Procjenjuje se da se svake nedjelje u hrvatskim crkvama diljem Kanade okupi 10-12 tisu?a vjernika. Mise su na hrvatskom jeziku. U sastavu ili uz hrvatske župe djeluju hrvatske škole, crkveni zborovi, folklorne grupe, karitativna društva, te razne druge kulturne ili društvene udruge.

Oko 200.000 kanadskih Hrvata imaju iza sebe dugu, iako još nedovoljno istraženu povijest. Po?etke te povijesti stru?njaci povezuju s Vikinzima i vremenom Leifa Ericsona, drugi opet, ne bez valjanih razloga, s ekspedicijom Johna Cabota koji je pod engleskim patronatom 1497. brodom "Matthew" otkrio Newfoundland.

Novija otkri?a grobova hrvatskih mornara koji datiraju iz 1491. u južnoj Engleskoj, povezana s podatkom koji navodi E.G. Taylor u knjizi "Tudor Geography 1485-1583" da su dubrova?ki mornari bili me?u najbrojnijima na engleskim brodovima oko 1500. godine, samo potvr?uju teorije da su Hrvati u Kanadi prisutni duže od pola tisu?lje?a. Ipak, povjesni?ari u pravilu spominju 1543. godinu, jer su barem dva mornara u ekspediciji koju su vodili Jacques Cartier i Le Sieur de Roberval bili Hrvati: Ivan Malogrudi? iz Senja i Marin Masalarda iz Dubrovnika.

Samuel Champlain, koji je vodio više ekspedicija u Novi Svijet, spominje u svojim dnevnicima 1605.-1606., da je me?u mornarima, odnosno traga?ima za plemenitim metalima u Acadiji (današnji New Brunswick i Nova Scotia) bio i Hrvat Jakov, ili kako ga on zove, Jacques iz Slavonije. Kasnije susre?emo mnoga hrvatska imena me?u britanskim, ali i francuskim vojnicima, te ?lanovima ekspedicija u Novoj Francuskoj. Intenzivnija istraživanja i provjere popisa putnika i mornara u ekspedicijama koje su vodili James Cook, George Vancouver, Bodega y Quadra na kanadskom Pacifiku, te popisa ljudi koje je vodio Alexandar Mackenzie koji je kopnenim putem prešao Kanadu i dospio do pacifi?ke obale, dat ?e zasigurno više uvida u najstariju hrvatsku povijest u Kanadi.

Zlatna groznica i prva naselja ribara

Me?u posadom ekspedicije Bodega y Quadra spominje se 1779. neki Cosulich, koji spada u one koji su se iskrcali i ostali na obali Pacifika. Polovicom 19. stolje?a Hrvati su sudjelovali u zlatnoj groznici u dolini Fraser River. Ništa neobi?no, kad se zna da su u to vrijeme u Kaliforniji, osobito u San Franciscu, bili glavni "salooneri" i da su imali kontrolu nad jednim cijelim dijelom grada. Tako se spominje da je 30. prosinca 1859. u Victoriju stigao Šime Mileti? (Sam Miletich) na brodu "Pacific". Tri godine kasnije otvorio je u Victoriji "Adelphi Saloon and Billiard Parlour". Godine 1861. spominju se i dva broda s hrvatskim imenima, "Ivic" i "Vacorsovic", koji su prevozili kopa?e zlata, te kapetani Baranovi? i Nenovi?, koji su jedrenjakom "Langley" održavali redovnu liniju izme?u Vancouverskog otoka i otoka Sitka u Ruskoj Aljasci.

Neki od Hrvata koje je zlatna groznica dovela u Victoriju i odatle 600 kilometara dalje prema sjeveru, u Cariboo pokrajinu, nisu nikad više vidjeli ni civilizacije ni svojih bližnjih. Uvjeti rada bili su stravi?ni, a nasilje, kartanje, šverc zlatom i ucjene me?u kopa?ima iz svih mogu?ih nacija bile su sastavni dio života, kao i nada u brzo boga?enje.

Me?u onima koji su ipak uspjeli, spominje se isti onaj Šime Mileti?, koji je špekulirao zemljom na sjeveru, te njegov zemljak Ilija Cijelovi?, koji je tako?er imao saloon u Victoriji.

Hrvati ribari

Kad je Rusija 1867. godine za 7,200.000 dolara prodala Americi Aljasku, put prema sjeveru je postao još otvoreniji, pa u to vrijeme susre?emo hrvatske trgovce krznom i drugom robom po Aljasci, me?u kojima i Karla Baranovi?a, koji je završio u zatvoru zbog toga što je robu iz tvrtke "Hudson Bay" krijum?ario Indijancima, ili nekog Boškovi?a, koji je u Aljasci kupio 16.000 tuljanovih koža za 6.500 dolara, da bi ih u Victoriji prodao šest puta skuplje.

Veliki val emigracije krajem 19. i po?etkom 20. stolje?a opustošio je mnoge hrvatske krajeve i napu?io više zemalja svijeta, posebno Ameriku. Jedan dio tih iseljenika dospio je i u Kanadu. Stizali su najprije kao ribari na obale Pacifika, zatim kao graditelji trans-kanadske pruge donose?i sa sobom veliko iskustvo u tom poslu iz Austrije i Hrvatske, potom kao rudari i drvosje?e, i tek jedan mali dio kao farmeri koji su se skrasili po prerijama srednje i zapadne Kanade.

Kad je Britanska Kolumbija 1871. pristupila Konfederaciji, a nakon što je i najmo?nija tvrtka "Hudson Bay" godinu dana ranije prodala svoje teritorije Kanadi, Kanada se prostrla od oceana do oceana. To je zna?ajno utjecalo i na kretanje hrvatskih doseljenika i na njihov gospodarski napredak.

Posebno to vrijedi za ribare i trgovce ribom. Naime, u to vrijeme ve? su ustanovljene hrvatske ribarske naseobine. Tako su Hrvati Toli? i Karompana iz Hrvatskog primorja ribarili izme?u Seattlea i Victorije; u samoj Victoriji otvorili su vlastitu ribarnicu. U isto vrijeme u Port Guiconu, ribari podrijetlom iz Malog Lošinja osnivaju privremeno ribarsko naselje. Me?u stanovnicima se spominju Mate i Dominik Busani?, Ante Kožuli?, Toma Vicevi?, Marko Busani?, Venancije Martinoli?, Ante Viduli? i drugi. Otvaranjem trans-kanadske željezni?ke pruge 1885. izme?u Montreala i Vancouvera poja?ana je i trgovina ribom, osobito veoma cijenjenim lososom, što je dalo zamaha hrvatskoj ribarskoj industriji u Vancouveru koja je sve do naših dana jednim dijelom ostala u hrvatskim rukama.

Uzroci iseljavanja

Uzroci iseljavanja, koliko god izgledali nepovezani i raznorodni, od polovice 19. stolje?a nagomilavali su se i spleli u ?vrstu om?u koja je stotine tisu?a Hrvata povukla preko oceana. Kad je 1848. godine ban Jela?i? dokinuo kmetstvo, bivši zemljoposjednici su bili spremni (odnosno primorani) raskomadati i prodati zemlju zbog nemogu?nosti da je dalje obra?uju, a seljaci koji su je htjeli kupiti nisu imali novca. Osim toga, godine 1873. jeftino žito iz Amerike i Kanade prouzro?ilo je slom be?ke mjenja?nice i zadalo novi udarac zemljoposjednicima u monarhiji. Glas o bogatoj Americi povukao je tada mnoge Hrvate koju su se nadali da ?e brzo zaraditi dovoljno da po povratku kupe komad zemlje i ostvare san o vlastitom gazdinstvu.

Ubrzo su dva dodatna faktora još više poja?ala om?u: okupacija Bosne i Hercegovine 1878. godine, i filoksera.

Gubitkom vlasti u Bosni i Hercegovini, bivši veleposjednici turskog carstva željeli su što prije rasprodati svoje posjede: jedni, da bi otišli u Tursku, a drugi, jer nije više bilo kmetova koji bi obra?ivali zemlju. To je navelo tisu?e Hrvata da odu u Novi Svijet, kako bi priskrbili dostatnu sumu novca za otkup zemlje koju su nekad obra?ivali kao kmetovi.

Odlazak u tu?inu mnogih "skrivila" je filoksera koja je naprosto opustošila vinograde koji su bili važan, a ?esto i jedini izvor prihoda u Dalmaciji, Hercegovini, Primorju, na otocima, u Zagorju, Prigorju i nekim selima oko Karlovca.

Val iseljenika krajem 19. stolje?a

Valovi iseljenika iz tih krajeva zapljusnuli su i Kanadu. Tako susre?emo prve rudare u rudnicima ugljena oko Nanaima, Wellingtona, Ladysmitha, Cumberlanda. Drugi Hrvati su krajem 19. stolje?a radili u rudnicima cinka i olova u predjelu Trail-Rossland uz granicu ameri?ke države Washington, dok su neki opet bili u novootvorenim rudnicima srebra i zlata u pokrajini Kootenay (Rocky Mountains). Izgradnjom pruge preko Kanade po?eli su 1890-ih godina nicati rudnici oko ondašnje luke Prince Arthur (kasnije: Port Arthur, a danas Thunder Bay) na obalama Lake Superior, zatim u predjelima Sudburyja koji je i utemeljen kao rudarsko mjesto 1883., te 300 kilometara sjevernije oko današnjeg Cobalta, Kirkland Lakea i Timminsa.

Kad je 1896. otkriveno zlato u podru?ju Klondikea izme?u Yukona i Aljaske, mnogi Hrvati s juga krenuli su na sjever. Putovalo se parobrodom do luke Skagway, duboko u fjord izme?u arhipelaga Alexander, a odatle preko opasnog planinskog prijelaza White Pass do gornjih tokova rijeke Yukon, gdje je na jezeru Bennett trebalo napraviti splav ili ?amac i spuštati se Yukonom oko 800 kilometara do Dawsona, gradi?a koji je za dvije godine narastao na 25 tisu?a stanovnika. Me?u ugostiteljima u Skagwayu nalazimo imena Antona Stani?a i Lea ?eovi?a, a ni u Dawsonu nisu svi Hrvati lomili le?a kopaju?i zemlju i tragaju?i za zlatom, jer i tu arhivi bilježe imena vlasnika gostionica B. Jeli?a i Martina Zadielovi?a. Juraj Mileti? je opet bio poduzetnik - graditelj u Dawsonu. Porijeklom iz Ledenica u Lici, izgleda da je bio vi?an tesarskom poslu, jer je rudarima gradio daš?are, kladare i prave ku?e, ve? prema imovinskom statusu. Kasnije ga susre?emo u Winnipegu u Manitobi, kamo je došao vjerojatno 1900. godine, da bi na glavnoj ulici, na Main Streetu, sagradio "Bell Hotel".

Rad u šumama, na pilanama i u tvornicama papira tako?er je privukao ve?i broj Hrvata, posebno onih iz predjela Gorskog kotara koji su bili vi?ni pili i sjekiri. Port Arthur i Fort William, danas Thunder Bay i Sault Ste. Marie na sjevernim obalama jezera Superior bili su ve? po?etkom stolje?a središta ontarijske drvne industrije. Još koncem prošlog stolje?a stigli su u Saulte Ste. Marie Marko Šojat, Stjepan Poli?, Pavao Crnkovi?, Blaž Pa?en i drugi iz Krivog Puta, a nešto kasnije i Ivan Stilinovi?, Josip Levar, Marko Krmpoti? i Marko Paveli?. U Port Arthur je po?etkom stolje?a pristigla jedna grupa Hrvata iz okolice Širokog Brijega u Hercegovini, me?u kojima Božo Sliškovi?, Andrija Hrka?, Blaž Sliškovi?, ?erkez i drugi. Ivan Filipovi? iz okolice Makarske ostavlja teški posao i otvara trgovinu i pekaru, a Ivan Poli? drži kona?ište (boarding house) za radnike.

Nakon zatvaranja rudnika bakra u mjestu Calumet u pograni?noj državi Michigan u Americi, dosta Hrvata iz Amerike prelazi u Kanadu. Vi?ni rudarskom poslu, lakše su došli do radnog mjesta nego novodošli iz Europe.

Tako je jedna ve?a grupa 1910. našla zaposlenje u rudnicima nikla, bakra i srebra u Worthingtonu, Creightonu, Garsonu, Sudburyju. Jedan od njih, Nikola Perkovi?, stigao je iz Calumeta u Wawu gdje je za dvije godine zaradio dvije tisu?e dolara, dovoljno da 1912. u Worthingtonu kod Sudburya kupi pekaru i trgovinu živežnih namirnica. Kasnije je vodio poznati Frood Hotel i zajedno sa suprugom Rose postao utemeljiteljem Hrvatskog doma 1933. godine.

Karakteristi?no je za sve hrvatske doseljenike prije Prvog svjetskog rata da su dolazili kao samci, neoženjeni ili tek oženjeni. Svi su planirali ostati u Kanadi samo koju godinu, zaraditi dovoljno da otplate zemlju, nabave opremu i alate za obradu zemlje ili za svoje radionice u Hrvatskoj. Taj plan se svake godine produživao, što zbog besposlice u Kanadi, što zbog iznenadnih mogu?nosti za boljom zaradom, što zbog pogoršanja prilika kod ku?e. I tako je ve?ina odga?ala povratak do starosti, ostaju?i ?esto samci cijeli život. Drugi su, vidjevši da povratka nema, po?eli graditi ili kupovati vlastite ku?e i prihva?ati stalnije poslove u rudnicima ili tvornicama. Potom bi organizirali dolazak svojih djevojaka ili zaru?nica, odnosno supruga i obitelji iz Hrvatske.

Kanadski koncentracijski logori

Prekretnica u odnosu prema povratku i organiziranju stalnijih hrvatskih naselja svakako je bio Prvi svjetski rat. Najprije, svi snovi o povratku srušeni su dolaskom na vlast velikosrpskog kraljevskog režima. Osim toga, ve? na samom po?etku rata hrvatski useljenici su, zajedno s pripadnicima drugih naroda s podru?ja tadašnje Austrougarske monarhije, proglašeni "stranim neprijateljima".

Mnogi Hrvati su, osobito iz Port Arthura, Fort Williama, Sault Ste. Marie i Shumachera pokupljeni i usred zime 1914. strpani u zatvorene hladne vlakove i preba?eni na sami rub ledenog podru?ja, kojih 500 kilometara sjeverno od Sudburyja, u logor ratnih zarobljenika Kapuskasing, iz kojeg se kasnije razvilo istoimeno mjesto. Zadnji preživjeli zatvorenik Kapuskasinga, ?iju sam životnu povijest uspio snimiti u srpnju 1977. godine, pripovijedao je kako su ljudi svako jutro osvanjivali smrznuti kao kost. Slagali su ih cijele zime na hrpu, da bi ih tek u prolje?e, kad je okopnilo, pokopali.

Dok je pripovijedao, njegova supruga, rodom iz Makarske, svaki ?as ga je prekidala i opominjala da šuti, jer da to može ?uti tkogod od "inglišmena" pa može naškoditi našoj "dici". I 63 godine poslije tog stravi?nog iskustva, strah je bio ja?i od svih promjena koje su se dogodile, od svih demokracija i sloboda o kojima su njihova djeca, ro?ena puno poslije Kapuskasinga, u?ila u školi.

Taj strah se toliko ukorijenio da ga nije mogla odagnati ni ?injenica da im je k?erka kao direktorica gimnazije odgajala budu?e naraštaje Kana?ana u duhu slobode i tolerancije, dok im je sin kao inženjer u dobrostoje?em poduze?u bio zašti?en snagom radni?kih sindikata i u me?uvremenu izborenih prava.

Engleska, koja je bila u ratu s Njema?kom, tih je godina pretvarala u žrtve rata i podanike Monarhije koji su bili u Kanadi, bez obzira što su i njihova domovina i rodbina u Hrvatskoj i sami trpjeli pod pritiskom Austro-Ugarske.

U muzeju u Kapuskasingu i danas se ?uva tamburica, primitivno izdubljena u komadu sirova drveta, na kojoj su note obilježene urezanim i slijepljenim zupcima ?ešlja.

Sam Bog zna koje su sve pjesme na njoj odsvirane, i koliko suza ju je zalilo. Ostala je nekim ?udom kao jedini spomen naroda koji je tu stradao, a da nije znao zašto, kao simbol kulture koja se nije dala zatomiti gruboš?u, duše koja nije klonula pred bezdušnoš?u, pjesme koja ?e jednog dana otopiti led i Kanadu pretvoriti u pozornicu najve?ih folklornih festivala svijeta - hrvatske tamburice. Zahvaljuju?i Josipu Marohni?u, tada uredniku lista Hrvatske narodne zajednice iz Pittsburgha, koji je pohodio hrvatske zatvorenike u Kapuskasingu 1915. godine (jer su mnogi bili ?lanovi Zajednice) i objasnio kanadskim vlastima kako su ti ljudi i sami pobjegli pred politi?kim pritiscima i gospodarskim izrabljivanjima njihove domovine pod austrougarskim režimom, stanje zatvorenika se poboljšalo i ve?ina je nakon toga puštena. No ni samo puštanje na slobodu nije proteklo bez osvete.

U rano prolje?e 1916. godine, dok su jezera još bila smrznuta i snijeg se tek po?eo otapati, zatvorenici su natovareni na vlak i odvezeni na jug, ali ne u mjesta odakle su pokupljeni, nego, prema svjedo?anstvu Blaža Sliškovi?a, istjerani kundacima iz vagona na otvorenoj pruzi, na pola puta izme?u Port Arthura i Sault Ste. Marie. Bez hrane i tople odje?e, mnogi su se pokušavali uhvatiti za vlak, ali bi od iznemoglosti pali i bili pregaženi. Drugi su krenuli na put, ne znaju?i gdje se nalaze, jedni prema istoku, jedni prema zapadu. Naselja u to vrijeme nije bilo na stotine kilometara, a ni danas ih nema u tom dijelu Kanade, izuzev nekoliko manjih željezni?kih postaja ili pokoje benzinske crpke tamo gdje je cesta prošla blizu pruge. Veoma malo ih je, prema svjedo?enju preživjelog zatvorenika, stiglo do Port Arthura ili Sault Ste. Marie.

Oblikovanje zajednica i gradnja domova

Nakon rata i izgubljene nade u povratak, oblikuju se prva zna?ajnija hrvatska stalna naselja. Osim u Vancouveru i ve? spomenutim mjestima na Vancouverskom otoku, naselja nastaju u Winnipegu u Manitobi, u Ontariju u današnjem Thunder Bayu, Sault Ste. Marie, Sudburyju, Creightonu, Garsonu, Shumacheru, South Porcupineu, Kirkland Lakeu, Torontu, Hamiltonu, Wellandu, Port Colbornu i Windsoru. lako je Hrvata u tim mjestima bilo i prije rata, radilo se uglavnom o muškarcima, samcima bez obitelji, pa njihov život nije bio ni vjerski, ni društveno, ni politi?ki, ni gospodarski organiziran i institucionaliziran.

Jedina iznimka u tome je donekle hrvatska naseobina u Wellandu i okolnim mjestima Niagarskog poluotoka. Tu je jeftina elektri?na energija koju je od 1905. po?ela proizvoditi Teslina hidrocentrala, kao i toplija klima, privukla mnoge tvorni?are, a i hrvatske doseljenike, ponajviše iz Zagorja i Žumberka.

Neki su se na poluotoku tako udoma?ili da su po?eli kupovati zemlju i razvijati svoje manje farme, poput obitelji Piha? i Kneži? iz Oroslavlja. U Wellandu i Port Colborneu su se na radni?kim stanovima (boarding house) po?ele održavati i neke zabave, pa je tu nastao i prvi poznati tamburaški sastav u Kanadi koji su vodili Steve Škvori?, Nikola Baltuži?, Mijo Paveši? i Silvestar Hrastovi?. U svibnju 1911. otvoren je i prvi Hrvatski dom u Wellandu.

Novi val iseljavanja

Za vrijeme rata nije bilo useljavanja u Kanadu, no ubrzo nakon rata, ?im je srpski režim po?eo gospodariti hrvatskim zemljama, po?eo je novi val iseljavanja.

Kad su usto Sjedinjene Ameri?ke Države uvele i po?ele primjenjivati (1923.-24.) ograni?avaju?e kvote za južnoeuropske narode, a Kanada 1923. ukinula ograni?enja za useljenike iz bivšeg austrougarskog carstva, mnogi koji su kanili i?i ili su ve? pošli za Ameriku, završili su u Kanadi. Ljudi koji su ve? našli svoj kakav-takav dom u spomenutim kanadskim mjestima, po?eli su dovoditi supruge, djecu i ro?ake.

Tako na primjer Nikola Perkovi? 1924. godine šalje u Liku kartu svom ocu Pavi, pa sestrama Julki i Anici, te bratu Mili i mnogim drugima. Politi?ki teror i pogoršano gospodarsko stanje u Jugoslaviji izme?u 1920. i 1929. prisililo je 153.914 ljudi da se isele. Od toga je, prema službenim podacima, pred samu depresiju iselilo preko 60.000 ljudi. Broj iseljenih Hrvata bio je ve?i nego svih drugih nacionalnosti zajedno. Prema poznatim podacima, od ukupnog broja emigranata izme?u 1920. i 1928. njih 21.063 dospjelo je u Kanadu. Od toga ?ak 10.572 tijekom 1927. i 1928. godine.

No umjesto prosperiteta, posla i zarade, do?ekala ih je depresija, besposlica i besku?ništvo. ?ini se da je upravo takvo stanje bio još jedan snažan element koji je utjecao na ?vrš?e okupljanje hrvatskih useljenika, uzajamnu solidarnost i razvijanje do tada nevi?ene društvene, kulturne i socijalne aktivnosti. Obitelji koje su imale ku?e primale su na stan ne samo rodbinu, nego i brojne besposlene samce. Ljudi su spavali na smjene u istom krevetu. Okupljalo bi se i po 40 samaca u jednom radni?kom stanu, kao u ulici Montague u Sudburyju, gdje su u jednoj ku?i stanovala 42 samca, od kojih nitko nije imao posla. Malobrojni sretnici koji su bili zaposleni u Frood Mine dijelili bi svoju zaradu i prehranjivali nezaposlene. Gotovo svaku ve?er su prire?ivane zabave, drame i plesovi, a sav prihod bi išao nezaposlenima. Druge socijalne skrbi u to vrijeme nije bilo.

Hrvatske zajednice zabilježile su u kanadskim gradovima ja?i porast krajem dvadesetih godina, zbog slijevanja u gradove onih koji su radili po okolnim manjim mjestima, rudnicima, šumama i gradilištima. To posebno vrijedi za Saulte Ste. Marie i Thunder Bay, gdje su mnogi radili po okolnim šumama; za Sudbury, kamo su nagrnuli oni iz Garsona, Creightona, Worthingtona; za Toronto, koji se u to vrijeme oblikuje kao organizirana hrvatska naseobina; za Shumacher u koji se slijeva mnoštvo Hrvata iz okolnih rudnika zlata i sje?e šuma koji pretvaraju mali gradi? u "Novi Zagreb". Razdoblje od 1920-tih do 1935. obilježeno je i gradnjom hrvatskih dvorana i domova u Hamiltonu, Sudburyju, Shumacheru, Sault Ste. Marie, Port Arthuru, Windsoru i drugim mjestima. Gradnja Hrvatskog doma u Sudburyju zapo?ela je 23. listopada 1933., da bi Dom ve? 14. sije?nja 1934. bio sve?ano otvoren. Za nepuna tri mjeseca, u doba duboke ekonomske krize i besposlice, po ljutoj sjevernokanadskoj zimi, rade?i sve vlastitim rukama, Hrvati su izgradili impozantnu dvoranu oko koje se ubrzo po?eo odvijati sav društveni život zajednice.

Rast hrvatske samosvijesti i rad HSS-a

Gradnju hrvatskih nacionalnih domova diljem Kanade poduzimali su, organizirali i vodili redom ?lanovi novoosnovanih ogranaka Hrvatske selja?ke stranke. Ti domovi su ubrzo postali pravi hramovi hrvatske kulture, jezika i glazbe, te politi?kog, kazališnog, društvenog i karitativnog života. Druge useljeni?ke etni?ke skupine - Ukrajinci, Talijani, Finci - su davno prije depresije imali svoje crkve, dvorane, društva i klubove. Tome je pomogao svakako i pogodniji demografski sastav.

Tako je prema popisu pu?anstva 1931. godine od svih Ukrajinaca u Kanadi bilo 65,4 posto muškaraca, me?u Poljacima 64,4 posto, me?u Fincima 56,6 posto, me?u Talijanima 56,6 posto, dok je me?u Hrvatima još uvijek preko 80 posto bilo muške populacije. Me?utim, upravo politi?ki progoni u Hrvatskoj, koji su kulminirali ubojstvom hrvatskog narodnog vo?e Stjepana Radi?a u beogradskoj skupštini, pokrenuli su hrvatske mase u Kanadi da se politi?ki organiziraju, izgrade svoje nacionalne domove u svim ve?im naseljima, i tako, usprkos nepovoljnom demografskom sastavu, po?nu stvarati naselja s obilježjima autohtonih zajednica. Iako se nedostatak crkava i župa svugdje osje?ao, domovi su ih donekle zamjenjivali. Obitelji su po?ele rasti, nerijetko s veoma brojnom djecom, koja su od najranije dobi uklju?ena u tamburaške i plesne skupine, prigodne priredbe, svadbene sve?anosti i sli?no.

Crkve i domovi su u svim useljeni?kim zemljama vidljivi znak prisutnosti i snage pojedine etni?ke skupine, simboli nacionalnog identiteta, i dokaz da su pripadnici odre?ene skupine punopravni gra?ani doti?nog grada.

Tek tada su Hrvati po?eli nastupati kao samosvjesna zajednica koja se nije željela identificirati s Jugoslavijom, državom koja ih je predstavljala i koju su doživljavali kao strano tijelo. Kad su se u kanadskom popisu pu?anstva 1931. godine "europske rase" mogle izjasniti za jednu od 23 kategorija, a Hrvati, strpani u "Jugo-Slavic" i "Yugo-Slave", nisu ni spomenuti pod svojim imenom, Hrvatska selja?ka stranka održava 20. ožujka 1932. u Sudburyju, gdje su tada bili po brojnosti peta nacionalna skupina, hitan sastanak na kojem je izabran poseban odbor koji je gradona?elniku P. Fentonu trebao podnijeti zahtjev da se Hrvate popisuje zasebno. HSS-ovci su priložili popis od 236 ?lanova HSS-ova ogranka "Ante Star?evi?" kao dokaz velikog broja Hrvata, njihove organiziranosti i htijenja da ih se ne izjedna?ava s "Jugoslavenima". Jedan od ?lanova odbora je to obrazložio rije?ima: "Budu?i da nas još broje pod jugoslavenskim imenom, a neki od tih Jugoslavena ?lanovi su komunisti?ke partije, mi se ne želimo ubrajati me?u njih da nas kanadske vlasti onda kao takve optužuju."

Zna?ajnu ulogu u povezivanju Hrvata odigrao je "Kanadski glas" kojeg je 15. ožujka 1929. u Winnipegu pokrenuo Petar Stankovi?. Kasnije je taj list nastavio izlaziti pod imenom "Hrvatski glas" (glasilo HSS-a).

Osnivanje folklornih društava

Svaka naseobina s imalo zna?ajnijim brojem Hrvata tridesetih godina osniva i svoje folklorne i tamburaške sastave ili zborove. Tako u Sudburyju djeluje "Hrvatski diletantski zbor", koji je u listopadu 1933. preimenovan u "Domoljub" pod ravnanjem gradiš?anskog Hrvata Alojza Grafa. Iste je godine osnovana i tamburaška grupa "Sloboda" pod ravnanjem Pavla Celinš?aka. U Winnipegu 5. prosinca 1930. u novinama "Free Press" nalazimo ?lanak posve?en nastupu "Hrvatskog kola i tamburice" u Playhouse Theatre. Instrumente za grupu pravio je majstorski Mijo Gašljevi?. U malom rudarskom mjestu Levack, pedesetak kilometara sjeverozapadno od Sudburyja, 1929. djeluje "Hrvatsko tamburaško društvo Jela?i?" pod ravnanjem Ivana Dimnjakovi?a. U Hamiltonu su kasnih tridesetih godina djelovala tri tamburaška sastava - "Zagreb", "Plavi Dunav" i "Zlatne žice". Kako je 1938.-39. svake nedjelje popodne emitiran jednosatni hrvatski radio-program, tamburaški sastavi su ?esto nastupali i na radiju.

Osim spomenutih, sli?ne grupe, sastavi i zborovi su djelovali i po drugim mjestima sve do ratnih dana, kad je društveni život zamro i bio sveden na dnevno osluškivanja vijesti s europskih bojišta.

Povratnici razo?arani u "komunisti?ki raj"

Tijekom rata u ve?ini hrvatskih zajednica organizirana su prikupljanja robe i druge pomo?i za rodbinu u domovini. Kako se Hrvatska u ratnom vrtlogu našla me?u saveznicama Osovine, Hrvati u Kanadi su uglavnom primali negativne informacije o stanju u domovini, bilo preko kanadskih sredstava priop?avanja, bilo preko jugoslavenske izbjegli?ke vlade i njenih hrvatskih ?lanova. Neposredno po završetku rata, jugoslavenska propaganda je bila tako snažna, da su se stotine Hrvata dobrovoljno uputili u novi "raj".

U tu svrhu je komunisti?ka vlast, gladna krvavo zara?enih iseljeni?kih dolara, organizirala nekoliko brodova da povratnike prevezu u "stari kraj '. Sudbina tih putnika je me?utim bila toliko gorka zbog velikog razo?aranja koje su doživjeli, da je teško bilo izvu?i pri?u iz bilo kojeg od onih koji su kasnije uspjeli pobje?i iz Jugoslavije i vratiti se u Kanadu. Ne samo da nisu dobili položaje ili radna mjesta koje im je propaganda obe?avala, nego im je oduzeta ušte?evina još na brodu, a po dolasku u domovinu poslani su u rudnike, na prisilni rad, ili u zatvore ako bi se usudili štogod pitati ili kritizirati komunisti?ke vlasti.

Tek mali broj, uglavnom onih koji su i u Kanadi bili potajno ?lanovi komunisti?ke partije, prošao je bolje i pridružio se novoj klasi i režimu na vlasti. Neki su kasnije uba?eni me?u iseljenike kao specijalni agenti za pra?enje, špijuniranje i progon hrvatskih emigranata u slobodnom svijetu.

Poslijeratno razdoblje donijelo je Hrvatskoj nezapam?ene politi?ke progone, kao uvod u biološki, kulturni, vjerski i odgojni genocid. Narodna Republika Jugoslavija odnosno Savezna Federativna Republika Jugoslavija bila je, od 1945. do 1990., uz mala popuštanja i takti?ke liberalizacije kroz kra?a razdoblja, prakti?no velika tamnica naroda pod stalnom i totalnom policijskom kontrolom.

Izbjeglice iz Jugoslavije

To stanje se odražavalo i na valovima hrvatskih izbjeglica i takozvanih privremenih radnika u inozemstvu. Ono što je preživjelo masovne poslijeratne pokolje i zatvore, ili izbjeglo marševima smrti iza rata i dospjelo u izbjegli?ke logore po Austriji i Italiji, bio je tek ostatak golemog broja onih koji nisu preživjeli hrvatski holokaust. Za izbjeglice, ni logori ni Europa nisu bili sigurni, iako mnogi me?u njima bijahu tek trogodišnja djeca, trudne majke, ili nedorasli mladi?i i djevojke. Jer bili su svjedoci stravi?nih komunisti?kih, ?etni?kih i partizanskih zlo?ina, nepoželjni i potencijalno opasni svjedoci, a njihovi progonitelji još uvijek su bili saveznici onih koji su logore osnovali i ?uvali. Zato je iseljenje u daleku Australiju, Kanadu ili Ameriku ?ekano kao jedini spas.

Tako su, zahvaljuju?i kanadskim vlastima i rodbini, prvi izbjeglice iz logora u Kanadu stigli godine 1947. Od tada pa sve do 1960-tih godina pristizalo je stalno ponešto Hrvata u Kanadu, ali ne direktno iz Hrvatske, nego preko drugih zemalja Europe. lako je me?u njima bilo i školovanih ljudi, inženjera, profesora i lije?nika, svi su svoj novi život u Kanadi po?injali u rudnicima, na gradilištima, ili na farmama Manitobe i Alberte. Za ve?inu tih izbjeglica, pokrovitelj je bio katoli?ki Caritas.

Novi i stari iseljenici

Nova grupa doseljenika pomladila je stare hrvatske kolonije i unijela u njih nešto dinamike, osobito preko nogometnih klubova. No, pridošlice su u isto vrijeme dobrim dijelom politizirale ve? uspavane ili jugoslavenskom propagandom dezinformirane zajednice. Tako je nastao i odre?eni antagonizam izme?u "starih" i novih doseljenika. Sli?ne pojave bilježimo i u ukrajinskim, slova?kim, srpskim, slovenskim i drugim zajednicama. Najve?i broj izbjeglica iz logora pristigao je u rudarska mjesta sjevernog Ontarija, zatim u Toronto, Montreal, te nešto u Windsor, Winnipeg i Vancouver.

Val useljenika nakon 60-tih godina

Drugi i najve?i poslijeratni val hrvatskih useljenika uslijedio je nakon 1960. godine, a osobito od 1966. pa do 1973. Bila je to takozvana planirana emigracija. Jugoslavenski režim, pod totalnom policijskom kontrolom srpskog šefa tajne policije Aleksandra Rankovi?a, po?eo je sistematsko iseljavanje Hrvata, i to najprije mladih ljudi, organiziraju?i preko svojih suradnika "bijeg" preko granice, dok se nije pokrenula cijela lavina izbjeglica. Time je otpuštan svojevrsni "sigurnosni ventil" kako bi se sprije?ile mogu?i socijalni neredi i pobuna nezaposlenih mladih ljudi iz hrvatskih krajeva koji su kažnjavani na taj na?in da se u njihovim mjestima jednostavno nisu otvarala radna mjesta ili gradili industrijski objekti. Godine 1966. taktika je proširena i promijenjena ve?om liberalizacijom izdavanja putovnica. Stotine tisu?a mladih Hrvata, u biološki najplodnijim i proizvodno najkreativnijim godinama, napustili su Hrvatsku. Od njih je jedan dio dospio i u Kanadu, me?u kojima i znatan postotak sa stru?nom ili sveu?ilišnom naobrazbom. Taj val, iako je smanjen nakon 1973. godine, nije prestao do devedesetih godina, pretvaraju?i se sve više u "izvoz mozgova".

Od 1960. do 1990.

Ako bi se htjelo ukratko sažeti osnovne karakteristike života, rada i uspjeha kanadskih Hrvata kroz posljednjih 30 godina, onda bi se moglo re?i da su u tom razdoblju Hrvati "probili led", po?eli se ku?iti, stjecati dobra, graditi svoje crkve u kojima je prisutno sve više mladih obitelji s djecom. Bilo je to razdoblje sportskog i školskog povezivanja, vrijeme politi?kog naboja i sazrijevanja, vrijeme proboja u poslovni i politi?ki život Kanade, ali i vrijeme gradnje mostova izme?u demokratske Kanade i Hrvatske. Hrvati su mahom radili kao manualni radnici: lomili su le?a po rudnicima i na gra?evinama, u željezarama i po šumama: bio je to danak koji je gotovo svaki Hrvat platio zemlji velikih mogu?nosti i bogatih darova. Za uzvrat, Kanada im se odužila zaradama koje su Hrvate stavile na vrh ljestvice po prosje?nim primanjima. Pa i ku?e mnogih Hrvata su iznad kanadskog prosjeka, osobito u Južnom Ontariju.

Procvat župnih zajednica

Zanimljivo je primijetiti da me?uratni pokušaji hrvatskih sve?enika da se osnuju župe u Sudburyjy, Torontu, Shumacheru ili drugim mjestima, nisu uspjeli. Vjerojatno su tome uzrok tri bitna faktora: ?injenica da sama lokalna Crkva nije bila spremna prihvatiti etni?ke župe; ?injenica da je me?uratna emigracija bila dobrim dijelom liberalna, nerijetko "crvena", a ponekad i "anticrkvena"; i kona?no napokon ?injenica da Crkva u Hrvata u to vrijeme nije ni ozbiljno ni organizirano vodila brigu o pastoralnom radu me?u hrvatskim iseljenicima.

Hrvatski franjevci iz Chicaga pokušavali su u više navrata uspostaviti barem povremene misijske postaje i u kanadskim rudarskim gradovima, sve tamo od osnutka svog sjevernoameri?kog Komesarijata 1926. godine (danas Hrvatske kustodije svete Obitelji) koja je podre?ena Hercegova?koj franjeva?koj provinciji, ali u tomu nisu uspjeli. Tek nakon 1950. godine, s priljevom novih izbjeglica iz Hrvatske i dolaskom nekoliko sve?enika, javlja se ja?a potreba za vlastitim crkvama. To je još više poja?ano uvo?enjem narodnih jezika u liturgiju, jer, etni?ka skupina koja je imala crkvu na svom jeziku, imala je neku vrst legitimiteta koji više nije osporavan. Tko nema crkve, nije ni narod, nema svoga jezika ni identiteta.

Godine 1990. Kanada broji devetnaest hrvatskih župa.

U provinciji Ontario: u Windsoru - župa Sv. Franje; u Londonu i St. Thomasu - župa Sv. Leopolda Mandi?a; u Kitcheneru - župa Sv. Obitelji; u Wellandu - župa Sv. Ante; u Hamiltonu - župa Sv. Križa; u Oakvilleu - župa Presvetog Trojstva; u Norvalu - župa Kraljice Mira; u Mississaugi - župa Hrvatskih mu?enika; u Torontu - župa Naše Gospe Kraljice Hrvata; u Ottawi - župa Sv. Leopolda Mandi?a; u Sudburyju - župa Sv. Marka; u Sault Ste. Marie - župa Naše Gospe zaštitnice putnika; u Thunder Bayu - župa Marijina Uznesenja.

U provinciji Manitobi: u Winnipegu - župa Sv. Nikole Taveli?a. U provinciji Quebec: u Montrealu - župni centar i crkva Sv. Nikole Taveli?a. U provinciji Alberti: u Edmontonu - župa Male Gospe i u Calgaryju - župa Majke Božje Bistri?ke. U provinciji British Columbia: župa Pre?istoga Srca Marijina u Vancouveru, te u Victoriji - župa Sv. Leopolda Mandi?a.

Dinamika osnivanja hrvatskih misija i župa, izgradnje ili kupnje crkava išla je donekle usporedno s rastom hrvatskih kolonija. Procjenjuje se da se svake nedjelje u hrvatskim crkvama diljem Kanade okupi 10-12 tisu?a vjernika. Mise su na hrvatskom jeziku. U sastavu ili uz hrvatske župe djeluju hrvatske škole, crkveni zborovi, folklorne grupe, karitativna društva, te razne druge kulturne ili društvene udruge. Svaka župa ima župno vije?e koje se redovito bira. Ve?ina ima uhodani zbor ministranata, misnih pomo?nika i ?ita?a. U župama se primaju svi sakramenti, od krštenja, prve pri?esti i krizme. Tu se slave vjen?anja, ispra?aju sprovodi. Hrvatske župe u Kanadi funkcioniraju kao proširena obitelj, Hrvatska u malom. Svaka župa izdaje i svoj župni list, ve?inom tjedno, od kojih neki izlaze na 12-24 stranice, poput Glasa Centra u Norvalu, lista župe Pre?istoga srca Marijina u Vancouveru, biltena župe Majke Božje Bistri?ke u Calgaryju ili Župnog vjesnika hrvatskih župa Toronta, Mississauge, Oakvillea i Hamiltona. U organizaciji župa djeluju i radio programi na hrvatskom jeziku.

Nogomet i folklor

Posljednjih trideset godina obilježeno je osnivanjem i organizacijom saveza u koje su uklju?eni hrvatski nogometni klubovi, hrvatske folklorne grupe, te hrvatske škole. Hrvatski nacionalni nogometni savez Sjedinjenih Ameri?kih Država i Kanade osnovan je 1964. godine i okuplja nogometne mom?adi iz dvadesetak sjevernoameri?kih gradova, a svake godine se u drugom gradu održava godišnji nogometni turnir, redovno u prvom tjednu mjeseca rujna. Turnir obi?no okupi petstotinjak nogometaša i nekoliko tisu?a gledatelja.

Hrvatsko-kanadski folklorni savez, kojeg je 1973. godine pokrenuo Ante Beljo u Sudburyju, gdje je održan i prvi festival, razvio se u jednu od najdinami?nijih i najbrojnijih hrvatskih organizacija u Kanadi. Pod vodstvom osniva?a i uz brojne vrijedne suradnike, u?itelje i voditelje plesa i tamburice, HKFS okuplja ?etrdesetak folklornih grupa iz oko trideset gradova i hrvatskih naseobina od oceana do oceana. Godišnji festivali okupljaju i do 1700 plesa?a i svira?a, kao onaj u Sudburyju 1983. godine, koji se smatra najmasovnijim folklornim festivalom u povijesti Kanade. Zbog velikog broja sudionika i ogromnih razdaljina, HKFS je 1978. godine podijeljen na Isto?nu i Zapadnu Kanadu, a vrijeme održavanja festivala produženo je s jedan na dva dana, i to svake godine na Dan Kanade, u tre?oj nedjelji svibnja. Mise koje se tom prilikom slave uz pratnju tamburica, susreti hrvatske mladeži, zabave i banketi, ostaju nezaboravne uspomene za koje tisu?e mladih Hrvata žive cijelu godinu, pripremaju?i se marljivo za slijede?i nastup.

Sustavnim i discipliniranim radom brojnih hrvatskih javnih djelatnika (Ante Belje, Nikice Vrdoljaka, Joe Lon?ari?a, Gine Pleše, Tonia Zlatara, Željka Jergana, Mike Dodiga, Meri Pavkovi?, Mikea Lon?ari?a, Eda Mavrinca, Edwarda Bradice, Linde Vali?, Ilije Vraneši?a, Ivice Štefanca, Grace Poleto, Jože Merkuša, Nede Sladojevi?, Sylvije Pava?i?, Izidora Grabovca, Richarda Filipovi?a, Borisa Zvonkovi?a, Vilka Volovi?a, Josipa He?imovi?a, s. Gracije Kutleša, Steva Talana, Davida Škare, Emila Mesi?a, Jeanne Valeti? i drugih, HKFS je odgojio stotine vrsnih plesa?a i svira?a i generacije u?itelja. Svake godine ponavljana želja i san da se festival jednog dana prenese u Hrvatsku, kad ona napokon bude svoja i slobodna, postao je stvarnost u 1991. godini, kad je sedamnaesti festival Hrvatsko-kanadskog folklornog saveza organiziran i u Kanadi i u Hrvatskoj, ali kao jedan jedinstven festival.

HIŠAK - Hrvatske škole

U isto vrijeme su nastajale "Hrvatske škole Amerike-Australije-Kanade". Organizacija je okupila prvih nekoliko postoje?ih škola na inicijativu i pod ravnanjem fra Ljube Krasi?a 1974. godine. Na osniva?kom sastanku u New Yorku, u hrvatskoj župi Sv. ?irila i Metoda, našli su se hrvatski župnici: iz Toronta vl?. Josip Gjuran, iz Hamiltona vl?. Josip Šprajc, iz New Yorka fra Ljubo Krasi? i fra Hrvoslav Ban, te iz Montreala Darija Klanac kao predstavnici tada postoje?ih hrvatskih škola. Uskoro su izra?eni prvi priru?nici, razra?en je sustav i program rada, pa je broj novih škola brzo rastao.

HIŠAK je ve? 1976. u suradnji s Antom Beljom i Vinkom Grubiši?em utemeljen i u Kanadi kao posebna sekcija za Kanadu, da bi 1982. bio organiziran kao školsko-odgojna ustanova. Godine 1978. organizirani su prvi seminari za u?itelje u Torontu, Sudburyju, Edmontonu i Vancouveru na kojima se okupilo 198 sudionika. Nakon toga su Vinko Grubiši? i Ljubo Krasi? pripremili "Hrvatski jezik 1 " i "Hrvatski jezik 2" kao službene priru?nike za prva ?etiri razreda škole.

Pošto je stru?na vladina komisija iz Ottawe prihvatila ta dva udžbenika, davši im visoku ocjenu, izdani su uz potporu Ministarstva multikulturalizma 1979/80. i postali standardni priru?nici za hrvatske izvandomovinske škole. Uz manja dotjerivanja i dodatak ?etverojezi?nog - hrvatskog, njema?kog, engleskog i francuskog rje?nika - priru?nici su doživjeli ?etiri izdanja.

U me?uvremenu je 1980. godine fra Ljubo Krasi? došao na službu u Sudbury, gdje su ve? djelovali Ante Beljo i Vinko Grubiši?, pa je središte HIŠAK-a od 1980. do 1987. bilo u Sudburyju. U tom periodu organizirana su i dva me?unarodna seminara o hrvatskom jeziku i kulturi za u?itelje hrvatskih škola: prvi 1984., a drugi 1986. Na seminarima su se našli hrvatski u?itelji ne samo iz cijele Kanade i Amerike nego i iz Južne Amerike, Australije, Švicarske, Švedske, Njema?ke, Francuske i Hrvatske, kao i predstavnici kanadskog školstva i delegati iz drugih etni?kih škola.

Sa seminara je 1984. upu?ena "Deklaracija o imenu i položaju hrvatskog jezika" svim sveu?ilištima u Americi i Kanadi, Australiji i Europi na kojima se predavao "srpsko-hrvatski" ili koja su u svom sastavu imala slavisti?ki odjel. Deklaracija je tako?er upu?ena stotinama sveu?ilišnih knjižnica, te ministarstvima i uredima vlada na koje se to pitanje može odnositi. HIŠAK je od 1978. postao i redovni sudionik i standardni izlaga?, zajedno sa šezdesetak sveu?ilišta i izdava?kih ku?a, na godišnjim konferencijama "Ameri?kog udruženja za promicanje slavenskih studija" na kojima se okupi dvije do ?etiri tisu?e stru?njaka i profesora s podru?ja slavistike. Takvim sistematskim radom kona?no je 1985. godine hrvatski jezik odvojen od srpskog, pa se oni od tada tretiraju kao dva zasebna jezika.

Škole hrvatskog jezika djeluju u Victoriji, Vancouveru, Edmontonu, Calgaryju, Winnipegu, Thunder Bayu, Sault Ste. Marie, Sudburyju, Montrealu, Ottawi, Norvalu-Georgetownu, Mississaugi, Bramptonu, Torontu, Oakvilleu, Hamiltonu, Kitcheneru, Londonu-St. Thomasu, Windsoru. U nekim mjestima ima više škola.

Hrvatske škole, od kojih neke okupljaju ?ak 500 ili 700 daka, kao u Torontu, Vancouveru ili Mississaugi, trude se da generacije mladih Hrvata koje su privrženi svojoj novoj domovini, zavole i domovinu svojih roditelja, ili djedova i baka. Da bi se ostvarilo, djeca trebaju nau?iti hrvatski jezik.

Ve? nakon nekoliko godina sistematskog rada škola, u hrvatskim sredinama po?elo se osje?ati življe i potpunije uklju?ivanje mladih gimnazijalaca i sveu?ilištaraca u život zajednice i u programe koje oni, bez poznavanja hrvatskog jezika, ne bi imali ni sposobnosti ni hrabrosti preuzeti. Iz redova nekadašnjih ?aka hrvatskih škola nastala su hrvatska studentska udruženja na sveu?ilištima u Torontu, Hamiltonu, Waterloou i drugdje.

Osim toga, stotine djaka koji su završili osam odnosno deset godina hrvatske "subotnje" škole pripremljeni su da se za njih uvede hrvatski kao gimnazijski predmet, što je ve? koncem sedamdesetih godina u Mississaugi ostvario Vinko Grubiši? zajedno s profesorom Meglerom, da bi se devedesetih godina hrvatski razredi raširili u Mississaugi, Oakvilleu, Torontu, Hamiltonu, Cambridgeu, Kitcheneru.

U tome su veliku ulogu odigrali požrtvovni u?itelji - dr. Vinko Grubiši?, Ana Ganza, Ana Prka?in, Biserka i Boris Cetini?, Ivica ?urok, Zoran Pejovi?, s. Ligorija Mateljan i drugi. Hrvatske škole u Kanadi uživaju podršku federalnih i provincijskih školskih vlasti, iako glavni teret ipak pada na hrvatske župe, u?itelje i organizatore.

Mladi Hrvati koji su prošli kroz te škole pokazuju ve?e zanimanje za Hrvatsku i rado je posje?uju, nerijetko rade?i preko ljeta kako bi zaradili za avionsku kartu za Hrvatsku.

Katedra hrvatskog jezika i kulture

Nakon što je kroz hrvatske škole stvorena jaka baza potencijalnih studenata hrvatskog jezika na sveu?ilišnoj razini te za takav pothvat pripremljen teren u sveu?ilišnim slavisti?kim krugovima, vodstvo HIŠAK-a je, na inicijativu ?lana središnje uprave Gojka Šuška iz Ottawe, 1984. zapo?elo projekt osnutka katedre hrvatskog jezika i kulture na jednom od kanadskih sveu?ilišta.

Zahvaljuju?i organizatorskim sposobnostima i upornosti Gojka Šuška, koji je iste godine izabran i za predsjednika novoosnovane Zaklade za hrvatske studije u Kanadi, te danono?nom radu drugih ?lanova odbora, inicijativu su ozbiljno prihvatili hrvatski poslovni ljudi i tako joj 1985. godine dali snažniji zamah - posebno od kada je inženjer Anton Kikaš postao predsjednik Društva hrvatskih privrednika i intelektualaca u Kanadi, a jedan od najuspješnijih hrvatskih poslovnih ljudi Ivica Zduni? dao prvih sto tisu?a dolara za katedru hrvatskog jezika i kulture.

Nakon što je, zahvaljuju?i umješnosti Antona Kikaša, 1986. godine skupljena svota od pola milijuna dolara kao potrebni polog za katedru, po?eli su intenzivni pregovori s York sveu?ilištem kao najozbiljnijim kandidatom.

Ubrzo se otkrilo, da je Jugoslavija umiješala svoje prste, jer je pred samo zaklju?enje pregovora jedan ?lan sveu?ilišnog pregovara?kog tima postavio direktno pitanje: Što ako bi jugoslavenska ambasada zatražila da se jezik zove srpsko-hrvatski? Dobio je hladnu lekciju da Hrvati nisu došli pregovarati s Jugoslavijom, nego sa Sveu?ilištem York, kao slobodni kanadski gra?ani sa slobodnom i nezavisnom kanadskom akademskom ustanovom, te da Hrvate ne zanimaju politi?ki interesi jedne strane diktature, nego jezi?ni i znanstveni interesi i prava kanadskih Hrvata. Iako se predstavnik York sveu?ilišta pokušao izvu?i i prikriti pozadinu pitanja, tvrde?i da je to bilo samo hipoteti?no pitanje, nekoliko dana kasnije pokazalo se da je hrvatski pregovara?ki tim ispravno prozreo odakle je vjetar zapuhao. Baš u to vrijeme u Hrvatskoj su komunisti?ki komiteti, u kojima su glavnu rije? vodili srpski komunisti ili hrvatski kolaboracionisti, vršili nove pritiske da se i u Hrvatskoj dokine naziv "hrvatski književni jezik".

York sveu?ilište je u svom novom dopisu prekršilo prethodno dano pismeno jamstvo, pa je pregovara?ki tim, sastavljen od Gojka Šuška, fra Ljube Krasi?a, Antona Kikaša, Ante Belje, Zorana Pejovi?a i Zlatka Bobesi?a, dobio puno povjerenje i podršku proširenog odbora Zaklade i hrvatskih poslovnih ljudi koji su dali najviše sredstava za katedru, da pregovore s drugim sveu?ilištima nastave u potpunoj tajnosti sve do kona?nog potpisivanja ugovora.

Time su nastojanja Jugoslavije da i u Kanadi provodi kulturni genocid nad Hrvatima bila presje?ena. Od više dobivenih ponuda, pregovara?ki tim je ocijenio da je najprihvatljivija i najkorisnija za Hrvate i za sveu?ilište ponuda Sveu?ilišta Waterloo. Radi kontakta sa sveu?ilištem, tada je u pregovara?ki tim adoptiran i lokalni predstavnik Janko Peri?, predsjednik Društva hrvatskih umjetnika u Kanadi.

Tek kad je ugovor sve?ano potpisan 21. travnja 1988. i kad je "Gazette" objavila osnutak Katedre hrvatskog jezika i kulture kao jedan od zna?ajnih doga?aja godine, pregovara?ki tim je izvijestio Zakladu i hrvatsku javnost da je zadatak obavljen i cilj postignut, Katedra osigurana! Katedra je proradila u rekordnom roku još iste jeseni.

Sveu?ilište je profesorom Hrvatske katedre imenovalo dr. Vinka Grubiši?a, ?ovjeka koji je ve? odgojio generacije kanadskih Hrvata i pripremio ih za studij hrvatskoga jezika i kulture na sveu?ilišnoj razini.

Fra Ljubo Krasi?

predsjednik (prvi)

Kanadsko-hrvatskog kongresa K.H.K.

Približna ocjena

   (0 vote)