Thank you for taking the time to report the following comment to the administrator of this site.
Popunite polje tekstom vašeg zahtjeva i klik na submit tipku da bi proslijedili vaše mišljenje.
Comment in question
1.
28-05-2007 16:48
...
Sad sam se sjetila jednog ucenika u mojoj osnovnoj skoli, iz razloga postovanja prema njeovoj osobi necu navesti ime i prezime. Zivio je s majkom negdje u blizini Krcmarica i dolazio je u skolu u I.G.K. otac mu je radio u Austriji i on je tesko radio na svom imanju zamjenjujuci oca u teskim tezackim poslovima, jednog nesretnog dana taj moj skolski kolega sjekuci drva odsjekao je prst na lijevog ruci. Milsim da je za njega taj dan sunce prestalo sijati i zivot je nepovratno krenuo u drugom pravcu. Uvijke je drzao ruku u dzepu i postao povucen, nestalo je osmijeha s njegovog lica i tuga poput memle u onoj Brankovoj sobi uvukla se duboko u njegovu dusu. Ja sam bila tuzna zbog njega ali nisam nasla nacin da mu pomognem da uvidi da nije kraj svijeta, ostalo mi zao sto svoju zivotnu radost nisam barem pokusala podijeliti s njim. Sada bih drugacije ne bih marila za nekim sporednim stvarima koje su u to vrijeme bili tako vazne da bi bio prihvacen u svom drustvu, naprotiv sada bih nasla nacina uvjerena sam u to, da mu pomognem da shvati da je bio vrijedan svih nas koji smo imali sve prste na ruci ali se nadam da je nasao neki svoj zivotni pravac i da je danas sretan. Moj skolski kolega kojem bih htjela reci da imam i ja nekad potrebu sakriti neke svoje oziljke u neki nevidljivi dzep kao sto je on krio svoju ruku od ociju onih kojima je zelio biti blizak.