U tom dalekom Božiću anđeli raširenih krila veselo su nadlijetali malu štalicu i božićne jaslice i sve je bilo živo, stvarno i veselo. Sada mu se međutim činilo da ovi anđeli, ukočenog, beživotnog pogleda više sliče na bezlična mala stvorenja kojim ni najvještije ruke kipara nisu mogle udahnuti život, te su po njegovom mišljenju i pripadali Božiću koji to nije bio, trgovačkom, komercijalnom i nemaštovitom u robnim kućama gdje se iluzija pretvarala u dobro uhodani posao zvani trgovina. Nedostajao mu je njegov Božić koji se zauvijek nastanio u njegovom srcu, premda je sada bio samo uspomena još uvijek je bio idiličan, živ i stvaran i nikako nije pripadao ovom praktičnom, trgovačkom Božiću u kojem se našao.

Još uvijek zureći u beživotne oči mrtvih anđela ne primijeti dvojicu koji ga prenuše pitanjem "imate li cigaretu?" pa iako sumnjivog, izgleda mračnog pogleda ipak mu ponudiše 25c za komad kako je to već uobičajena navika na zapadu. Ne razmišljajući dugo, iz poluprazne kutije izvadi nekoliko cigareta i ne prihvaćajući kordere darova im cigarete pa iako cigarete same po sebi bijahu loša navika, ipak osjeti radost dijeljenja, makar i običnih cigareta koje su na trenutak mogle usrećiti siromahe čija je radost zbog dobivenog dara vrlo brzo sagorijevala kao što to biva u životima protuha i beskućnika, koji su obično bivali prezreni i od društva, a i od slučajnih prolaznika. Nekakav osjećaj radosti zaigra mu oko srca.

Iako je bio usamljen u novoj zemlji, ne zasnovavši svoju obitelj ipak je uspio biti pošten, radni građanin zemlje u koju je prispio. Ustalio se već vozni red života. Onaj oštri bol već je odavno otupio, gotovo nestao u sivoj svakodnevnici, bol za rodnim krajem iz kojeg je potekao. Ona strašna uvrjedljiva riječ izbjeglica sada je potiskivana novom, prihvatljivijom, ako ništa neosporavana, neproganjana riječ: emigrant. Emigranti su bili i politički, i ekonomski na kraju emigrantima su se smatrali i umjetnici prispjeli u ovu zemlju sa svih krajeva svijeta. Emigrant, ma koje vrste bio ipak je bio u prednosti pred ubogom izbjeglicom od kojeg je svako uho zaziralo. I tako prebirući po glavi što bi još trebao kupiti da pripremi svoj Božić prisjeti se opet onih beživotnih anđela i najednom mu strelovita misao prostruji glavom. Zašto ne bi ovaj Božić učinio nešto neobično. Zašto ne bi ovaj Božić posjetivši one zaboravljene, osamljene, na ivici društva, društva u kojem treba zuriti živjeti, udovoljiti visokim životnim standardima a sve u smislu zadovoljenja potreba modernog zapadnog čovjeka učiniti radost onima koje je zvjezdano nebo bilo jedini topli pokrivač a betonski prolazi ispod nadvožnjaka i mostova jedini znak privatnosti koje su posjedovali. Dio božićnog čeka, tzv.božićnicu odluči potrošiti na uboge siromahe jedne od najbogatijih zemalja svijeta, za one koji su iz tko zna kojih razloga završili na ulici, pa ipak još uvijek bili su ljudska bića, Božja stvorenja i s tim mislima približavao se odsjaju vatre u toj badnjoj noći ispod jednog nadvožnjaka. Nekoliko ljudi ili ono što je od ljudskog obličja ostalo, grijalo je prozeble prste nad vatrom koja im je obasjavala lica, pocrnjela, otečena, umorna od nesreće sto se zove "streetmen blue's".

U djeliću sekunde, učini mu se da je u ovo badnje večer donio pogrešnu odluku, da nije možda odviše opasno kretati se po zabačenim mjestima ali ta ga pomisao ubrzo napusti sjetivši se odluke koju je napravio u ovoj svetoj noći kad je sami Bog sišao na zemlju ostavljen od svih, u siromašnoj štalici onkraj grada, sam sa svojim mislima nađe se sa beskućnicima. Poželjevši im dobru večer upusti se u neobavezan razgovor s njima. Na svoje iznenađenje, zamijeti da im je u očima neka radost, poneki osmijeh sada se pojavljivao na njihovom licu. Ipak mu se jedan od njih učini poseban. Govorio je engleski s velikim akcentom svojstven istočnoeuropskom emigrantu. Ni sam ne znajući zašto upita ga odakle je a ovaj mu odgovori:"from place in Croatia, from Lika". Sada već na hrvatskom otpoče svoju tragičnu priču o tome kako je prispio brodom u Ameriku, oženio se, radio od jutra do sutra, zarađivao, bogatio se no nekako Boga i vjeru zaboravio, stavio u drugi plan, misleći da je dolar bog, vidio je u njemu božanstvo kojeg nije ni sanjati mogao u kršnoj Lici sve dok mu jednog dana u požaru ne izgori kuća, a malo zatim u prometnoj nesreći ne izgubi zdravlje za uvijek. I kako to obično biva, u novčanoj krizi, jer više nije mogao raditi kao prije, žena napusti dojučerašnji bračni sklad koji je vladao, sada je to znao, dok je bilo dolara, razočarenje u život i alkohol ne odvedoše ga ravno u ponor iz kojeg se više nikad povratio nije. S Bogom je, kaže, s vremenom u boljim odnosima bio, a Liku, Liku više nikada vidio nije. Ponekad reče, kad se noću probudi učini mu se da farovi automobila jesu zapravo sunčeve zrake u njegovoj Lici. Završivši svoju priču, pogled mu odluta ponovno k vatri, a njemu se načas učini da mu se iz očiju kotrljaju suze. Izvadi pripremljenu kovertu s novcem i božićnom kartom te mu je položi u ruke. Dvije suze kanuše na onu bijelu kovertu dok je stisnuvši mu obje ruke ponavljao prigušenim glasom, sretan Božić, sretan Božić anđele moj. U toj badnjoj noći dvije duše; samca, emigranta i siromaha, lutalice ogledale su se u zvjezdanom nebu iznad mosta na slamici siromaštva. Isus je te noći posjetio siromaha. Siromahu je darovao prijatelja, zemljaka u velegradu američkog kontinenta.

Približna ocjena

Prikaži 4 of 4 osvrti