Fra Drago u propovijedi rasvjetljuje značenje ovog blagdana kroz obraćenje sv. Franje i početka njegovog punijeg evanđeoskog života kojeg možemo razaznati u Franjinom sloganu i sve do danas franjevačkom pozdravu: MIR I DOBRO. Na poseban način dotaknuo se teme potpunog oprosta koji može zadobiti na ovaj blagdan vjernik ako se ispovijedi, pričesti i izmoli Vjerovanje na nakanu Svetom ocu. Više pročitajte niže u tekstu propovijedi.
Fra Drago je na samom početku svoje propovijedi dao do znanja da posjećuje ove web stranice župe Barlovci i da je zadovoljan.

Na kraju župnik se zahvalio svima koji su došli iz bliza i iz daleka i sve nazočne je pozvao da nastave druženje uz jelo i piće, pripravljeno od župe i župnika za ovaj dan, u vjeronaučnoj dvorani. Dugo se ostalo u hladu lipa i pričalo o prošlim danima, o prošlim, prijeratnima,  „gospodanđelima" kad je dvorište bilo puno vjernika, a danas su stala sva auta i svi vjernici u to isto dvorište. Do godine blagdan pada na neradni dan, pa se očekuje višestruko veći broj osoba nego danas. Živi bili pa došli pa vidjeli i onda će biti.

 
Zahvaljujem fra Dragi na ustupljenom tekstu po kojem je propovijedao na ovo svečanosti.

PORCIJUNKULA: OTKRIĆE BITNOGA

Blagdan  Gospe od Anđela-Porcijunkule - nova je zgoda da se još jednom na trenutak zaustavimo i da, potaknuti čudom koje se u toj crkvici dogodilo u životu sv. Franje,dotaknemo ono najbolje što jesmo.

U trećoj god. svoga obraćeničkog puta Franjo se na nov način susreće s Bogom milosrđa u Porcijunkuli. Tu se počinje događati novo iskustvo Svečeva odnosa s Bogom i nova obnova Crkve. Slušajući Evanđelje u Crkvici  Svete Marije od Anđela, Siromah čuje glas živoga Boga koji se obraća upravo njemu. Kada je jednoga dana svećenik u bogoštovlju navijestio riječ:"Ne stječite zlata, ni srebra, ni mjedi u pojasu, ni putne torbe, ni dviju haljina , ni obuće, ni štapa. Ta vrijedan je radnik hrane svoje" ( Mt. 10, 9-10 ), Franjo je ponizno zamolio svećenika da mu tu riječ protumači. Kad je čuo svećenikovo tumačenje, radosno je uskliknuo:"Ovo je ono što hoću, ovo je ono što tražim, ovo želim cijelim srcem izvršiti" ( Cel 1, 21 ). Od tada Evanđelje za njega nije samo neka zgodna ideja, teoretski nauk, drevna mudrost. Franjo počinje doslovno živjeti Evanđelje. ono je njegov način postojanja. Riječju ga tumači tek onda kada se za to ukaže zgoda. Dopustio je da ga Riječ pritisne svom svojom težinom i zahtjevnošću. Što god odlučnije pristaje uz zahtjevnost Evanđelja, njegovo biće jasnije spoznaje i pronosi  MIR I DOBRO. Tako se rađa novi preporodni put hoda s Bogom koji traje i danas.

Ono najbolje

              Čovjek je obdaren različitim darovima koji se mogu razvijati samo uvježbavanjem. Na primjer, darovano nam je sjedište za govor koji omogućuje razvoj naše čovječnosti; imamo mišićno tkivo. Ti bi darovi (u)venuli kada se njima ne bismo služili. Čovjek je u svojoj biti  duhovno biće. Duhovnost je ono što on jest. Tim darom spoznajemo Boga u sebi i sebe u Bogu. Ako se čovjek ne služi darom duhovnosti, onda sahne njegovo sjedište. Postaje poput stabla koje izvana izgleda zdravo, ali je u središtu šuplje i trulo. Znakovi koji ukazuju na takvo stanje jesu: opći umor, nezadovoljstvo, sebičnost, pohlepa, osjećaj bez smisla života. Čovjek koji zanemaruje duhovnost odlazi od užitka do i žitka, koji se pretvaraju u dosadu, a veoma često i u neprijateljstvo. Takvo stanje često dovodi do različitih ovisnosti o opijatima, a oni koji su moćniji i utjecajniji u takvu stanju postaju veoma opasni. Upravo to pokazuje naše vrijeme. U zaboravu Boga čini se sve da ide jednako i bez njega. No, istodobno postoji i osjećaj frustracije, nezadovoljstvo svime i sviju,  pa otuda krik: nije moguće da je ovo život! Doista, nije ( Benedikt XVI ). Dokaz za ovo zacijelo su krize koje su posebno došle do izražaja u XX. Stoljeću i nastavljaju se.

            Sv. Franjo u Porcijunkuli otkriva onaj najbolji dio sebe: sebe sposobna čuti Boga i stupiti s njim u odnos ljubavi. To otkriće snažno preporađa i pokreće njegov život i živote mnogih sve do danas. Franjo u svom središtu postaje zdrav. Živi sklad sa Stvoriteljem i svime stvorenim. O tome pjeva u svojoj glasovitoj Pjesmi Brata Sunca. Ne  samo da otima ono što mu pripada, nego  razdaje i ono što bi mu moglo  pripadati. Njegovo iskustvo, zajedno s iskustvom njegovih sljedbenika, plodi duhovnim, socijalnim, političkim i uljudbenim preporodom Europe. Sv. Franjo je postao zanimljiv katolicima i nekatolicima, vjernicima i nevjernicima, neukima i učenima. Njegova vjernička i pjesnička duša, Bogom dotaknuta i pokrenuta u Porcijunkuli, ne prestaje poticati druge da žive radosno i promiču mir i dobro.

Dar i uzdarje

  Generalnom ministru Male braće papa Ivan Pavao II. piše; Porcijunkula je jedno od najčasnijih mjesta franjevaštva , drago ne samo franjevačkom Redu nego i svim kršćanima koji to, svladani snažnim povijesnim uspomenama, primaju svjetlo i poticaj za obnovu života kao znak temeljitije vjere i istinske ljubavi.

Zašto je to tako? Na tom se mjestu dogodio susret Boga i čovjeka. Bog je progovorio, a Franjo je riječ čuo i na nju cijelim svojim bićem odgovorio. Dogodila se pretvorba ljudskoga u Božje. Čovjek se otvorio Bogu i ušao s njim u prisno zajedništvo. Franjino obraćenje jest, na neki način, trajanje utjelovljenja Sina Božjega. Obogaćen je Očevim Obećanjem i dalje ga predaje. Uvjet za to jest kršćanska molitva. Za Porcijunkulu, mjesto novih Duhova, Franjin životopisac piše »Neprekidno, danju i noću su oni koji su boravili u tome mjestu, bili zauzeti božanskim pohvalama; oko sebe su širili divan miris pobožnosti, provodili su život anđeoski. »Slično kao što zrcalo usvaja i dalje predaje.

Čudesni sunčev sjaj i toplinu, tako su Franjo i njegova braća usvajali Boga ljubavi i dalje njegovom tajnom druge doticali. Obilje koje su besplatno primali, besplatno su dalje darivali. To je narav Evanđelja. Ono se uvijek žele dalje zbiti; u sebi nosi moć nejako i maleno preoblikovati u snažno i velebno.

          Uz Porcijunkulu je vezan i glasoviti oprost koji je sv. Franjo 1216. god. dobio kao povlasticu od pape Honorija III. Papa  je naime svima koji u Crkvici Sv .Marije od  Anđela ispovjede  svoje grijehe, učinjene poslije krštenja, mora činiti velika pokora ili hodočastiti u Svetu zemlju. Svrha takve vježbe bila je stvarna, preobrazba pokornika. Hodočašće u sveta mjesta bila je veoma skupo. Mogli su ga poduzeti samo bogati. Svetac želi da Porcijunkula postane hodočasničko mjesto tako da i siromasi mogu dobiti milost brisanja krivnje. Oprost je pokornike poticao na najodlučniju zahtjevnost Evanđelja.

            Dar „porcijunkulskoga" opravdanja prenosi se i na pokojnike. Naime, narav je duhovnih dobara takva da se mogu prenositi i preko granice groba. Imamo iskustvo da smrću drage osobe ljubav ne samo da ne gasne, nego da se razbuktava i dozrijeva. Mi možemo živjeti u ljubavi s našim pokojnicima. Zagovornom molitvom i spremnošću na obraćenje možemo sudjelovati i u njihovu oslobođenju od zasluženih kazni za grijehe. To spada u poklad vjere Bogu milosrđa. Tako je blagdan Gospe od Anđela postao svetkovanje milosrđa i ljubavi koje nadilazi granice prostora i vremena. Zgoda za razmjenu duhovnih dobara nikad ne prestaje. Ona je onodobna, ovodobna i svedobna.

            Članak Simbola vjere: „Vjerujem u općinstvo svetih...", u porcijunkulskom oprostu dobiva već sada svoj veoma zbiljan izraz. Zajedništvo ljubavi koje danas počinjemo živjeti ima perspektivu što vječno ostaje. Življenje te istine u čovjeku pokreće i odgaja ono najbolje što on jest - ono po čemu urasta u svu Božju puninu.

 Fra Drago Ljevar, na Gospu od Anđela 2007.

Približna ocjena

   (0 vote)

Prikaži 3 of 3 osvrti