudi koji su u svijetu pokupili mnoga znanja i iskustva, ali znaju odakle dolaze i gdje pripadaju, pa krenuli da počiste i urede vrtove iz kojih su se hranili kad su rasli.

Kakvo je to silno bogatstvo i moć, samo treba uputa i podrška od Duha, sve ostalo su sitnice, dođe samo.

Naš zavičaj je uistinu mjesto pitomo, a naš je životni zadatak da mu tu pitomost vratimo, bez nje nema prave radosti, a onda život što je, u tome smjeru ja vidim da je biskup zabradio, ja se za to suditi nikad usudio ne bih, meni to lijepo na ugled, ugledam i zastanem, začuđen, zar ni tolika samozatajnost u ova vremena ne može umaći osudi, da neke sitnice ne znam bilo bi me stra.

Onima kojima se ove napomene čine nemoguće i snovi samo mala podsjetnica, i ovo što imamo sad je bilo sasvim nemoguće nedavno, sve što vjerujemo ne samo da je moguće, ako vjerujemo i bit će, samo ljudi toga nisu svjesni pa žive a domalo im je svejedno kakva im je vjera.


Čim sudimo, a pogotovo oštrije, dokaz je površnosti, svatko na ovome svijetu da se imalo u osobu i život našega biskupa udubi, našao bi sve razloge za radost i oduševljenje, stvar je samo vremena u kome živomo da se lave negativne vrijednosti i zanemaruje istina.



I zato, prije nego vas otpustim ova napomena, biskupa Franju Komaricu ne dirajte, bolje vam je, radije se za dušu njegovu i dobro svijeta za koje tako uzorito živi, pomolite!