Tužno. Živjeti i živjeti, mučiti se i mučiti, a na kraju? Za zamisliti se. Mene misli nose na naše ponosne ljude koji su iz rata izašli s puno manje ponosa, a zbog humanitarne pomoći.
Znam vremena kad je našim ljudima bilo teško sebi samom reći: ja nemam, ja sam potreban pomoći, meni treba. Iza ovog rata, ovakvi su postali prava rijetkost, a u red po humanitarnu pomoć ponekad se moglo vidjeti i vlasnika mercedesa.Izgubio se svaki osjećaj za solidarnost i pravu mjeru. Tome su krivi i humanitarci kojima je nekad više stalo do toga da se objavi u novinama njihovo "dobro djelo" i fotografija, a manje se razmišljalo da se učini po onoj poslovici: "prava pomoć nije čovjeku dati ribu, nego naučiti ga da je sam ulovi."

Mene u ovom trenutku straši i činjenica: koliko je ljudi u mojoj blizini u ovom trenutku, makar pomislilo da učini ovako groznu stvar kao ovaj stari i osamljeni par? Koliko li ih je prepuštenih samima sebi, a zbog svoga ponosa ne traže od nikoga ništa? MI trčimo, žurimo i ne vidimo i ne suosjećamo.
Što bude na kraju? Na kraju se prebrajamo koliko nas je došlo na ukop. Nitko ne broji one koji su pritekli na bilo koji način u trenucima patnje: Posjetili i rekli lijepu riječ, poklonili nešto od svoga "viška", uradili neki posao...