barlovci-zupa.org

1. 04-05-2008 03:17

...

Kad je kod nas bio rat, ubijao sam se razmišljanjima, kako mir da donesem mom narodu i ovome svijetu. Niti najmanje me nije kočila svijest da se upuštam u nemoguću misiju, muka je bila takva da drugog izlaza nije bilo.

Sjećam se da sam u očaju pomišljao, da bi mnogo bolje na svijetu bilo, da ga vode i upravljaju njime žene, bio sam sasvim siguran a i danas sam, da gore od ovoga kako muškarci rade ne može biti. U nedostatku većega dobra, tješim se i najmanjim dobrom.

Bilo je momenata kad sam imao osjećaj, e sad znam što je žena, i taman se malo ustalim u tome, a ona mene iznenadi.

Nisam se jedanput uhvatio nasmijan i u mislima: Veličanstveni Stvoritelju, uistinu Si Veličanstven i Čaroban, Ti me izluđuješ, radi Tebe sam upoznao čežnju, kako Si samo mudro stvorio linije moje drage, pa kako god mi se uvija, uvijek mi nove i lijepe, uvijek me buude.
Od malena mi je bilo jasno da ljudi oko mene nemaju pojma tko sam, jadao sam se ženama.
Kad sam im pričao kako sam se radi njih odrekao svećeničkog poziva, pune razumijevanja i opraštanja su me grlile čvrsto, i govorile, samo se ti opusti, sve ti je oprošteno. A kad sam se opuštao, dešavalo mi se da mi kažu, ti si moj bog, ustrašim se kad god na to i pomislim, evo i sad sam se ustrašio.
Trgnem se i budim ih, ne pričaj gluposti, velim, ovo su samo nagovijesti kako bi moralo biti među svim ljudima,
...sve je ženi lako objasniti ako je voliš, u ljubavi sve procvijetaju, sve razumiju, i sve mogu prihvatiti, sve osim da voliš još koga drugog, osim nje i njene djece.

Osvjedočio sam se u vlastitom iskustvu, i bogom će te zvati ako te standarde ispuniš.
Ja nisam ispunio, nekoliko put sam pokušavao iz petnih žila, sve sam mogao, samo nisam mogao prestati voljeti neke druge, neki golemi prtljag sa kojim sam i stigao u ovaj život. Ko da mi je cijeli život bila zadaća voljeti svijet, i ko da mi je sudbina da me najmiliji u tome priječe.

Elem, žene se nisam nasitio, možda i bih da nije proljeća, kad cvjetovima počnu kose ukrašavati a ne da se smiju nego su osmjeh, uzdahneš a ono miriše, zove i priziva, ...oh ovoj misli samo da dozvolim da se otisne, u jednom postu nestao bih sa ovoga svijeta, sramota me nas muškaraca i našeg ponašanja.
Cijeli život očima svojim i ušima ne vjerujem, a čudne vijesti čujem, pa kad vidim da mi se budi strah, trkom odmah letim u katakombe molitve, oh blagosti Svetog Utočišta, tko bi Tebe zaslužiti mogo, ...kad je ovdje u čekaonici ovako prelijpo ponekad, kako li je tek na onj strani iz koje sve izvire, a pjesme anđela ne prestaju ni za trenutak.

U katakombama sam se ponovo u godinama kad su počeli pristizati plodovi razočareja, i zrenje postajalo neizbježno opet susreo sa celibatom. I sad vam se javljam iz te tvrđave, oh radosti, zadovoljstva i mira, konačno, konačno se smirilo moje gladno srce, konačno je zadovoljno, konačno otkad sam se oslobodio potrebe da ih diram, nego ih samo volim i posmatram, i molim se za njih Svemogućem, više ni jednu ne želim, sad su konačno sve postale moje, ovoj slobodi ime bih dao SLOBODA.

Što još može stati u 400 slova, danas sam najviše razočaran nad travesti, sasvim sam siguran da bi se mi lako dogovorili, muškarce i žene Bog je stvorio da se pronađu i dogovore, problem nastaje i pometnja kad se u masu umiješaju travesti, dok god ne pipneš ne možeš biti siguran, a kad pipneš zna ti se, na kraju poslije svega vidim da mi je od početka bilo najbolje ono prvo utočište, al šta ću kad nisam mogao da ne taknem u to......

Registered

» Proslijediti ovaj osvrt uredniku

» Odgovor na ovaj osvrt...

Plamenko B