barlovci-zupa.org - Umrla i pokopana Ivka Blažević

Napisao/la: Josip Anušić, on 07-04-2008 21:48

Posjeta : 585

Svim bivšim susjedima i sužupljanima, poznanicima, prijateljima i rodbini obavijest da je nakon duge i teške bolesti umrla Ivka Blažević u 82. godini života. Pokojna Ivka ostala je mlada udovica za drugog svjetskog rata kad joj je muž "nestao" u vrtlogu ratnih zbivanja. Čekanju da će joj se vratiti došao je kraj, molim i vjerujem da su smiraj našli u slavi svjetla lica Božjeg. Ivka je radni vijek provela kao domaćica u nekoliko župa i tako zaradila mirovinu. Napušta Bosnu tijekom zadnjih dana rata u onim zbjegovima kad i većina Banjoličana čini to isto. Međutim, Ivka se veoma brzo vraća svojoj kući, nakon 2 godine, i u župi i s ono malo vjernika koji su i danas na prostorima naše župe pokreće liturgijsko pjevanje i svi zajedno doprinose ljepšem i svečanijem euharistijskom slavlju. Vodila je malobrojni zbor sve dok je bolest nije prikovala za krevet zadnjih godina. Njena kuća je bila točno preko puta crkvenog dvorišta. Nekada je u toj kući bila trgovina, a mnogi su i poslije toga znali navratiti na bunar, na čašu vode. Pokopana je 4. travnja 2008. Neka joj Gospodin udijeli vječni mir. Svjetlost vječna neka joj svijetli.

pok. Ivka u svom domu 2002. god

Uskrs 2002. Ivka još uvijek aktivno pjeva.

Osvrti:

Približna ocjena

(0 vote)

Prikaži 3 of 3 osvrti

1. 13-04-2008 00:33

...

U davna vremena, u našim krajevima zavladalo je bezboštvo, ali začudo, u tome zlu živjela je cijela plejada princeza. One su ne samo u tim strašnim vremenima vjerovale u Boga, nego su se u gambuli svijeta, istina okupljene oko oltara, iz svega glasa o tome izjašnjavale. Jedna takva zvala se Ivka...

Gledajući danas svijet u kome najgori među nama dobiše sav prostor, sazivaju konferencije za tisak nude nam na uvid svoje zločine, ...da ne živim u vjeri posumnjao bih da će itko preživjeti tko će priču o princezama prenijeti u budućnost.

Kako danas ući u legendu, a cijeli svoj život nisi nikoga ožalostio, nikoga orobio, nikoga ubio, nikog silovao, ništa činio razvratno i raslaklašeno, ništa srušio, ništa zaprljao, skoro ništa uzimao i sve dao, sve podnosio strpljivo i sa vjerom. Takve svijet niti traži niti prepoznaje, čini mi se da je Ivka tek sad zapravo u zavičaju i među svojima, pa može odahnuti.

Priča mi neki dan jedna sestra poslije hodočašća u Međugorje. I veli na kraju, oh brate dragi, ti možeš zamisliti kakvo je to iskustvo putovati u autobusu u kojemu svi do jednoga idu istim putem i istome cilju. U autobusu pedeset ljudskih duša i sudbina, a kad zapjevamo, odjednom ka da se Duh Božiji oglasi kroz nas, svima nam jasno da nam je sudbina ista, isto stremljenje, iste nade, isti cilj, autobus ljudi a jedna duša. Uistinu prelijepo putovanje, prebogato iskustvo, tako se osjećam ispunjena i zadovoljna, želim samo jedno da zagrlim i probudim svijet.

Plače kad priča o čudima Duhovnog Međugorja, i sve napominje da je to plač od radosti, znam velim, plači sestro i pričaj mi,
Tamo ništa neobično nije zaplakati, tamo svi zaplaču, a tko ne bi zaplakao kad vidi sjenke nevidljivih svijetova kako promiču stvarnim životom.

Nisam bio u Međugorju, baš čudno, pa joj napominjem kako je interesantno da su neki drugi koji su Međugorje posjetili dobili sasvim drugačije dojmove, vidjeli su trgovinu i novac, prevaru i svašta, a ona odlučno me prekide, ma veli ja se od rada i brige za moju obitelj umorim, s planom za sutra u molitvi zaspivam, u molitvi se budim, ne slušam vijesti nego obrađujem moju baštu, a svako toliko trknem do Međugorja, svaki put mi je lijepo i novo, ko da mi je prvi put, ne treba meni bolje potvrde u životu, od ovoga osjećaja, da je Bog tu i da nas nikada nije napustio,

Čudni su životi onih koji zbilja vjeruju u Gospodina, jer u njih je vidljivo da im je u životu prvo to, onda tek dolazi sve drugo iza toga,

Božiji blagoslov evo molim za žive i mrtve, jer mrtvi zapravo ne postoje, i smrti nema,

smrću je, kako pjesnik reče,
obasjana staza uspona, od gnijezda do zvijezda!

Registered

» Proslijediti ovaj osvrt uredniku

» Odgovor na ovaj osvrt...

Plamenko B

2. 13-04-2008 00:29

...

Žene u sjenci

Evo cijeli tjedan mi se Ivkin život vrti u mislima, nekoliko put sam pričao sa majkom i svaki put je spomenusmo.
Često nam se desi da godine života proživimo sa nekim a da ga ne upoznamo, krstimo se kad opazimo kako nam je odnos bio površan, i kako olako smo prihvatili i shvatili ovu priliku da smo živi.
Ivku sam poznavao kao i većina, iz viđenja, a i to samo ako sam se zagledao, jer Ivka je bila takva žena da se ničim nije isticala i gurala da bude vidljiva, nego mi se čini da je ona bila uistinu model života i model žene koja ostaje u sjenci, i u njoj joj se cijeli život dešava.

Čini mi se ko da Ivku poznajem, toliko da se evo usuđujem i pisati, ...osjećam se ko da iz dubina onih svijetova kroz koje sad putuje odzvanjaju pjesme hvale i slave Gospodinu, i iz sve te pjesme čujem njen glas.

Ko da cijeli život nije činila drugo nego vježbala za tu priliku. Pa joj se sad u svoj slobodi i širini nebeskih prostranstava otkačio glas.

Kad je završio drugi svjetski rat, Ivka je imala dvadeset godina. Ne možete vi ni zamisliti to vrijeme i te ljude. Mnogi koji svijet vide i promišljaju gledajući u zlo, misle da se svijet u stvari stalno mijenja, ali ljudi u biti ostaju isti, zli i pokvareni. Ipak u ono vrijeme, poslije tolikih klanja i krvi prolivene, iza nestalih u ratu ostalo je mnogo udovica kao Ivka, kao moja baka, neke sa cijelim čoporom djece, koje su uzimajući krajnje ozbiljno svoje životne zavijete i vjeru u Gospodina, živjele i umrle čekajući.

U tim najtežim životnim situacijama, one su pokazale takvu strpljivost, povjerenje i ustrajnost, kakve danas više ne svijetu skoro da nema. Kakvi su to bili ljudi i gdje su oni sada. Gdje su danas žene koje strpljivo čekaju one kojima se izgubio trag, iz jednostavnog razloga jer su rekle da, a to da se samo jednom izgovori i to ti je,

Kako očito, kako zorno, kako čisto je iz Ivkina života vidljivo, da je u našim životima uistinu presudna filozofija koju smo usvojili i provodimo, ona je ta koja svoje žrtve podigne ili uništi, na nama je da odaberemo. Obzirom na vjeru i razumijevanje života koje je pokazivala sasvim je prirodno da je Ivka u svome čekanju odabrala služiti Gospodinu, svojoj Crkvi, svome narodu, najboljim što je znala i imala.
Prirodno mi se čini i da se među prvima vratila u zavičaj, prirodno i da je izbjeglištvo uzimala za ono što jeste, a to je izbjeglištvo, i povratak u Barloovce za povratak kući, njoj su Barlovci bili i ostali home, swet home, od kojega u svemiru ima samo jedno bolje mjesto, onaj stvarni zavičaj iz kojeg sad gleda na nas i čudi nam se.

Da li će mo znati i umijeti našoj djeci ispričati da su barem nekad živjeli na svijetu ljudi, koji svoje živote nisu živjeli za se, nego za druge i za Boga. Život kao služba. Hoće li nam danas povjerovati mladi da je moguć život, u kome nema ničega što nije na slavu Gospodinu i hvalu Njegovu. Ko bi nam povjerovao ovakvima, da su živjeli među nama ljudi, kojih cijeli život je bio glazba, a živješe ko da nikad nisu čuli ništa drugo nego samo pjesme koje se oko oltara pjevaju, sve sami božanski repertoar, a među njima najdraža, HOSANA, HOSANA, HOSANA U VISINI. Oni koje svoje moždane ćelije pune sadržajima na Youtube, teško mogu u takvo što povjerovati, previše je nestvarno, previše slično bajci.

Jednoga dana, kad naši potomci budu slušali odrastajući priču odakle su došli, pričat će se i bajka o Ivki Barlovčanki, i jer će tada svi koji pričaju biti nadahnuti, pričat će otprilike ovako.

U davna vre

Registered

» Proslijediti ovaj osvrt uredniku

» Odgovor na ovaj osvrt...

Plamenko B

3. 08-04-2008 22:38

...

Pokoj vjecni Ivki.
Sjecam se i ja ove zene iz crkve u Barlovcima.

Registered

» Proslijediti ovaj osvrt uredniku

» Odgovor na ovaj osvrt...

edita

Prikaži 3 of 3 osvrti