Sveti se Otac u pismu osvrće na žurni problem odgoja u našem vremenu. Odgajati nije nikada bilo lako, a čini se da danas postaje sve teže, kao što to dobro znaju roditelji i svi oni koji imaju izravne odgojne odgovornosti, a čiji su napori prečesto neuspješni – istaknuo je Papa te dodao kako tada spontano dolazi do okrivljavanja novih naraštaja, kao da su djeca koja se danas rađaju drugačija od one iz prošlosti.

Jesu li možda današnji odrasli ti koji više nisu sposobni odgajati? – upitao se Sveti Otac. Roditelji, i općenito odgojitelji, sigurno su u velikoj kušnji da odustanu, a još je veća opasnost da uopće ne shvaćaju koje im je poslanje povjereno. U stvari – stoji nadalje u Papinu pismu – prošireno je takvo raspoloženje, mentalitet i oblik kulture koji dovode do sumnje u vrednotu ljudske osobe, te u značenje istine i dobra. Međutim, sve te teškoće nisu nesavladive – primijetio je nadalje Sveti Otac. One su druga strana medalje onoga velikog i dragocjenog dara, a to je naša sloboda, i odgovornost koja ju s pravom prati. Ali, kada su uzdrmani temelji i ponestanu bitna uvjerenja, ponovno se sve više traži odgoj koji je uistinu takav. Traže ga roditelji koji su često u strahu za budućnost vlastite djece; traže ga brojni nastavnici koji proživljavaju žalosno iskustvo propadanja školâ; traži ga društvo koje vidi da su u sumnju stavljeni sami temelji suživota; a u svojoj ga dubini traže i sami mladi, koji pred izazovima života ne žele biti ostavljeni sami.

Za istinski su odgoj prije svega potrebni blizina i pouzdanje koji se rađaju iz ljubavi – napisao je nadalje Papa. Svaki pravi odgajatelj zna da treba darovati nešto od samoga sebe, i ne može se ograničiti samo na pružanje znanja i informacija, ostavljajući sa strane pitanje o istini, i posebice o onoj istini koja može biti vodič u životu. I patnja je dio istine o našem životu. Zbog toga, nastojeći zaštititi najmlađe od bilo kakve teškoće i iskustva boli, unatoč dobrim namjerama mogli bismo odgojiti krhke i ne baš velikodušne osobe, jer sposobnost za ljubav odgovara sposobnosti za patnju, i to za patnju zajedno s drugima – napomenuo je Sveti Otac te istaknuo, kako je napisao – možda najosjetljiviju točku u odgoju: pronalaženje točne ravnoteže između slobode i stege. Bez pravilâ o ponašanju i o životu, koja se dan za danom poštuju i u malim stvarima, karakter se ne oblikuje i osoba nije pripremljena za suočavanje s kušnjama kojih će zacijelo biti u budućnosti. Sveti je Otac stoga potaknuo na prihvaćanje rizika slobode, ostajući uvijek spremni za pomoć i ispravljanje mladih. Pritom im ne treba udovoljavati u njihovim pogreškama, praviti se kao da ih se ne vidi, ili još gore, složiti se s njima kao da su one nove granice ljudskoga napretka – upozorio je Papa, te dodao kako jezgra odgoja, kao i cijeloga života, može biti samo pouzdana nada. Naša je nada danas ugrožena s raznih strana, te postoji opasnost da i mi ponovno postanemo, kao stari pogani, ljudi „bez nade i bez Boga“. Zbog toga se može reći da je danas u korijenu krize odgoja, kriza pouzdanja u život – napomenuo je Sveti Otac u pismu te potaknuo da svoju nadu stavimo u Boga. Samo je On nada koja odolijeva svim razočaranjima, i nije nikada pojedinačna nada, nego je uvijek „nada za druge“: ne osamljuje nas, nego nas čini solidarnima u dobru i potiče nas da se uzajamno odgajamo u istini i ljubavi – istaknuo je Sveti Otac na koncu pisma. (kta/rv)

Približna ocjena

Prikaži 10 of 10 osvrti