Badnja noć poput zvijezde repatice širila se beskrajem prostranog oceana. Bjelasajući na nebu mjesec se poigravao zvijezdama prosipajući svoje svjetlo u prozor sobe doma staraca gdje se život lako gasio ili polako dogorijavao u godinama bolesti, starosti i sjećanjima.
U svojoj sobi koju je dijelila sa natprosječno visokom kineskinjom gospođom Wong, mršava starica ljuljajući se u stolici prisjećala se Božića u svom životu. Odavno je nestala napetost i nervoza kojom je bila izložena za vrijeme božićnih priprema. Slike iz života redale su se u njenoj još uvijek bistroj memoriji.
Smrad amonijaka iz toaleta preko puta njene sobe parao joj je nosnice i osjećaj gađenja ispuni joj usta. Paviljon gdje je obitavala gospođa Strawinski potpadao je pod lakši odjel. Ipak, u zraku se moglo osjetiti da je smrt čest gost svih paviljona u staračkom domu. Svoju sobu nastojala je držati čistom. Željela je potpunu privatnost ali njena skromna mirovina nije to mogla podnijeti. Život s gospođom Wong nekada joj se činio nemoguć jer su kulturne razlike bile toliko izražene da je to bilo više nego očito.
S blagim osmijehom na licu gospođa Strawinski sjeti se svog djetinjstva.Oduvijek je imala bogatu maštu i iz tadašnje vizije njenog djetinjstva smatrala je da u toj dalekoj Kini pored ljudi i životinje imaju kose oči kao što je sasvim sigurna bila da u radio prijamnicima žive mali ljudi. Bile su to dakako davno napuštene iluzije o svijetu koji je kao sasvim mala upoznavala.
Nit sjećanja prekinu gospođa Wong. Nakašlja se teškim, više nalik smrtnom hropcu kašlju a onda pljunu u kantu za smeće.
Gospođa Strawinski osjeti mučninu u želucu. Nije bila neke gadljive prirode ali to pljuvanje nikada nije mogla prihvatiti. Okrenu glavu prema malom božićnom drvcetu ne bi li joj misli krenule drugim tokom.
"Noćas su opet vidjeli duh gospođe McCinnon", čuo se glas spremačice iz duguljastog hodnika obasjanog slabim neonskim svjetlom.
"Od kako joj je muž umro češće obilazi svoju sobu", objašnjavala je spremačica svojoj radnoj kolegici prikazu koja je često znala biti viđena u domu.
Gospođa Strawinski osjećala se dosta slabo. Zadnjih dana nije imala teka i nije mogla spavati. Kad god bi neki od staraca skončao svoj život bacivši se s prozora na beton dvorišta staračkog doma gospođa Strawinski danima je bila uznemirena. Smatrala je to činom krajnje ljudske bijede, naježivši se pri pomisli kako je i sama nekada u vrijeme velikih životnih nevolja kroz koje je prolazila otvarala vrata očaju. Jednom je bila skoro sasvim blizu beznađa slično poput ovih izgubljenih duša.
Na zidu iznad kreveta stajao je križ. Križ je, vidjelo se to, bio neobičan. Dvije grede bile su izrađene od drva masline i ona ga je kupila davno na jednom od svojih rijetkih posjeta domovini. Križ je bio njena utjeha. Gospođa Strawinski bila je uvjerena da je križ krajnji smisao trpljenja, problema i briga kroz život. Neobično je voljela pričati o tome svome stavu samo što je ponekada ljudi nisu mogli potpuno razumjeti. Osjećala je da te svoje stavove neki doživljavaju kao crtu fanatizma koji graniči s ludošću.
To je ipak nije smetalo. Kroz život uvažavala je tuđe mišljenje ali se nepokolebljivo držala svog stava. I na to je nekako bila ponosna.
Odavno je Božić prestala doživljavati kao romantični i slatkasti ugođaj idealizma. Previše je Božića čovječanstvo dočekalo u ratu i krvi pomisli gospođa Strawinski. Ipak, njeno srce raznježi se nad jaslama ispod bora. Bezazlenost i nevinost djeteta Isusa ispunjavalo ju je beskrajnom radosti i nadom. Božić je sa sobom nosio svjetlo. I to ju je oduševljavalo. Isus je bio njen vjerni prijatelj. Doživljavala ga je kroz ljude koje je susretala u svom životu.
Gospođa Strawinski priđe malom ogledalu. Tanana spavaćica prekrivala je mršavu priliku. Sve je na tom tijelu odavalo godine i starost. Ipak, na licu boje skarleta oči su bile žive i jasne. Gospođa Strawinski ovlaš prijeđe rukom po rijetkoj kosi. Ni za čim nije žalila, sve je prihvaćala kao dio života, no, nekako joj bi teško gledajući u vlasi koje su ostajale u njenoj ruci. Kao djevojka imala je prekrasnu gustu kosu. Bila je veoma ponosna na nju i sjecala se te svoje kose kao što se bolesnik sjeća zdravlja ili kao što se čitatelj prisjeća neke najomiljenije knjige koju je u životu pročitao. Pogled joj se na tren zaustavi na njenom izboranom vratu. Oko mršavog vrata visio je lančić. Najednom se prisjeti jednog davnog Božića. Mladić, pravilnih crta lica, u rukama je držao lančić. Želio ga je staviti oko njenog vrata. Međutim, njena velika i gusta kosa zapetljala je lančić na tri mjesta.Tada je prvi i zadnji puta bila ljuta na svoju kosu. Prva dva čvora uspjela su se otpetljati. Treći nije nikada. Stajao je još uvijek sve te godine užlijebljen na lančiću oko njenog vrata.Suhim prstima dotaknu čvor. Gospođa Strawinski zadrhta cijelim tijelom.
Najednom osjeti silnu želju da otpetlja i taj treći čvor. Kao da je to najvažniji posao na svijetu mučila se oko tog čvora. Prsti je nisu htjeli slušati. Osjeti strahoviti umor. Leže u krevet ali nije imala snage da se pokrije. U daljini, kraj božićnog drvceta učini joj se sjena nejasnog lika koja je mirno stajala držeći za ruku maleno dijete. Dijete se smiješilo i pružalo joj ruke.
U ranim jutarnjim satima, na božićno jutro nađoše gospođu Strawinski mrtvu. U ukočenim prstima još uvijek stajao je lančić. Bio je potpuno ravan bez ijednog čvorića. Zlatio se kao da je jučer kupljen u zlatari.
Svećenik koji je svako jutro davao misu u kapeli blizu sobe gospođe Strawinski pomoli se nad njenim mrtvim tijelom. Skide zatim križ sa zida i položi ga u njene ruke. Nakon nekog vremena krevet gospođe Strawinski bio je spreman i čekao je novog stanara sobe u staračkom domu velikog grada na obali beskrajnog oceana.
Za Milu , Ovi Kuljancani se nalaze blizu Portlanda - takodjer Vancouver mjesto , dakle blizu ovog naseg Kanadskog Vancouvera. Prenijela sam pozdrav Darki. Dakle, vrlo su blizu nas. Pozdrav, Edita.
A cini mi se da ti cuga jos djeluje:-) Ajd poslat cu ti... Zivio! (i pozdrav mojoj sestri, a i Aniti i Amandi koje su pjevale tj. jos pjevaju sa mnom u zboru...)
izvinjavam se sto nisam pozdravijo tebe i Editu posdravjam vas sada i bijo sam malo cuga pa nisam ni soj imel dobro znao napisat pozdravjam vas sad sve troje i de mi javi o tomi moj imel je Mrki71@hotmail.com
Marijan
je bio oniži momak, pravilnih crta lica, inteligentnog pogleda i vedrog duha
lako se upuštajući u razgovore s osobama koje je susretao u životu. Bio je
omiljen u društvu, ra
Draga Edi, uvijek i iznova me odusevis svojim pisanjem, posebno ovom pricom, koja u meni budi neke uspomene i podsjeca me na nesto sto sam nekad davno cula i sto me se jako dojmilo... Inace zivot je takav, pun iznenadjenja i nepredvidjenih okolnosti, ali vrlo je rijetko da se dvije duse sretnu , koje su stvorene jedna za drugu. Tu prestaju sva pravila, jednostavno krenes za srcem i ne mislis sta ce dalje biti. Ma to je super, samo da nije te nase malogradjanske okoline, familije, i svih onih koji sebi daju za pravo da odlucuju o tudjim sudbinama, odn. da ih oni kreiraju, jer boze moj, mora se cuvati ugled i sl. gluposti koje od nas prave robote, a sve manje ljude. Rijetki su ljudi kao Marijan, veoma rijetki, koji se bore za ono sto zele, pa i po cijenu da budu javno izlozeni ruglu i lincu okoline... Ipak mislim , bez obzira na sve da je on umro srecan, a da su svi oni koji su ga osudjivali, proveli ostatak zivota u grizi savjesti, odbacivsi od sebe jednog takvog covjeka , jednu velicinu.. Jer samo VELIKI ljudi vole bez rezerve i bez straha.. A znas zasto? Zato sto samo oni znaju da je zivot kratak i da bez prave ljubavi nema zivota... Pokoj vjecni Anuski i Marijanu, i svjetlost vjecna neka im sija..
"Djelem djelem" lungome dromenca (ili dromeja neznam tocno?) je Ciganjska himna. Ukratko prevedeno: "Lutao sam lutao beskrajnim putevima, i sretoh srecne Rome"
ej Romi ej Djeco! Odakle dolazite Romi? S"cergama sdaleka puta?
E ej Romi E ej Djeco! Podjite samnom Romi svijeta otvorise se putevi srece..
E ej Romalen.... I da vam sad kazem nesto sto vas NE zanima ali ocu da vam kazem: "OBOZAVAM CIGANJSKE PJESME" I MOGU IH SLUSAT DANONOCNO! Djelem... Djelem ... dragi moji..svugdje i svakako al su mi ciganjske ostale najdraze pjesme!
Badnja noć poput zvijezde repatice širila se beskrajem prostranog oceana. Bjelasajući na nebu mjesec se poigravao zvijezdama prosipajući svoje svjetlo u prozor sobe doma staraca gdje
Proljeca su u mome gradu bila tako rascvjetana da se od mirisa cvijeca i "behara" uistinu moglo opiti. Prvim visibabama, ljubicicama i djurdjevcima prethodile su svima dobro zn
Potaknuto prisje?anje, a ne tenutno doživljavanje. Ukratko to je nekakvo zna?enje rije?i. Meni nekako više dje?ija igra s ovom složenom rije?i: RE- nešto staro, od prije, MINI-malo ali snažno, SCENA- kao ona kazališna, osnovni vizualni kontakt i dojam. Pa kad sve ovo spojiš, nešto se dade i razumjeti.
Ma kakva zamjerka, nek malo osvježenja. Pa tamo kod vas ionako ide prolje?e pa pri?a u potpunosti odgovara. I koja ti je ovo rije? REMINISCENCIJA. Meni to do?e kao neka ekselencija. Slomio sam jezik sa tom rije?i. Idem ga stavit u gips
Ne zamjerite,ali izvadio sam ovu staru Editinu reminiscenciju, prisje?anje, na banjolu?ka prolje?a i "podturio vam ovdje pod nos". Ujedno da vas infoemiram da se @KNJIGA gasi u onom obliku, a ovako ?u pomalo prebacivati sve tamo objavljene pri?e, na žalost ne stignemprebacivati i onda napisane osvrte. Sve ove pri?e nastale su 2005.god. Uživajte u ?itanju.
Cijela poenta svih razgovora o Nijemcima na kraju se okrene o njihovoj urednosti pedantnosti. Pa nisu oni zabadava pokrenuli dva svjetska rata. To ipak može samo netko odlično organiziran. No,š
Evo na vijestima baka u svojim ranim osamdesetim godinama zivota opisuje jutrosnji incident u Vancouveru, naime, dok je setala svoga psica iz vedra neba, niotkuda na glavu joj je palo dva para muskog donjeg rublja a odmah zatim i nekoliko rucnika... Bakica nadalje kaze da je prvi par tog rublja veoma kvalitetan i izradjen od najbolje vrste konoplje kakvu ne pamti jos od vremena Woodstock-a 1969. a drugi par od cistog sukna, pise domaca proizvodnja ali ne i tocno porijeklo zemlje. Taj ves ima po sebi aplikacije na jednom su sitni mali kenguri a na drugom ruzicaste tufne. Takodjer kaze, da na jednom od rucnika je sitnim vezom necije spretne ruke izvezeno Kuljani forever a na drugom Proud to be Croat. Babac je sve to pospremila u odjel "lost and found" (izgubljeno - nadjeno) , i ako se nitko ne javi ona ce rublje koristiti kao krpe za prasinu, Spremna je poslati postom sve nadjeno i pri tom seretski namignula da nema nista protiv upoznati vlasnika istih. Ti Ivane sad dobro pregledaj mozda onako iznenadjen od soka nisi ipak primjetio da ti nedostaje nesto od unutarnjeg vesa, ako je tvoje javi pa da se stvar uredi i rijesi kako je najbolje.
ima tu vise teorija, jedna je da si ti mozda mjesecar i da si u toku noci sam to sve poskidao sa strika i ostavio tko zna gdje.. pregledaj ti visecu, zaviri pod krevet, mozda i u frizider ako nije nista od toga onda je druga teorija a ta je da si se zamjerio nekom mozda susjedu ... pa ti dobrosusjedski netko pobrao ves s balkona.
pazi ovako, nije to samo tako slucajno..pa nismo brate mili na Balkanu sto i sam zakljucujes ni tamo se to ne radi, tu je stvar mnogo preciznija i jasnija kad se zna sto tocno nedostaje a sto je ostalo od vesa. Jesi ti dobro taj ves oprao ? ako nije bio na centrifugi dzabe nece niko ni unutarnji ni vanjski ves da je zlatni a kamoli obicni, makar toga ima za dolar kupiti pa sto bi tko se mucio sa polovnim donjim vesom... a carape to je vec drugi padez... ako su postopane i zrihtane nije cudo da ih je zameo vjetar...eto, to su moje predpostavke. U svakom slucaju ja mislim da je ova prva pretpostavka.
Pravo kino, pravo kino je bilo jutros kod mene. Naime, preko noći sam vani na štriku ostavio robu da se suši i gle čuda... kad sam ustao nema moje robe na štriku , netko drpio preko noći ko u Bosni . Zparavo u Bosni se to zapravo nije ni dešavalo, bar nije u našem selu. I tako ja ostadoh bez posteljine, piđame, čarapa, majica i joše nekih stavri ali se baš ne sjećam šta je sve bilo. Ali bilo je i jedno ugodno iznenađenje. Na štriku su ostali svi ručnici i donji veš. Vjerovatno je noćni poslužitelj bio u žurbi ili mu te stvari ipak nisu trebale, ili je nekaj drugoga. Eto ima Balkana i mimo Balkana.
Vidis kako se ti mucis stalno oko tog shout boxa dok objasnis s provociranjem ili bez njega, kod mene to ide cisto bez problema... naravno da provokacija nije najpokvareniji vid podsmijeha, samo sam htjela isprovocirati komentar ... i gle, uspjela sam...sala mala mala salaaalala dakle, idem sad cisto provokatorski ignorirati ovo oko naklapanja po shout boxu i pisati opet o zenksarima i onima koji se tako ne osjecaju, pisat cu o Nijemcima, Englezima i mozda kojem Talijanu, Hrvatu ili Vijetnamcu, zasto bas o njima ? Pojma nemam, tako mi doslo ....
Provokativnost baš i nije jedan od najpokvarenijih vidova podsmijavanja. Vrlo često i nije podsmijavanje. Sve ovisi koja mu je svrha. Evo jedan primjer... evo neki ne znaju, neće, ne razumiju zašto treba praviti razmak na shout box pa onda dođe do onog ružnog proširenja. Onda ja napišem nešto provokativno što se odnosi na one koji to rade a svrha nije podsmijanje već nešto ipak drugo. Provociraš one koji imaju potencijal da nešto razumiju jer je to jedan od lakših ili jedinih načina da ih natjeraš ili navedeš da rade nešto ispravno. Moglo bi se tu puno napisati ali vi to ionako nećete razumjeti . Eto ovo na kraju je ružna provokacija a namjera je humoristička. Šala mala ili mala šala.
Doista su osvrti nekad izvrsni predlosci za clanke ili price pa tako i ovi koje je Josip spomenuo. Smijanje je dokazano s medicinskog stajalista da djeluje kao lijek, cak kao zamjena za gimnastiku toliku jacinu ima i toliko je korisno za nas zivot. Podsmjeh je nesto sto nitko ili gotovo nitko ne voli, iako ga nitko ne voli primiti, mnogi ga vole darovati, ipak podsmijeh je u satiri ili sarkazmu ponekad dobro dosao jer dobroj satiricnoj komediji uvijek se mozemo nasmijati, zapravo kroz taj podsmijeh i izrugivanje stanja drustva, pojedinaca ili cijelih sistema. politickih dogadjanja itd. satiricar moze puno toga reci upravo kroz taj podsmijeh. Dakle, nuzno podsmijeh i nije uvijek toliko crn koliko ga mi dozivimo i kako ga vidimo.
Podsmijeh je ipak u nasim svakodnevnim zivotima jedna negativna pojava koja nas izolira, nabija nam komplekse nize vrijednosti, osjecaj odbacenosti i ne pripadanja odredjenom drustvu, osobama ili sredinama. To je narocito izrazeno u adolescentkoj dobi. Mladi u tako osjetljivoj dobi svoga zivota doista pate da budu prihvaceni, ne ismijani, da budu vazni i jednaki u drustvu. Kod nas starijih podsmijeh moze izazvati nelagodu ili povrijedjenost no ipak nekako lakse se s time nositi kad imamo vec sepet iskustva iza nas. Podsmijeh osim ako nije dobro isplaniran u knjizevnosti politici itd.. dakle kad govorimo o onom svakodnevnom podsmjehivanju jest zapravo besplatan i otrovan dar koji primamo i od kojeg nam se cini da poslije kise sunce ne moze vise zasjati. Uvijek se sjetim one dramske serije Budalina Tale... u svom sjecanju, sin priziva oca koji kaze....Ni jedan svirac ne moze nasvirati koliko igrac moze naigrati... nema dakle toga podsmijeha u zivotu koji ne moze biti nadvladan i iz kojeg ne mozemo izaci kao pobjednici. Prije ili kasnije podsmijeh se izruguje sam sebi, svojim kompleksima i svom sopstvenom neprihvacanju. U skoli zivotne voznje treba racunati na prepreke podsmijeha, poruge i izrugivanja no treba ici dalje, znati da poslije kise sunce mora sinuti kao blistavi, siroki , dobronamjerni osmjeh.
Od najranijeg djetinjstva pa sve do danas veoma ostro su mi se urezali ti podsmjesi u pamet. Sve sam ih prevazisla ali ostali su zabiljezeni. Od svega najvise se sjecam izraza lica osoba koje su mi djelile podsmijeh. Ovo govorim da pokusam slikovito objasniti koliki intenzitet zapravo ima negativna energija koju primamo od ljudi u nasim zivotima. Zasto bas lice ostane u sjecanju svih tih osoba nije mi potpuno jasno ali tako je, kad se cita podsmijeh ostavljen specijalno za mene ili tebe opet se moze vidjeti izraz lica tako jak odraz podsmijeh ima u nasoj svijesti. Cinicnost je dio podsmijeha no cini mi se da je sarkazam odnio pobjedu u kategoriji podsmijavanja. Nadodala bih jos da je i provokativnost vrlo uspjesan metod podsmijavanja i da je jedan od ako se moze reci tako najpokvarenijih vidova podsmijeha, no veoma uspjesan u svijetu ismijavanja u biti obicno podsmijeh zeli istaknuti svoje ja , svoj unutarnji kompleks bilo nize bilo vise vrijednosti i time nanijeti stetu i ponizenje onome kome je upucen.
3500 karaktera, a samo jedan karakter ih može unijeti. Znate što, kad vidim ovdje u ovim osvrtima kako se raspišete i kako vrijedne, možebitne, zasebne cjeline odu pod osvrt dođe mi da budem karakter i da stavim samo 160 karaktera, kao SMS. Zadnji osvrt Plamenog (kako lijep pseudonim, zaštitnik BOsne sv. Ilija u plamenoj kočiji ode na nebo) uz male preinake u uvodu mogao je biti krasan novi prilog o smijehu ispod kojeg bi mi onda redali smajliće i pisali: bravo, super... Ivanova zgoda iz veleposlanstva bila bi krasna priča o BUREKu. Živio burek, dole ćevapi kad ih svatko pravi. Dragi moji, kad vam udari sila u prste te počnete mahnito tipkati i kad vidite na kraju da je od ružnog pačeta (osvrta) postao prekrasan labud (lijepa smislena cjelina) odmah taj novonastali tekst označite pa klik na COPY a onda brže bolje otvorite mail program ili word i u njega PASTE. I odmah ga šaljite meni na mail na objavu. Naravno, iza toga napišite novi, kraći, osvrt.
Plameni,svaka čast što se tiče ŠĐŽĆČ, ako sam koristiš računalo to ne treba niti mijenjati i već ćeš se naviknuti pomalo, ali to mi je velika pomoć. I daj brate, da ti je malo 3500 karaktera? To su dvije tiskarske kartice. Kakve ti motore imaš u prstima.
Kad savladam ovaj mali prozor u koji staje samo tri tisuće i petsto karaktera, i u njemu vam uspijem reći što sam namislio, i kad to bude uredno sa kvačicama i ostalim kako treba, e onda ce to početi zapravo, ovo su sve samo vježbe iz pravopisa i čistopisa. Pisao sam nekad sa ovim znakovljem, evo po sjećanju odmah nađoh smjehuljak, sad mi na sasvim drugom mjestu na tipkovnici, a kad ga ovako pred vas postavim jednako vidim dolazi sa moga lica. Baš zgodno! Ode petsto karaktera dok trepneš. Opažam da što više imamo vise nam fali. Pored sve ove miline i mogućnosti, meni sad nedostaje da mi ovdje pored, jos i naše ranije pisanje pred očima, nije to problem sve je postalo daleko na jedan klick, ali razmišljam, koliko je onoga što nas priječi i otežava nam, a koliko onoga što nas pokrene da oživimo. Eto ću od ovoga Ivanovog smijeha koji se na sve nas proširi, reći par riječi o Dobrom Duhu Kršćanskog smijeha. Jer ni smijehovi nisu svi isti, ima osmijeha i podsmijeha, osmijeh podiže a podsmijeh ponižava. Ako hoćete da vam je vožnja uvijek zadovoljstvo, a ne zaboravimo da je upravo to oduvijek za nas bila Božija nakana, onda se morate odreći nervoze. Sve razloge za nervozu jednostavno odbacite u paketu. Zašto onaj tamo samo ljudima smeta, zašto su neki bezobzirni, zašto je poledica ili kiša, sve to i more drugih bezveznih izgovora nije opravdanje da nam se u osmijeh useli podsmijeh. Jer će on po svojoj naravi rušilačkoj sve što smo sa osmjehom gradili porušiti. I tako dok osmijeh putovanje čini božanskim za sve putnike u vozilu, podsmijeh od njega napravi začas pakao. U tradiciji i u genima smo naslijedili sklonost smijehu, to sam oduvijek u našemu narodu posebno volio, upravo to nas je činilo pitomima i blagima, kad bi se sa svijetom poredili mogli bi pogrešno pomisliti da u našemu narodu samo pođekoji nije svetac. Sreća ne poredimo se sa svijetom nego sa našim IDEALOM, pa kad vidimo kakvi smo vozači, iako bi rado popustili nasoj prizemnoj naravi i u gužvi i žurbi i sami krenuli gristi si nokte, ili ne daj Bože dragi gristi čokoladu od muke, hahaha, ne, nećemo se žderati i kvariti si trenutak, dobri vozači nikada ne zaboravljaju putovanje, kakva god da je trenutna muka. U životu nisu strašne muke i problemi, nego je strašno što mnogi tome podlegnu, a dato nam je zapravo da se na tome uzdignemo. Svi smo vidjeli do sad putujući, da je put krivudav i pun uspona i nizbrdica, ...Quote
nika muka nije dovijeka
moja baka je ponavljala ko da mehlem stavlja na ranu, Kad bi svirači mislili na muku koja je pred njima dok ne prosviraju, nikada mi njihove svirke čuli ne bi, shvatite svoju vožnju kao ucenje sviranja, znajući da vam nervoza ne pomaže, ona ce otpasti kao nepotrebna, a vožnja ona, ko simfonija. Mnogi niti prave razliku niti obracaju pažnju da li se smiju ili podsmijavaju, meni ovo kao i Josipu smijeh pa ga pozdravljam, i u njemu pozdrav svima, idem prije nego ovaj prozor zajauče, ne trpaj više u me insanu kršteni! Ako sam koju kvačicu ispustio ne galamite na me, ipak je najvažnije da znam gdje mi je osmjeh evo ga , , kad se sjetim, i da pojma nemam gdje mi je podsmijeh, pitam se da li sam ikad i znao.
Kompjuterski polupismen nekako sam i ja, nakon duže i teže bolesti, otkrio famozni YOU TUBE, mjesto gdje možete na?i sve mogu?e video zapise od onih glazbenih, isje?aka iz filmova, samouradaka svako
.::HOD U VJERI 
Subota, 17 Svibanj 2008
Draga Edi, uvijek i iznova me odusevis svojim pisanjem, posebno ovom pricom, koja u meni budi neke uspomene i podsjeca me na nesto sto sam nekad davno cula i sto me se jako dojmilo... Inace zivot je takav, pun iznenadjenja i nepredvidjenih okolnosti, ali vrlo je rijetko da se dvije duse sretnu , koje su stvorene jedna za drugu. Tu prestaju sva pravila, jednostavno krenes za srcem i ne mislis sta ce dalje biti. Ma to je super, samo da nije te nase malogradjanske okoline, familije, i svih onih koji sebi daju za pravo da odlucuju o tudjim sudbinama, odn. da ih oni kreiraju, jer boze moj, mora se cuvati ugled i sl. gluposti koje od nas prave robote, a sve manje ljude. Rijetki su ljudi kao Marijan, veoma rijetki, koji se bore za ono sto zele, pa i po cijenu da budu javno izlozeni ruglu i lincu okoline... Ipak mislim , bez obzira na sve da je on umro srecan, a da su svi oni koji su ga osudjivali, proveli ostatak zivota u grizi savjesti, odbacivsi od sebe jednog takvog covjeka , jednu velicinu.. Jer samo VELIKI ljudi vole bez rezerve i bez straha.. A znas zasto? Zato sto samo oni znaju da je zivot kratak i da bez prave ljubavi nema zivota... Pokoj vjecni Anuski i Marijanu, i svjetlost vjecna neka im sija.. 
pa ti dobrosusjedski netko pobrao ves s balkona. 
