Novinarstvo ili sedma sila, kako vam se cini stanje u novinarstu pogotovo u nasim hrvatskim medijima? postoje li protezirani novinari, novinari koji to nisu, da li je po vama novinarstvo postalo usluzna djelatnost ili jos uvijek vjerujete u iskrenost i objektivnost medija pa tako i novinarstva?

Koliko smo pravovremeno informirani, da li su informacije koje primamo vjerodostojne, sto mislite o novinarima koji pisu kolumne imate li moguce nekog favorita ili favoritkinju koju redovito pratite i citate?

pozdrav od kolumnistkinje Edite
u potpisu,
Edita od pera!

Izgleda da vi volite samo citati a ne i pisati,
tesko da bi nasli ovdje nekog honorarnog kolumnistu, ili vam se ne svidja ova rubrika tj pisanje o novinarstvu....

nesto nam se Nata ne javlja vise mozda se boji da ne dospije u kolumnu kakvog javnog glasila ili novina, ili jos gore da je kakva novinarka svojim perom ne pozove na dvoboj .. nije valjda da se boji, znam da je ona hrabra i da je nije lako zaplasiti ?!

izgleda da nije tako hrabra....

E ti "Edita od pera", izvoli napiši svoja razmišljanja. Očito si nečim potaknuta pa želiš od nas izvući potvrdu svojim sumnjama.

Ja ću ti samo reći da novinama i novinarima vjerujem jako malo. Kad piše exkluzivno, senzacionalno i slično, onda je tu puno svega ali najmanje istine. Netko jednom reče: da ne postoji slobodno novinrastvo. Ono je uvijek instrumentalizirano i i u konačnici kreirano i prekrojeno od glavnog i drugih urednika, a njih, opet, imenuje biznismen ili politika kojima nije cilj istina, već poslati određenu poruku i formirati određeno mišljenje, po mogućnosti manipulativno. Novinari su već dugo potplaćena vrsta i njime se bave studenti, oni izlaze na teren uzimaju podatke i onda takvi neiskusni podložni su raznim agitacijama, a jednim velikim dijelom njihovi su prilozi urednici "obradili".

Rijetki su komentari i kolumne koje zavrijeđuju pažnju svojim realizmom, logikom ili zdravom pameti. Ja u zadnje vrijeme skoknem na Glas Slavonije i pročitam Ivicu Šolu, a zanimljivi su mi Josip Pavičić i Milan Ivkošić u Večernjaku, kao i uvodnik Glasa Koncila.

Za ostalo mogu roći zajedno sa Johhny Štulicem: ljudi bez kalibra i bez ideje ufuravaju nam istine crno-bijele...

Gledam ja ovo odavno, i svaki put kad naletim nasmijem se i kažem isto što i Josip, Edita od pera.
Mnogi ljudi nemajući uvida u to što je ona i kakvom energijom raspolaže bi mogao pomisliti da je besposlena, pa se dosađuje. A ona ovuda proleti ko vjetar i ode dalje, a kad opet svrati niko ništa, lijepog našeg običaja se držimo ko pijan plota.

A mi smo ti zapravo takvi da volimo pričati, samo je pisanje druga stvar. Većina ljudi kao što nesvjesno žive, tako i razmišljaju, tako i pričaju, kao u polusnu, i kad i pišu nije drugačije, ali svjesniji ljudi sve rade svjesnije, a pogotovo pišu, svjesni da pišu, jer izgovorene riječi kao da odu u vjetar i nestanu, ljudima im se zagubi trag, al kad napišeš, e onda to ostaje, i uvijek se neko može naći da te pozove na tvoje riječi, a tu treba biti spreman.

Mnogo je lakše ništa ne napisati, dok ništa nismo napisali, knjiga bijela, čim nešto napišemo više nikada ne možemo reći da nismo napisali.

Ja sam dosta u životu pisao, i od malena sam se naučio da uvijek iza svake napisane riječi i zareza moraš stajati, inače ti je bolje da ne pišeš. Što god pišem pazim kao da unosim podatke u moj testament.

E sad visoka mjerila i standardi, koje sam ja provodio kroz život, mnogima, da ne kažem većini, ne znače ništa. Ali pogledajmo gdje nas je to dovelo.

Ima neko vrijeme kako je neki poznati HR pjevač Žak Hudek, ako sam mu ime zapamtio, dao je intervju novinarima i izjavio da ništa nije čudno da i on pjeva tamo za neku stranku, jer veli svi smo mi pomalo kurve. Doslovno, ...i mislite da je i jedan moralni autoritet u HR reagirao, ili su tako visoko nad narodom pa ne čuju što je u narodu, ili su čuli al im to u redu, pa na što bi reagirali kad sve štima. Ima i treće, možda su se kao i ja molili Bogu, jer se osjećaju nemoćni.

Hrvatima Hudek ispade poštenjačina, kurva al priznaje da je, ima karaktera. I tako se omladina okreće za tim idolima, koji donose dekadenciju i rastrojstvo.

Kakvog smisla onda ima razgovarati o novinarstvu, i novinarima u korumpiranom društvu. Tužna istina o Hrvatskoj je da u njoj rat još nije prestao, kad su jedni neprijatelji istjerani i trebala nastupiti sloboda, onda su se okomili jedni na druge, jer svako onaj koji je u uvjetima rata stiogao da se obogati, uhvatio je usput i prokletstvo, pa je sve džaba, sve što ima mu je ništa u poređenju sa onim što želi.

A narod više ne mora da živi po skloništima, mogu se kretati, njima je zapravo sada ipak bolje, mogu uredno kopati po kantama za smeće po cijelom teritoriju. Znam da sam grub, al ogorčen sam ponekad kad vidim da se u mome narodu ostvaruje sve protiv čega sam se ja borio cijeli život.

Izgleda kao da je za nas koji živimo za dobro bitka izgubljena, sve je na zemlji još nekako a ljudi nikako.

U našoj lijepoj i prelijepoj kako ju je dao Bog, zenama nije dosta ljepota od njega, nego slušaju pedere što sa sobom činiti, što je danas cura u Hrvatskoj bez tatua, ništa ne vrijedi kako ju Bog stvori, nego je prava kad se uniti do neprepoznatljivosti.

Novine i ostala javna glasila, oduvijek su bile prioritetno sredstvo manipulacije masama, ono poštenih novinara i glasila je samo dobar izgovor lopovima, eto nije sve manipulacija i laž.

A jednostavno je, sve je laž, i ako negdje i ima istine, onda si sretnik jer si je našao, a teško ju je u ova vremena naći. Šteta je zapravo vremena izgubljenog u tim glupostima, koje i onako neće učiniti boljima naše živote, opet ću ponoviti iako znam da sam dosadan, al vrijeme vam je ovo kad treba stalno gledati vijesti iz Otkrivenja, tamo vam je istina neizmanipulirana, nego kakvu ju je Bog dao, puno je otkrivenje vijesti o stvarima koje nam dolaze, ove druge su jednako trla baba lan.
Da se negdje i pojavi koji pošteni novinar odmah bi ga prebili ili ubili, što nikako ne znači da su oni koji su već pobijeni i prebijeni svi bili poštenjačine, mnogi su dobili po nosu radi dugova kojekakvih.

Iako je cijeli svijet krenuo po zlu putu, upravo vam je ovo pravo vrijeme da se obratite. Znam da mnogi misle, 'ma još ću ovako malo do Božića', a uz Božić od veselja sve zaborave, pa odgode do Uskrsa, i tako kad se zareda, proleti život a za obraćenje nikad vremena.
Ljudi od obraćenja cijeli život bježe i odgađaju ga, u ludosti svojoj ne znajući da život poslije obraćenja nije isti kao sva muka prije obraćenja, ljudi ne znaju da je obraćenje stvar trenutka, u trenu postanu drugačiji, i sve postane drugačije, zbog ljubavi koja prosvijetli oči, ružni svijet koji sad vidimo postane voljena, prvo što u obraćenju shvatiš, to je kako stravično, kako veličanstveno, kako beskrajno Bog ljubi svijet.
i ljude.

Ja sam osobno obraćenje doživio više put, pa vam sve ovo pišem i iz moga vlastitog iskustva, sto put da si obraćenik i pravednik, dok tako živiš sto posto niko ti ne može ništa, al prvi put kad ti se omakne i sagriješiš, nisi više taj, kao u onoj priči o optimistima i negativcima, sve je to provjereno.

Iz iskustva vam govorim, dok si u grijehu ne možeš ni zamisliti život bez grijeha, i ljudima je on uistinu nemoguć, ljudi si misle, pa nisam svetac i negdje moram pogriješiti i kad najviše pazim, i istina je, al ako popusti pažnja i prestaneš sasvim paziti, gdje ćeš završiti.

Ovo gore vam je uvod a sad ću vam reći zašto svratih, komšiluče moj, ne znaš ti kakav je privilegij i sreća u životu da smo nikli među ljudima gdje se vjera njegovala. Kad bi vi znali kako je stepenica na kojoj stojite blizu onoj koja se zove Gospodinova, lako se je odatle vinuti naviše, samo otvoriš srce i poskočiš, eh sve to sam znao i decenijama poskakivao, i lijepo sam počinjao misliti kao i ljudi, al nisam u se takvim mislima davao, nego izdržao do mjere, i opet se obratim.

A kad ono dođe, to vam je osjećaj ko da vam je u goste došao Isus, ništa na ovome svijetu sa tim nije uporedivo. Sjetih se one Isusove, Pustiti mrtve da sahranjuju svoje mrtve, a ti oživi, nemojte ostati mrtvi, istina vi to ne znata pa je lakše, al da znate sve bi poslove ostavili i sve brige, i gore srca otvorili.

Bijedno je usuđivati se danas zvati kršćaninom a ne poznavati Bibliju, ne vraćati joj se uvijek po savijete, al je još daleko bijednije proživjeti život a ne doživjeti obraćenje, a za njega ne moramo ni Bibliju poznavati, dovoljno je samo iskreno voljeti Boga.

To što ste katolici, a isto govorim i svima ostalima, neće nam značiti ništa kad stignemo gore, mnogi se katolici neće spasiti, nemojte se zavaravati, nemojte da vam radi lijenosti propadne tako veličanstvena prilika, tražite u životu svaki dan više, najprije od sebe, a onda će te imati pravo i od drugih to očekivati, ali uvijek više, nemojte da vam razliku u danima pravi to što je danas jedna a sutra druga utakmica, zaronite dublje u se i okrenite se, sad još ima vremena a uskoro će za to uvjeti postati skoro nemogući.

E u šta se ovo prometnu, al eto baš sam se vratio iz šetnje, dan je tako prekrasan, topli sunčani jesenji, ova zemlja u jesen ko da procvijeta, u ovoj dolini ispod Rocky planina, gledam ljepote koje Premudri pred našim očima razastire, okrenem se ko sebe, vidim sve slijepci, zabavljeni sa svojim cukama, pa se upitam O Veličanstveni, pa jel ovo sve za me, vidim niko ne opaža, a ko da mi cijelo nebo odgovara u glas, SVIMA SVIMA.

Kako magično, Bog svima daje, al svi nemaju vremena uzeti.