barlovci-zupa.org

1. 13-04-2008 00:29

Žene u sjenci

Evo cijeli tjedan mi se Ivkin život vrti u mislima, nekoliko put sam pričao sa majkom i svaki put je spomenusmo.
Često nam se desi da godine života proživimo sa nekim a da ga ne upoznamo, krstimo se kad opazimo kako nam je odnos bio površan, i kako olako smo prihvatili i shvatili ovu priliku da smo živi.
Ivku sam poznavao kao i većina, iz viđenja, a i to samo ako sam se zagledao, jer Ivka je bila takva žena da se ničim nije isticala i gurala da bude vidljiva, nego mi se čini da je ona bila uistinu model života i model žene koja ostaje u sjenci, i u njoj joj se cijeli život dešava.

Čini mi se ko da Ivku poznajem, toliko da se evo usuđujem i pisati, ...osjećam se ko da iz dubina onih svijetova kroz koje sad putuje odzvanjaju pjesme hvale i slave Gospodinu, i iz sve te pjesme čujem njen glas.

Ko da cijeli život nije činila drugo nego vježbala za tu priliku. Pa joj se sad u svoj slobodi i širini nebeskih prostranstava otkačio glas.

Kad je završio drugi svjetski rat, Ivka je imala dvadeset godina. Ne možete vi ni zamisliti to vrijeme i te ljude. Mnogi koji svijet vide i promišljaju gledajući u zlo, misle da se svijet u stvari stalno mijenja, ali ljudi u biti ostaju isti, zli i pokvareni. Ipak u ono vrijeme, poslije tolikih klanja i krvi prolivene, iza nestalih u ratu ostalo je mnogo udovica kao Ivka, kao moja baka, neke sa cijelim čoporom djece, koje su uzimajući krajnje ozbiljno svoje životne zavijete i vjeru u Gospodina, živjele i umrle čekajući.

U tim najtežim životnim situacijama, one su pokazale takvu strpljivost, povjerenje i ustrajnost, kakve danas više ne svijetu skoro da nema. Kakvi su to bili ljudi i gdje su oni sada. Gdje su danas žene koje strpljivo čekaju one kojima se izgubio trag, iz jednostavnog razloga jer su rekle da, a to da se samo jednom izgovori i to ti je,

Kako očito, kako zorno, kako čisto je iz Ivkina života vidljivo, da je u našim životima uistinu presudna filozofija koju smo usvojili i provodimo, ona je ta koja svoje žrtve podigne ili uništi, na nama je da odaberemo. Obzirom na vjeru i razumijevanje života koje je pokazivala sasvim je prirodno da je Ivka u svome čekanju odabrala služiti Gospodinu, svojoj Crkvi, svome narodu, najboljim što je znala i imala.
Prirodno mi se čini i da se među prvima vratila u zavičaj, prirodno i da je izbjeglištvo uzimala za ono što jeste, a to je izbjeglištvo, i povratak u Barloovce za povratak kući, njoj su Barlovci bili i ostali home, swet home, od kojega u svemiru ima samo jedno bolje mjesto, onaj stvarni zavičaj iz kojeg sad gleda na nas i čudi nam se.

Da li će mo znati i umijeti našoj djeci ispričati da su barem nekad živjeli na svijetu ljudi, koji svoje živote nisu živjeli za se, nego za druge i za Boga. Život kao služba. Hoće li nam danas povjerovati mladi da je moguć život, u kome nema ničega što nije na slavu Gospodinu i hvalu Njegovu. Ko bi nam povjerovao ovakvima, da su živjeli među nama ljudi, kojih cijeli život je bio glazba, a živješe ko da nikad nisu čuli ništa drugo nego samo pjesme koje se oko oltara pjevaju, sve sami božanski repertoar, a među njima najdraža, HOSANA, HOSANA, HOSANA U VISINI. Oni koje svoje moždane ćelije pune sadržajima na Youtube, teško mogu u takvo što povjerovati, previše je nestvarno, previše slično bajci.

Jednoga dana, kad naši potomci budu slušali odrastajući priču odakle su došli, pričat će se i bajka o Ivki Barlovčanki, i jer će tada svi koji pričaju biti nadahnuti, pričat će otprilike ovako.

U davna vre

Registered

» Proslijediti ovaj osvrt uredniku

Plamenko B