barlovci-zupa.org

1. 28-03-2008 01:06

Odavno te Josipe nisam hvalio niti ti zahvaljivao, ali sam svaki dan ovdje i Bogu zahvaljujem za tebe i ovo mjesto.
Ipak ovo mi se čini prilika da pohvalim cijeli taj posao i dobru volju koja nam naše korijene ovako zorno približi, pa prepoznajemo, uistinu, mi jesmo barlovčani.

U ovome ludom svijetu koji razdiru najcrnje i najniže strasti, svijetu koji se otkačio, kakvo osvježenje utopiti se u kapljici mira i molitvi vjernika, kakvu poznajemo i koju ljubimo.

Pozdrav mirnoj ruci i nemirnim očima snimatelja, dragi tronožac, kako si mi se oči odmorile u ovom druženju, zatvorim oči i molim molitvu vjernih, i slušam naše glasove, otisne mi se smjehuljak, kad žmirim uopće ne bih mogao povjerovati da je crkva, više mi je slično kao nekad u mome djetinjstvu, kad svi molimo i svačiji se glas čuje, ...a crkva, kad je crkva puna, onda se molitve čuju kao gugutanje velikog goluba koji je ispunio crkvu i guguće svome Tvorcu.

Oh prelijepi trenuci moga odrastanja, kad su mi se molitve utapale u zajedničku, pa od zajedničke vlastitu nismo mogli čuti, o dani nadahnuća, neobični dani koji evo neće i neće nikad da me napuste.

Od maldića postajemo starci, gledam dječake kojih se sjećam osjedili, i postadosmo šačica rasutih, ali korijeni, oni se sve dok dihućemo javljaju...

Posllje gledanja sve mi skupa dođe kao jedno strašno pitanje, strah me spominjati, ...nekoliko put sam ga izgovorio naglas, u nevjerici gledajući ljude, Može li se odreći zavičaja i je li ga moguće zaboraviti, ...naučili smo se na izbjeglički život, sad nam je ovo postlo komocija, ...da nije proljeće i ovog jutarnjeg sunca koje prožima milinom svježinu jutra, mogao bih kao od šale zakukati: Zavičaju moj, na što si spao, othranio si same izrode i sinove rasipne, moj zavičaju jooooj žalosti, evo i razmišljanje o tome prekidam, jednako se nadam da će mo se krenuti vraćati, jer čemu i popravljanje crkava i gradnja novih na starim mjestima, ako nema naroda, zar nam se ne porušiše na Dudiću dvije ranije dok smo ih punili i svecom i petkom, kakva onda sudbina čeka ove koje krećemo graditi a uglavnom su prazne i svi su izgledi da će biti prazne.?!
Čudna mi pitanja porađa ovo jutro!

Iako nikoga nema za krizmu ima jedan za pričest, da li da se radujem za toga jednoga, naravno da se radujem, kakvi smo nismo ni toliko zaslužili.
Zato sve skupa radujem se i nadam, da će mo se probuditi i početi vraćati, što prije to bolje, zar ne?

Registered

» Proslijediti ovaj osvrt uredniku

Plamenko B