Thank you for taking the time to report the following comment to the administrator of this site.
Please complete this short form and click the submit button to process your report.
Comment in question
Posted by Plamenko B, on 13-04-2008 01:33, , Registered
1. ...
U davna vremena, u našim krajevima zavladalo je bezboštvo, ali začudo, u tome zlu živjela je cijela plejada princeza. One su ne samo u tim strašnim vremenima vjerovale u Boga, nego su se u gambuli svijeta, istina okupljene oko oltara, iz svega glasa o tome izjašnjavale. Jedna takva zvala se Ivka...
Gledajući danas svijet u kome najgori među nama dobiše sav prostor, sazivaju konferencije za tisak nude nam na uvid svoje zločine, ...da ne živim u vjeri posumnjao bih da će itko preživjeti tko će priču o princezama prenijeti u budućnost.
Kako danas ući u legendu, a cijeli svoj život nisi nikoga ožalostio, nikoga orobio, nikoga ubio, nikog silovao, ništa činio razvratno i raslaklašeno, ništa srušio, ništa zaprljao, skoro ništa uzimao i sve dao, sve podnosio strpljivo i sa vjerom. Takve svijet niti traži niti prepoznaje, čini mi se da je Ivka tek sad zapravo u zavičaju i među svojima, pa može odahnuti.
Priča mi neki dan jedna sestra poslije hodočašća u Međugorje. I veli na kraju, oh brate dragi, ti možeš zamisliti kakvo je to iskustvo putovati u autobusu u kojemu svi do jednoga idu istim putem i istome cilju. U autobusu pedeset ljudskih duša i sudbina, a kad zapjevamo, odjednom ka da se Duh Božiji oglasi kroz nas, svima nam jasno da nam je sudbina ista, isto stremljenje, iste nade, isti cilj, autobus ljudi a jedna duša. Uistinu prelijepo putovanje, prebogato iskustvo, tako se osjećam ispunjena i zadovoljna, želim samo jedno da zagrlim i probudim svijet.
Plače kad priča o čudima Duhovnog Međugorja, i sve napominje da je to plač od radosti, znam velim, plači sestro i pričaj mi, Tamo ništa neobično nije zaplakati, tamo svi zaplaču, a tko ne bi zaplakao kad vidi sjenke nevidljivih svijetova kako promiču stvarnim životom.
Nisam bio u Međugorju, baš čudno, pa joj napominjem kako je interesantno da su neki drugi koji su Međugorje posjetili dobili sasvim drugačije dojmove, vidjeli su trgovinu i novac, prevaru i svašta, a ona odlučno me prekide, ma veli ja se od rada i brige za moju obitelj umorim, s planom za sutra u molitvi zaspivam, u molitvi se budim, ne slušam vijesti nego obrađujem moju baštu, a svako toliko trknem do Međugorja, svaki put mi je lijepo i novo, ko da mi je prvi put, ne treba meni bolje potvrde u životu, od ovoga osjećaja, da je Bog tu i da nas nikada nije napustio,
Čudni su životi onih koji zbilja vjeruju u Gospodina, jer u njih je vidljivo da im je u životu prvo to, onda tek dolazi sve drugo iza toga,
Božiji blagoslov evo molim za žive i mrtve, jer mrtvi zapravo ne postoje, i smrti nema,
smrću je, kako pjesnik reče, obasjana staza uspona, od gnijezda do zvijezda!