| Napisao/la: Josip Anušić,
on 11-11-2007 22:31
|
Posjeta : 3240  |
 Groblje trapista zrači pijetetom i jednostavnošću Svoju nevolju je voditelj ispričao jednom njemačkom svećeniku iz manjeg grada. Ovaj ga je utješio riječima da će on nešto pokušati u svojoj njemačkoj župi. Bilo je vrijeme pred Svi svete. Njemački župnik je prve nedjelje na misi svojim župljanima predložio da pomognu jedan hvalevrijedan građevinski zahvat u jednoj, tek iz rata izašloj, hrvatskoj župi. Plan je bio slijedeći: za Svi svete i Dušni dan ne kupovati niti svijeća i lampaša niti cvijeća za grobove svojih pokojnika, već da taj novac koji bi potrošili, prema navikama iz prošlih godina, svi predaju u jednu zajedničku kasu.
Prošli su blagdani i njemački je župnik posjetio svog prijatelja u Hrvatskoj i tom prilikom mu donio veću svotu koja je manje-više bila dostatna za dovršetak adaptacije prostorija na katu koje su uglavnom bile smještajne.
Pri tom je njemački župnik imao velike riječi zahvale Gospodinu za takvu situaciju. Kao da je darovatelj bio sretniji od primatelja.Čudno, jel da?
Ovako je to bilo u Njemačkoj: svi župljani su postupili prema dogovoru. Oni su očistili groblje i uredili grobove na koje su donijeli skromne količine cvijeće iz svojih vrtova. Zapalili su samo jednu veliku svijeću kod središnjeg križa, koju je imao župnik. Tu su se pomolili za svoje pokojnike i pri tome doživjeli nevjerojatno lijepo iskustvo ispunjenosti srećom i ponosom, uvjereni da su za svoje pokojnike i svoju utjehu učinili nemjerljivo više nego prošlih godina na stari način, rastrošni.
Što vi mislite, jesu bili u pravu? |
.::HOD U VJERI 
Ponedjeljak, 06 Listopad 2008
(0 vote)
Draga Edi, uvijek i iznova me odusevis svojim pisanjem, posebno ovom pricom, koja u meni budi neke uspomene i podsjeca me na nesto sto sam nekad davno cula i sto me se jako dojmilo... Inace zivot je takav, pun iznenadjenja i nepredvidjenih okolnosti, ali vrlo je rijetko da se dvije duse sretnu , koje su stvorene jedna za drugu. Tu prestaju sva pravila, jednostavno krenes za srcem i ne mislis sta ce dalje biti. Ma to je super, samo da nije te nase malogradjanske okoline, familije, i svih onih koji sebi daju za pravo da odlucuju o tudjim sudbinama, odn. da ih oni kreiraju, jer boze moj, mora se cuvati ugled i sl. gluposti koje od nas prave robote, a sve manje ljude. Rijetki su ljudi kao Marijan, veoma rijetki, koji se bore za ono sto zele, pa i po cijenu da budu javno izlozeni ruglu i lincu okoline... Ipak mislim , bez obzira na sve da je on umro srecan, a da su svi oni koji su ga osudjivali, proveli ostatak zivota u grizi savjesti, odbacivsi od sebe jednog takvog covjeka , jednu velicinu.. Jer samo VELIKI ljudi vole bez rezerve i bez straha.. A znas zasto? Zato sto samo oni znaju da je zivot kratak i da bez prave ljubavi nema zivota... Pokoj vjecni Anuski i Marijanu, i svjetlost vjecna neka im sija.. 
pa ti dobrosusjedski netko pobrao ves s balkona. 