$ 1.50

Bilo mu je 65 godina,
njegovoj ženi 66 i
imala je Alzehajmerovovu bolest

Bila je polusvjesna i
morao joj je stavljati pelene
kao djetetu

On je imao rak grla i
rak jezika

U takvom stanju nije mogao više voziti
Taxiem je išao na preglede
na komadu papira pišući taxisti
destinaciju gdje da ga vozi

Vrlo često su mu sjekli djelove zahvaćene rakom
" još malo ovdje i još malo ondje"
govorili su doktori

Taj dan vratio se s pregleda
doktori su prognozirali
još jedno rezanje

Promijenio je ženi pelene
pogledao vijesti na TV i onda
otvorio orman
izvadio colt 38 special
pucao ženi u potiljak i onda
sebi u usta

Pucanj pištolja nikoga nije uzbudio u zgradi

Mnogo kasnije,
kad su došli neki ljudi u uniformama
sve je najednom postalo važno

Policija je pregledala sve po stanu
prevrnuli sve papire
i štednnu knjižicu čak
na kojoj je balans
pokazivao $ 1.50

2 tjedna nakon toga
u stan se uselio novi par
on službenik
ona učiteljica baleta
izgledali su kao i svaki par koji se
često seli
što su i uradili 2 mjeseca kasnije
kao i ja
3 mjeseca nakon njih.

Tužno. Živjeti i živjeti, mučiti se i mučiti, a na kraju? Za zamisliti se. Mene misli nose na naše ponosne ljude koji su iz rata izašli s puno manje ponosa, a zbog humanitarne pomoći.
Znam vremena kad je našim ljudima bilo teško sebi samom reći: ja nemam, ja sam potreban pomoći, meni treba. Iza ovog rata, ovakvi su postali prava rijetkost, a u red po humanitarnu pomoć ponekad se moglo vidjeti i vlasnika mercedesa.Izgubio se svaki osjećaj za solidarnost i pravu mjeru. Tome su krivi i humanitarci kojima je nekad više stalo do toga da se objavi u novinama njihovo "dobro djelo" i fotografija, a manje se razmišljalo da se učini po onoj poslovici: "prava pomoć nije čovjeku dati ribu, nego naučiti ga da je sam ulovi."

Mene u ovom trenutku straši i činjenica: koliko je ljudi u mojoj blizini u ovom trenutku, makar pomislilo da učini ovako groznu stvar kao ovaj stari i osamljeni par? Koliko li ih je prepuštenih samima sebi, a zbog svoga ponosa ne traže od nikoga ništa? MI trčimo, žurimo i ne vidimo i ne suosjećamo.
Što bude na kraju? Na kraju se prebrajamo koliko nas je došlo na ukop. Nitko ne broji one koji su pritekli na bilo koji način u trenucima patnje: Posjetili i rekli lijepu riječ, poklonili nešto od svoga "viška", uradili neki posao...

Sve si dobro napisao Josipe ali u jendom si pogrijesio, naime, staricu nije niko nista pitao, stari jednostavno odlucio da dokrajci i nju i sebe i ispucao joj u vrat kao da se radi o njegovom vlasnistvu a ne o zeni. Jadna zena sve u svemu.Nije imala sansu da bira barem nacin smrti, stari je preuzeo kontrolu i odlucio u njeno ime.
Samo zato sto je on obolio nije mogao da je ostavi da zivi svoj zivot bez njega i usudio se da joj oduzme zivot.Nazalost takvih je primjera mnogo u nasim svakodnevnicama. Inace, prica ili sto je vec ovo poezija u prozi tako nekako mi se bas dopada, ono, citas i bum neocekivani kraj.

Svakako sam protiv ubojstva i samoubojstva. Valjda to nisam jasno podcrtao, podvukao. I slažem se s tobom, jer već napisah "da se grozim kad netko i pomisli na takvu stvar kao izlaz". To je onda naš poraz.