Še?u?i širokom ulicom s obje strane ukrašene velikim stablima u predve?erje jednog oktobarskog dana i dok je sitna jesenja kisa rominjala prave?i romanti?ne tonove kišnih kapi koje su se slijevale s njenog kišobrana dalje na plo?nik Jadranka je razmišljala o stvarima koje su se ticale njenog života. Nije se ve? dugi niz godina dogodila neka izvanredna životna situacija, sve je išlo nekim svojim ustaljenim tokom ili se to tako ?inilo svima koji su je poznavali. Još uvijek privla?na u svojim srednjim godinama, vitkog stasa i uspravnog držanja odavala je dojam osobe koja zna prkositi životu a u isto vrijeme neka unutarnja ljepota i ozbiljnost odražavala se na njenom licu daju?i joj posebnu, onu tako rijetku crtu osobnosti koja se dobije ro?enjem ili koju imaju osobe koje rijetko susre?emo u životu.

Polaganim korakom, hodaju?i kroz drvored uli?nih stabala primijeti da su to zapravo stabla divljih kestena ?iji su plodovi padali s drve?a na asfalt, neki još uvijek u svojim "ježevim ku?icama" uljuljkani u mir i spokoj njihove utrobe kao da ce tu i ostati zauvijek. Jadranka se sagnula i dohvatila dva velika kestena. Sada ih je držala na dlanu. Jedan, još uvijek u ježevoj ku?ici, prerano otkinut sa stabla i drugi ve? dozrio bez ku?ice sjajio se na njenom dlanu. Odjednom joj kao munja doprije u svijest slika jesenjih ve?eri grada u kojem je nekad živjela. I cijeli film vrati joj se pred o?i. Ono što je davno nastojala potisnuti u sebi, što je ve? i bilo zakopano negdje u dubini duše sad se tako živo zaiskrilo pred njenim o?ima. Bilo joj je jasno da su sva njena nastojanja da zaboravi svoje uspomene, da ih sahrani u gradu kestena bile bezuspješne i da ih je ona sve vrijeme nosila sa sobom u novu zemlju, novi život i da su zapravo sve vrijeme bile tu sa njom.

Kesteni su i dalje ležali na njenom dlanu i ona je tupo gledala u njih. Sjetila se jesenjih šetnji u kojima se osje?ala najsretnijom ženom na svijetu. Bila je u svom gradu sa svojom velikom ljubavi i sve je izgledalo lijepo i savršeno. Ali to je bio san koji se morao završiti. Tada toga naravno nije bila svjesna. Tih jesenjih dana bilo je važno šetati se kroz drvored divljih kestena u oktobarskim no?ima, i paziti da se kao neki ritual u centru grada svaki put, kao slu?ajno zaustave ona i Marko pored uli?nih prodava?a pe?enih kestena ispod starog sata na kojem su se još davno kazaljke sata prestale pomjerati, i za nekoliko tadašnjih dinara dobiju u novinskom papiru hrpu malih, jestivih, pe?enih kestena. Na garavu ruku uli?nog prodava?a Marko bi stavio metalnu kovanicu a zauzvrat bi dobio do vrha natrpane fišeke kestenima. Smijali su se svaki put kad bi je kao slu?ajno dotaknuo po nosu i ostavio crni trag na njenom licu. Smijali su se zaljubljeno i sretno i kad bi im lokalna Ciganka željela zaviriti u dlan, predvi?aju?i im najmanje troje djece, sretan i idili?an život pun prijatnih iznena?enja i sretnih i uzbudljivih, uvijek sre?om ispunjenih trenutaka. Smatrali su to svojim malim privatnim rajem u kome ce zauvijek tako i ostati.
I cijela oktobarska ve?er bila je ispunjena ljubavi u kojoj su oboje bili sretni. I kao da su pripadali toj jeseni i ona njima. A kesteni su kao i požutjelo lisce padali pred njima kao neki sretni svici u toj kestenovoj aleji gdje bi uvijek pod jednim velikim stablom zastali i gdje bi je on poljubio. I njegovi su poljupci padali po njenom licu kao što su sada suze polagano klizile po njenim obrazima. Jedne ve?eri pod tim istim stablom Marko ju je zaprosio i to se smatralo nekako sasvim prirodno, kao nešto što se samo po sebi razumije. U sljede?em trenutku držao je kestenovu "ježevu ku?icu" na svom dlanu i otvorio je. Iznutra je bila obložena crvenkastim baršunom a na njemu bio je položen zlatni prsten. Jadranki je dah zastao od iznena?enja, nije mogla ništa reci samo je sjaj u njenim o?ima govorio koliko je bila sretna.Voljela ga je svim svojim bi?em, bila je sigurna u njegovu ljubav i bila je beskrajno sretna u aleji kestena te no?i.

Kroz suze promatraju?i kestene na svom dlanu opet joj se vrati cijeli film, no?na mora od koje se više nije dala otrgnuti... Sje?ala se sada potpuno bistro maj?inog glasa preko telefonske žice da je Marko poginuo u teškoj prometnoj nesre?i u vjetrovitoj i kišnoj no?i na klizavoj auto cesti, na licu mjesta, sve se odigralo u trenu..... Sje?ala se crnila pred njenim o?ima, šoka koju je ta vijest proizvela u njenoj svijesti. Dalje je ipak bilo sve kao u nekoj magli. Vidjela je ljude, svije?e, cvije?e, i sebe pored njegovog mrtvog tijela. Sje?ala se i sve?enika koji je blagoslovio zlatni prsten koji mu je ona stavila na prst malo prije je kov?eg zauvijek zatvoren. Više ni?eg nije bilo, ni radosti ni sre?e ni uli?ne Ciganke da joj kaže da je to sve loš san. Sve je bilo istina i sve je bilo stvarno. Marka više nije bilo da joj brise suze s lica i nije mogla po?i za njim. Još nije došlo njeno vrijeme. Vrijeme je bilo jedini njen saveznik smjenjivanja dana i no?i i ništa drugo. Ostalo je još samo sjecanje na Marka, njihovu ljubav i jesenje ve?eri grada koji su toliko voljeli.
Potpuno je bilo svejedno gdje ce nastaviti živjeti, jedino što je nakon nekog vremena znala bilo je da mora oti?i što dalje da živi ono što je još ostalo od života ali nije ra?unala na ponovni susret s kestenima u tom dalekom gradu. I sad je jednom opet stajala pod velikim kestenovim stablom sama sa svojim uspomenama. I sve je bilo na trenutak isto samo nije bilo njega da joj obrise suze koje su padale na dva kestena na njenom dlanu.

Prica posvecena Tadiji i Mariji.

Približna ocjena

   (0 vote)

Prikaži 5 of 6 osvrti