| Napisao/la: Edita Topić,
on 21-09-2005 23:00
|
Posjeta : 787  |
"Koja je jedina hrana koja se jede svaki dan a da nikad ne dosadi?" pitao je učitelj u hrvatskoj školi učenike četvrtog razreda koji su odgovarali na engleskom, svi odreda navijači za Croatia lokalni nogometni klub i sanjareći kako će već idućeg ljeta zaplivati u Jadranskom moru.
" Sladoled" odgovarali su jedni, "McDonalds" brzopleto su tvrdili drugi, "sereal and milk" prihvaćali bi treći. "Kruh, djeco, kruh je jedina hrana koju jedemo svaki dan i nikad nam ne dosadi! Sam Isus nam ga je blagoslovio i ostavio za hranu" objašnjavao je učitelj, inače svećenik u jednoj hrvatskoj upi u Kanadi. Ubrzo je školsko zvono zazvonilo zadnju minutu nastave hrvatske škole što je ujedno značilo i početak zimskog raspusta, proslave boićnih blagdana tzv.holiday.
Nikola, dječak od svojih jedanaest godina, novajlija u hrvatskoj školi a i u tuđoj zemlji, tek prispio iz Hrvatske smušeno je još uvijek pogledavao u onu riječ ispisanu na ploči što je značila sve ono sto ga je vezalo za još svjea sjećanja na toplu kuhinju podstanarskog stana u radničkoj četvrti Zagreba kamo je prispio sa roditeljima iz ratom opustošene unutrašnjosti Bosne.Prisjeti se velike kriške kruha koju mu je majka stavljala za doručak uz veliku čašu mlijeka.Sada je sve bilo drugačije.S mukom je sricao zapetljana slova i rijeci engleskog jezika u kojem su mu se jednostavne rijeci izgovorene na tom tuđem jeziku činile nekako strane i hladne. A kruh koji bi mu majka spremala za uinu u školi sličio je više na nešto bez okusa i mirisa, na nekakvu smjesu koja bi se čim bi dospjela u dječakova usta odmah zalijepila za nepce pa nije bilo druge nego ga ili prstom gurnuti niz grlo ili ga s mukom jezikom odljepljivati te naposljetku zabrinuta mama primijeti da Nikola vraća nepojedene sendviče iz škole nazad doma.
Boićno vrijeme u toj zemlji započinje puno prije Boića. Santa Claus se nacrta u velikim dućanima točno 1.prosinca mameći djecu na slikanje i tako doprinosi da i on odradi svoj dio oko posla koji se zove Christmas time.I u domu Nikolinih roditelja vršile su se boićne pripreme. Majka se drala veoma zaposlenom u kuhinji prebirući po receptima boićnih kolača u poutjeloj teci koju je sa još nekoliko obiteljskih fotografija uspjela sačuvati napuštajući Bosnu. Recepti pisani urednim rukopisom njene majke izmamiše joj suze na oči. Sadeći pšenicu točno na sv.Katu čak pribavivši i kiseli kupus za neizbjenu kraljicu jela sarmu, veući pšenicu trakom crven-bijeli-plavi majka se trudila napraviti hrvatski katolički Boić u njenom novom domu na obalama Tihog oceana.
Uurbano se pripremajući nastojala je prikriti tugu u kojoj se gušila već na samu pomisao da ce prvi Boić u tuđini biti daleko od onog podstanarskog stana, još dalje od spaljenog doma u rodnoj Bosni. Otac je znao promrmljati više za sebe kako je kupus tvrd, moeš njime i volu glavu razbiti, sol - neslana, ko je izmisli ne izmislio ništa više a i Boić k'o da i nije Boić kad nema snijega. Da sam navikao na Boić bez snijega mogao sam ivjeti i u Dalmaciji!
Nikola, nenaviknut na obilje darova ispod bora prisjećao se skromnog dara koji mu je Isus donosio u boićnoj noći, sada je razmišljao što bi stavio na svoju listu elja za ovaj Boić. Nakon kraće stanke odluči napisati pismo Santi.
DRAGI SANTA !
Pišem ti na hrvatskom jer još ne znam engleski. Nadam se da će jedan od tvojih pomoćnika znati hrvatski pa će ti ovo pismo prevesti. Ako moeš, daruj mi za ovaj Boić igračaka po tvojoj elji, meni će sve dobro doći, a i nove NIKE tene....ako moeš.
Molim te i za još samo nešto. Ako moeš i ako ti nije teško, kad prođeš kroz Hrvatsku navrati u pekarnu pa kupi jedan veliki pečeni domaći kruh i nekoliko kifli, onih k'o pletenica. Nisam se još navik'o na ovaj novi pa ne bi volio da sam ja jedini na ovome svijetu koji ne moe jesti kruh svaki dan. Ipak je Isus blagoslovio kruh i dao nam ga na dar. Tako kae moj učitelj u hrvatskoj školi. Fala unaprijed. Ostavljam ti malo keksa i mlijeka da se okrijepiš kada dođeš k meni. P.S. uđi kroz balkon jer dimnjaka nema u ovoj zgradi. Ostavicu ti malo vrata otvorena.
TVOJ NIKOLA !
Na Boićno jutro kad se Nikola probudio ugledao je pod borom mnoštvo šarenih paketa, boićnih darova spremljenih za njega a na stolu pokraj pšenice veliki domaći kruh . Nikolinoj sreći nije bilo kraja. Znao je Nikola, a znali su i njegovi roditelji da je Boić obiteljski blagdan. Znali su da kruh koji je majka s posebnom ljubavlju umijesila i ispekla jest simbol ivota, zajedništva, obitelji gdje god se nalazili. U siromaštvu ili izobilju, tuzi ili radosti u ratu ili miru. I učini im se Boić u tuđini veseo i sjetan istovremeno.
S nadom u bolje sutra, molitvom pri boićnoj svijeći, sa blagdanskim ručkom i toplim velikim kriškama domaćeg kruha na stolu.
Edita Topić |
.::HOD U VJERI 
Srijeda, 09 Srpanj 2008
(0 vote)
Draga Edi, uvijek i iznova me odusevis svojim pisanjem, posebno ovom pricom, koja u meni budi neke uspomene i podsjeca me na nesto sto sam nekad davno cula i sto me se jako dojmilo... Inace zivot je takav, pun iznenadjenja i nepredvidjenih okolnosti, ali vrlo je rijetko da se dvije duse sretnu , koje su stvorene jedna za drugu. Tu prestaju sva pravila, jednostavno krenes za srcem i ne mislis sta ce dalje biti. Ma to je super, samo da nije te nase malogradjanske okoline, familije, i svih onih koji sebi daju za pravo da odlucuju o tudjim sudbinama, odn. da ih oni kreiraju, jer boze moj, mora se cuvati ugled i sl. gluposti koje od nas prave robote, a sve manje ljude. Rijetki su ljudi kao Marijan, veoma rijetki, koji se bore za ono sto zele, pa i po cijenu da budu javno izlozeni ruglu i lincu okoline... Ipak mislim , bez obzira na sve da je on umro srecan, a da su svi oni koji su ga osudjivali, proveli ostatak zivota u grizi savjesti, odbacivsi od sebe jednog takvog covjeka , jednu velicinu.. Jer samo VELIKI ljudi vole bez rezerve i bez straha.. A znas zasto? Zato sto samo oni znaju da je zivot kratak i da bez prave ljubavi nema zivota... Pokoj vjecni Anuski i Marijanu, i svjetlost vjecna neka im sija.. 
