barlovci-zupa.org

1. 13-04-2008 00:33

U davna vremena, u našim krajevima zavladalo je bezboštvo, ali začudo, u tome zlu živjela je cijela plejada princeza. One su ne samo u tim strašnim vremenima vjerovale u Boga, nego su se u gambuli svijeta, istina okupljene oko oltara, iz svega glasa o tome izjašnjavale. Jedna takva zvala se Ivka...

Gledajući danas svijet u kome najgori među nama dobiše sav prostor, sazivaju konferencije za tisak nude nam na uvid svoje zločine, ...da ne živim u vjeri posumnjao bih da će itko preživjeti tko će priču o princezama prenijeti u budućnost.

Kako danas ući u legendu, a cijeli svoj život nisi nikoga ožalostio, nikoga orobio, nikoga ubio, nikog silovao, ništa činio razvratno i raslaklašeno, ništa srušio, ništa zaprljao, skoro ništa uzimao i sve dao, sve podnosio strpljivo i sa vjerom. Takve svijet niti traži niti prepoznaje, čini mi se da je Ivka tek sad zapravo u zavičaju i među svojima, pa može odahnuti.

Priča mi neki dan jedna sestra poslije hodočašća u Međugorje. I veli na kraju, oh brate dragi, ti možeš zamisliti kakvo je to iskustvo putovati u autobusu u kojemu svi do jednoga idu istim putem i istome cilju. U autobusu pedeset ljudskih duša i sudbina, a kad zapjevamo, odjednom ka da se Duh Božiji oglasi kroz nas, svima nam jasno da nam je sudbina ista, isto stremljenje, iste nade, isti cilj, autobus ljudi a jedna duša. Uistinu prelijepo putovanje, prebogato iskustvo, tako se osjećam ispunjena i zadovoljna, želim samo jedno da zagrlim i probudim svijet.

Plače kad priča o čudima Duhovnog Međugorja, i sve napominje da je to plač od radosti, znam velim, plači sestro i pričaj mi,
Tamo ništa neobično nije zaplakati, tamo svi zaplaču, a tko ne bi zaplakao kad vidi sjenke nevidljivih svijetova kako promiču stvarnim životom.

Nisam bio u Međugorju, baš čudno, pa joj napominjem kako je interesantno da su neki drugi koji su Međugorje posjetili dobili sasvim drugačije dojmove, vidjeli su trgovinu i novac, prevaru i svašta, a ona odlučno me prekide, ma veli ja se od rada i brige za moju obitelj umorim, s planom za sutra u molitvi zaspivam, u molitvi se budim, ne slušam vijesti nego obrađujem moju baštu, a svako toliko trknem do Međugorja, svaki put mi je lijepo i novo, ko da mi je prvi put, ne treba meni bolje potvrde u životu, od ovoga osjećaja, da je Bog tu i da nas nikada nije napustio,

Čudni su životi onih koji zbilja vjeruju u Gospodina, jer u njih je vidljivo da im je u životu prvo to, onda tek dolazi sve drugo iza toga,

Božiji blagoslov evo molim za žive i mrtve, jer mrtvi zapravo ne postoje, i smrti nema,

smrću je, kako pjesnik reče,
obasjana staza uspona, od gnijezda do zvijezda!

Registered

» Proslijediti ovaj osvrt uredniku

Plamenko B