| Napisao/la: Ivan B.,
on 21-01-2007 22:32
|
Posjeta : 1210  |
Zašavši u ono što se zovu zrele godine, iako meni taj pojam nikad u potpunosti ne?e biti jasan, kad je ivot trebao da upliva u neke smirenije godine i kad je trebalo planirati neku budu?nost na svojoj grudi, ja sam kao i vi mnogi tu istu grudu napustio. Vrlo mogu?e zauvijek. Nakon mnogih lutanja na?oh se ovdje u zemlji koja je oduvijek, barem kod nas europljana bila pojam daljine i neke izgubljenosti za sva vremena. Tko jednom prepliva sve te silne oceane i zapo?ne novi ivot u Australiji teško se iz nekog razloga vra?a natrag. Što je to i kakva je to magija u ovoj sada mojoj novoj domovini ne znam. Moda je to neka magija onog silnog zlata koje je deponirano u ovoj crveno sme?oj zemlji ili je nešto drugo nije mi jasno još uvijek. Zlato je uvijek imalo neku ?udnu mo? nad sudbinama ljudi pa je mogu?e da i ovdje igra tu svoju "sjajnu" ulogu. No, oni koji su se naivno ponadali da su i ulice ovih gradova poplo?ane tim istim zlatom silno su se razo?arali. Brzo su shvatili da su ulice pokrivene asfaltom ili ponekad ni njime i pomalo razo?arani pokucali na vrata prekrcanih tvornica i po?eli zara?ivati tu za ivot. Neke još uvijek trese "zlatna groznica" i nadaju se da ?e baš oni prona?i taj veliki, NAJVE?I komad zlata i da ?e se svi njihovi problemi u ivotu "pozlatiti". Ja sam se ve? odavno is?lanio iz tog kluba.
No šta je tu je. ivjeti se mora pa kad se ve? mora i to u novoj domovini valja je i upoznati i respektirati.
Zapadna Australija je rijetko naseljena drava Australije od nekih 2 miliona stanovnika a površine kao zapadna Europa. Naselili su je emigranti iz Europe, Azije a nešto rje?e iz Afrike i Amerike. No ima i njih tu što sve daje jedno šarenilo kultura iz cijeloga svijeta. Mnogi Hrvati a posebice oni iz Dalmacije došli su ovdje i u onim dijelovima u kojima je to bilo mogu?e zasnovali prve farme koje danas ?ine okosnicu privrede ove drave. Ima i useljenika i iz Bosne, a pogotovu sada nakon rata u staroj nam domovini. Prvi naseljenici kad su dovoljno svladali jezik i kad su se koliko toliko snašli uspjeli su se organizirati u klubove podijeljene po etni?koj pripadnosti gdje su se njegovali obi?aji iz stare domovine i gdje su se okupljali emigranti eljni progovoriti i ispri?ati se na svom materinjem jeziku.
No u svemu tome desilo se i nekoliko vrlo zanimljivih stvari bar kad su u pitanju naši Hrvati. Jedan dio tih naših iseljenika se vezao uz institucije i politiku nekadašnje drave kojoj su i Hrvatska i Bosna pripadale i nekim neobjašnjivim ?udom još uvijek ive u iluziji o toj istoj ve? odavno nestaloj dravi. Pa su se tom logikom i klubovi u kojim se okupljaju ti naši Hrvati podijelili na neke dvije glavne grupe što sve skupa baca jednu tunu, a vrlo ?esto i runu sliku na našu zajednicu. Izgleda da je netko vrlo vješt davno ubacio "kost" me?u njih i mi sad imamo klubove emigranata istog naroda koji nemaju nikakvog kontakta, a ni respekta jedni prema drugima. Nisu rijetke situacije da recimo dva ro?ena brata posje?uju razli?ite klubove. Sami smo se razdijelili i glavnog krivca, ako je nekome do krivca, ipak treba traiti u nama samima.
U lu?kom gradu Fremantle koji je nadomak glavnoh grada Pertha, a gdje i ja ivim, odavno i aktivno djeluje Hrvatski centar uz koji se nalazi i crkva svete Ane. Sama crkva je nekad bila u vlasništvu australaca, a onda je 1971. godine predana na upotrebu Hrvatima zapadne Australije. Crkva pripada nadbiskupji Perth, napravljena je 1909 godine. Prvi sve?enik je bio Ve?eslav Šupuk iz splitske nadbiskupije, 4 godine kasnije crkvu preuzima sarajevska nadbiskupija sa sve?enikom Josipom Vidakovi?em koji ostaje na slubi 4 godine a nakon njega na dunost stupa sve?enik Nikola ?abraja i od 1979 godine još uvijek vodi pastoralnu brigu o Hrvatima katolicima Zapadne Australije.
Hrvatski centar koji je uz samu crkvu zapo?et je s gra?enjem po?etkom sedamdesetih godina na zemljištu koje su Hrvati kupili od Perth-ske nadbiskupije. Završen je 1977 godine i sve?ano ga je otvorio i blagoslovio nadbiskup grada Pertha sir John Lencelot Goody, koji govori hrvatskim jezikom. Kao mlad sve?enik boravio je u Hrvatskoj tridesetih godina prošlog stolje?a i vrlo dobro je nau?io jezik. Klub je stjecište Hrvata na ovim prostorima a radi na o?uvanju hrvatskih kulturnih vrednota, folklora, glazbe, hrvatskih škola, socijalnog druenja, sporta i dr.
Eto, to je kratka slika grada u kom ja ivim i u kom ?u moda provesti i ostatak ovih svojih zemaljskih dana. Moda baš ja budem taj sretnik kome ?e se ispuniti ona stara emigrantska fantazija o pronalaenju najve?eg komada zlata. Pa ako se to desi moda vam i javim. No ja odavno znam da nijedan komad tog zlata nije toliko vrijedan da nadomjesti elju za našim starim krajem gdje je zlata bilo u izobilju, ali samo u našim srcima.
 Nekad zatvor - sada umjetni?ka galerija
Ivan B.
|
.::HOD U VJERI 
Petak, 04 Srpanj 2008
(0 vote)
Draga Edi, uvijek i iznova me odusevis svojim pisanjem, posebno ovom pricom, koja u meni budi neke uspomene i podsjeca me na nesto sto sam nekad davno cula i sto me se jako dojmilo... Inace zivot je takav, pun iznenadjenja i nepredvidjenih okolnosti, ali vrlo je rijetko da se dvije duse sretnu , koje su stvorene jedna za drugu. Tu prestaju sva pravila, jednostavno krenes za srcem i ne mislis sta ce dalje biti. Ma to je super, samo da nije te nase malogradjanske okoline, familije, i svih onih koji sebi daju za pravo da odlucuju o tudjim sudbinama, odn. da ih oni kreiraju, jer boze moj, mora se cuvati ugled i sl. gluposti koje od nas prave robote, a sve manje ljude. Rijetki su ljudi kao Marijan, veoma rijetki, koji se bore za ono sto zele, pa i po cijenu da budu javno izlozeni ruglu i lincu okoline... Ipak mislim , bez obzira na sve da je on umro srecan, a da su svi oni koji su ga osudjivali, proveli ostatak zivota u grizi savjesti, odbacivsi od sebe jednog takvog covjeka , jednu velicinu.. Jer samo VELIKI ljudi vole bez rezerve i bez straha.. A znas zasto? Zato sto samo oni znaju da je zivot kratak i da bez prave ljubavi nema zivota... Pokoj vjecni Anuski i Marijanu, i svjetlost vjecna neka im sija.. 
