draga djeco i mladeži!

Kršćanin svaki posao započinje: „U ime Oca i Sina i Duha Svetoga!“ I novu školsku i vjeronaučnu godinu također ćemo započeti u to Ime. Obitelj, škola i župa trebaju nas osposobiti za život u raznim zvanjima. U ovo nekoliko redaka želim skrenuti vašu pozornost upravo na te riječi jer nam je u njima temelj za rast u svakom ljudskom zvanju.

U školi se učenici pripremaju kako bi se uspješno nosili s teškoćama u kojima žive ili će živjeti. Nakon osnovnog obrazovanja izabrat će neko životno zvanje za koje će se opet moći osposobljavati u posebnim školama. Često slušamo kako nam za brži društveni napredak nedostaju neka zanimanja i zvanja. To je bez sumnje točno. U počecima ove 2005./2006. školske godine potrebno je, prije nego skrenemo pozornost na neka druga, izdvojiti temeljna ljudska zvanja. To su: očinstvo, majčinstvo i sinovstvo (kćerstvo). Sva druga zvanja postoje i razvija su iz tih. Ne samo roditelji i djeca, nego i nastavnici i katehete, ravnatelji škola i župnici trebaju ta zvanja pretpostaviti svima drugima.

Nijedno obrazovanje ne može zadovoljiti ako o tim zvanjima ne vodi računa. Glavna naobrazba za ta zvanja stiče se u obitelji, ali joj u sve složenijim prilikama u mnogočemu pomaže Crkva preko vjeronaučne pouke i država preko raznih vrsta škola. Zahvaljujemo Bogu što su se u nas stekli uvjeti da sve te tri ustanove mogu surađivati. Dugo je ta suradnja bila otežavana, a nerijetko i onemogućivana.

Veliki papa Ivan Pavao II. osjetio je važnost tih temeljnih zvanja kada je na prijelazu u treće tisućljeće pozvao sve kršćane da se za odnose unutar ljudske obitelji (zajednice) stalno napajaju onim odnosima koji su unutar božanske zajednice – Presvetog Trojstva.

Učili smo da je istina o Presvetom Trojstvu tajna vjere, što znači da tu istinu nismo u stanju proniknuti do kraja, no objavljeno nam je ono za nas najvažnije: sve tri osobe unutar Presvetog Trojstva: Otac, Sin i Duh Sveti međusobno se jedna drugoj u potpunosti daruju. Tu je razlog njihove vječnosti i blaženstva.

Ako je čovjek slika Božja, nisu li u njega uslikani i ti odnosi? I među ljudima je život najbogatiji ondje gdje je najjače izraženo međusobno darivanje. A to je, draga djeco i roditelji, najprisutnije unutar obitelji gdje su tri glavna odnosa/zvanja: otac, majka, dijete (sin/kći). Crkva želi taj odnos učvrstiti u obitelji i proširiti na širu zajednicu, a škola ima zadaću da se ti odnosi mogu lakše primijeniti u različitim i složenim sredinama. No, ni vi, dragi roditelji, kada dijete šaljete u školu nemojte misliti da ondje treba promijeniti odnos prema drugima. Treba ostati djetinje poučljivo prema starijima: učiteljima i nastavnicima. Vi pak učitelji, nastavnici i katehete, nemojte misliti da vaša pouka treba nadomjestiti ono što su djeca donijela iz obitelji. Vaša pouka treba im pomoći da rastu kako bi mogli biti što veći dar široj zajednici, kako bi se prema njoj mogli odnositi očinski i majčinski. Vi trebate razvijati i nadograđivati na onome što je od temeljnih vrjednota dijete donijelo iz obitelji. Najuspješnija će dogradnja biti ako tijesno surađujete s roditeljima.

U rječnicima su riječi: otac, majka, sin-kći najsiromašnije obrađeni, jer se misli da je to općepoznato. Ako već treba neko tumačenje, onda se reče da je otac roditelj muškoga, a majka roditelj ženskoga spola; sin je dijete muškoga, a kći ženskoga spola. Bez sumnje da je kategorija spola ključna za "trojstveni" odnos među ljudima, ali je veoma važno shvatiti bitni sadržaj tih odnosa.

Složit ćemo se da je bitno za očinstvo i majčinstvo da želi imati dijete i da mu želi pripremiti uvjete u kojima će sin ili kći moći rasti. Govoreći slikovito: otac se brine da sin ima siguran dom. Prirodno je da muškarac od sinovstva raste prema očinstvu. No ni onaj koji ili ne može biti tjelesni otac ili se toga odrekao, ne smije se odreći bitnog sadržaja očinstva: omogućivati drugima da od tebe, uz tebe i po tebi rastu. U tom smislu je danas očinstvo u krizi: premalo je "očinske" relacije (odnosa) u društvu i zato je ono siromašno, unatoč brojnosti i raznovrsnosti zvanja te materijalnog bogatstva. Premalo se očinskog osjećaja ugrađuje u razna zvanja. U tom smislu razne specijalizacije i usavršavanja u uskoj struci mogu postati vještine u kojima je oslabio osjećaj za služenje čovjeku. Kako kaže sveti Pavao: Znanje napuhuje, ljubav izgrađuje. Pri tome valja također reći da očinske osjećaje može imati i onaj koji nije tjelesni otac; pače – po kršćanskom shvaćanju – čovjek se smije u nekim prilikama zbog viših ciljeva odreći tjelesnog očinstva (a nipošto zbog nižih!). Netko se može očinski odnositi prema svojoj sredini iako nije tjelesni otac. Spomenuti papa Ivan Pavao II. itekako je imao očinske odnose prema ljudima iako nije bio zasnovao obitelj.

Brigu za drugoga čovjek (otac) vodi zajedno s nekim drugim (majkom-suprugom). Oni su su-upregnuti (supruzi) u neraskidivom vezu (jarmu), ali ipak svaki vrši svoju posebnu ulogu. Iako su im krajnji ciljevi isti, načini kako se uloga obavlja kod oca i majke ne razlikuju se tek u nijansama, nego u bitnome. Ako bismo rekli da po očinstvu sin-kćer dobiva u zajedništvu sigurnost i čvrstinu, po majčinstvu on dobiva nježnost i toplinu. I tjelesnog se majčinstva može netko odreći samo zbog viših ciljeva. Majka Tereza nije zanemarila svoj majčinski osjećaj kada se odrekla tjelesnog majčinstva.

Veoma je poučno da su sinovski i očinski odnosi unutar Presvetog Trojstva trajni odnosi. Trajan osjećaj dara gaji i trajan osjećaj zahvalnosti. Ondje gdje se očituje plaćenički odnos, gdje se gubi osjećaj dara, gubi se i osjećaj zahvalnosti i sinovske odanosti. Ako učenici dobiju dojam da je odnos učitelja i katehete prema njima uvjetovan isključivo visinom plaće, zatajilo je ono temeljno zvanje – i očinsko i sinovsko.

Nema sumnje da sigurnost i zadovoljstvo ljudskoga roda najviše ovise o ta tri zvanja: očinstvo, majčinstvo i sinovstvo-kćerstvo. Sva druga zvanja za koja nas razne škole pripremaju trebaju rasti na tim temeljnim zvanjima. I dobro bi bilo da se svaki od nas najozbiljnije zapita kako ostvaruje tu svoju temeljnu relaciju-zvanje: roditelji i djeca u obitelji; župnik i vjernici u župi, nastavnici i učenici u školi.

Vratimo se projektu obnove svijeta koji je zacrtao Ivan Pavao II. On nas je pozvao da se na temelju odnosa unutar Presvetog Trosjtva učimo kako biti otac, majka, sin/kći. Ako se te zemaljske trojstvene relacije izliječe pod nebeskim relacijama Oca i Sina i Duha Svetoga, onda će čovječanstvo imati svijetlu i sigurnu zvijezdu za treće tisućljeće. Ako ne zataje ta temeljnih zvanja, lako ćemo osposobljavati u školama i druga zvanja potrebna današnjem čovjeku i društvu.

Započnimo, dakle, i ovu godinu: U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen!“ Mnogo uspjeha u tom hodu kroz narednu školsku godinu svima želi

Vaš biskup

+ Mile Bogivić, v. r.

U Gospiću, 20. rujna 2005. godine

Približna ocjena

   (0 vote)

Prikaži 1 of 1 osvrti