barlovci-zupa.org

1. 13-05-2008 02:27

...

Najprije Duhu Božijemu da zahvalim što nadahnu ove dobre duše da nam ovdje donesu ovu prekrasnu vijest. Ovdje neće danas milioni posjetilaca svratiti, a i od onih koji svrate, većina su samo naletili, i prolete, a ipak i to je bolje nego ništa.

Gdje god se blagoslov ispoljava i blagoslov traži, sveto je mjesto i sveto vrijeme, pa tako i oni koji se u blizini "slučajno" zateknu, ...blagoslov je kao svjetlo, kao vatra,

Interesantno da se svi nekako okrećemo prošlosti, ko da nam je negdje u njoj ostali oni pravi blagoslovi, a ovi današnji ko da su samo od onih sjenka. Kad neko izrekne misao lijepi život, nama sve misli pohrle u ladice zavičajnih uspomena, prošlost oživi, ...stvarnost sadašnjice nije sjajna i nije obećavajuća i pored blagoslova, i pored naše molitve, ipak zar nam je išta drugo ostalo.?

Od kuge, galada i rata, Oslobodi nas Gospodine!!!
Od munje, groma i zla vremena, Oslobodi nas Gospodine!!!

Molimo i zazivamo blagoslove bez prestanka, a ipak mi se čini da nešto gorko ne štima sa nama.

Probudim se jutros redovno, ne sjećam se što sam sanjao noćas, al moj osmjeh, moj štit i moje najjače oružje, jedva prizvah na lice, iz neke nasmijane i sretne prošlosti ga podigoh na lice, a on stoji vidim ko maska, ...sreća, iz iskustva znam kako ako masku ne skidam, preko dana ona se s licem sjedini, i završim dan stvarno nasmijan, tako i danas, smijem se iako ne volim oblačno vrijeme, misli moje podižem iznad oblaka gdje sunce blješti u cijelom svome sjaju. Hvala Bogu barem kiša ne pada.

Noćas začudo nije padala kiša, a ipak sve je kao poslije oluje, neki čudan mir, ljudi iznose smeće i vodaju pse tako tiho, ko da se svi pribojavamo što će mo otkriti kad svane, sve ko da smo noćas ozebli još drži zebnja.
Ko avet više nestvaran nego stvaran, sam se sebi pričinjam, prošetam uobičajenu stazu, rijeci ko da je svejedno jednko šumi, smijem se rijetkim prolaznicima i svi mi se kiselo odsmijavaju, zastanu nelagodno jer im se pas zaustavi uzame i dok se mi tako onjušimo posmatram, ljudi sve više izgledamo ko da ovi oblaci nad nama nisu od vod nego od tjeskobe.
Tjeskobno vrijeme, al odlučio sam masku ne skidati, drveću, travama i vama se osmjehujem.
Ponedjeljkom dolaze smetljari, jutra su uvijek življa nego obično, radi medvjeda rakuna i drugoga društva smeće iznosimo ujutro, a onda počne pristizati društvo beskućnka sa svojim kolicima na kojima se stisnula i prošlost i sadašnjost i budućnost, iz reciklaže sakupljaju teglice i staklenke i koješta, najčešće opažam iz prikrajka, opazio sam i kad im ponudim šolju čaja i lijepi dan kad im zaželim, oni bi najradije da nisam bio svjedokom njihove bijede. Šta li su oni noćas sanjali, jutros se ne smije ni jedan.

Bože daj nam nade i povjerenja da se svi nasmijemo moleći uđem u kuću, tišina nekako žašća nego obično, ko da je prazna, osjetim se nekako sam,
Doručkujem u toj tišini, zahvaljujem Tvorcu, a stalno mi iskaču slike gladne dijece svijeta koja umiru od gladi a pojma nemaju zašto i čemu, ni apetitom se jutros ne mogu pohvaliti, al masku ne skidam.

Ima jean živac u svima nama, ja ga zovem radoznali živac, taj nas često voda vamo tamo, al mu odoljevam, u odgađanju da se suočim sa širokim svijetom, u molitvi me odjednom iznenadi svjetlo, sva kuća bljesnu, gledam kroz prozore i razmičem zavjese i opazim da sam zbilja nasmijan, maska pod suncem na mome licu oživjela, E ovo sam moro da proslavim, napravim krug oko kuće i sve izblagosivljam, lagani vjetrić

Registered

» Proslijediti ovaj osvrt uredniku

» Odgovor na ovaj osvrt...

Plamenko B