Budžak

Ako si imao srecu pa si se rodio u jednom gradu kao sto je to bila Banja Luka onda je to uistinu "nesto". Svatko voli svoj kraj ili mjesto u kojem se obicno provedu najljepsa vremena djetinjstva i odrastanja. Pa jos k tome ako ta mjesta uzivaju sve blagodeti lijepo uredjenih kuca, dvorista i ulica onda nije tesko zamisliti zivotni sklad koji je tu vladao.

Kako je Banjolucki kraj smjesten u kotlini, svojim polozajem se prirodno nadovezuje na nizinu skroz prema Savi i Hrvatskoj. Sva gradska naselja, kao i periferija, te zaseoci i sela oko Banja Luke odisu upravo umjetnickom skladu i rasporedu pa promatrajuci taj grad sa slika rekao bi covjek da je sami Stvoritelj darovao zemlji komadic raja da uljepsava cijelo Bozije djelo stvaranja.

Ako jos imate za susjede Petricevac, Trapiste ili pak centar grada sa cuvenom banjaluckom katedralom onda ne treba posebno napominjati kako je vazno biti i osjecati se stanovnikom naseg grada. Ali kako to obicno biva u svim pricama tako se i u ovoj potkrao mali problem. Naime, moje naselje smjesteno na tocno cetiri kilometra od centra grada, dakle ne u samom sredistu grada ali ni predaleko od njega nipocemu reklo bi se nije zaostajalo za drugima a ni previse se isticalo. No, po tko zna kojem odredjenju, kako i zasto to se moje mjesto zvalo Budzak. Mili Boze, kako objasniti tako nesvakidasnje ime prije pristalo nekom jarku ili zaboravljenom cosku nego jednom lijepom cetvrti gdje smo mi zivjeli. No, Budzak se nadovezao za nase naselje i ni makac. Smetalo me to ime kao dijete, jos i vise kao srednjoskolku kad bi na prozivke profesora gdje tko zivi ja onako pognute glave kazala - Budzak.

Nista se vaznoga ni velikoga u tome mome Budzaku nije dogodilo. Nismo imali cuvene oce Trapiste pa da nas to izvuce malo iz tamo nekog budzaka. Nismo se mogli podiciti ni sa franjevcima kao sto su to mogli Petricevcani. Bili smo poznati po tome sto nam je izgradnjom "Celuloze" smog upropastavao svjeze oprani ves na "strikovima" i kvario djeci bijeli snijeg.

No, imali smo ipak nesto hvale vrijedno. Bile su tu nase casne sestre Klanjateljice Krvi Kristove sa svojim velikim samostanom.Bio je tu i "Nazaret" ali kako je na njegovom mjestu podignuta velika grdosija zvana "Kasarna Kozara" moja se sjecanja na zalost vezu za to mjesto jer nam osim roditelja nikad nitko nije spomenuo "Nazaret".

Bilo kako bilo, mi stanovnici naseg Budzaka voljeli smo se okupljati u maloj kapelici samostana tih sestara. Nedjeljne mise bile su uistinu pravo slavlje. Zivot se odvijao mirno, u dobrosusjedskim odnosima sa svima koji su cinili mjestane naseg Budzaka. O Uskrsu ili Bozicu nasi mjestani bi se spremali na polnocku - obicno na Petricevac. E, to je bilo nesto sto se cekalo cijelu godinu. Ici pjesice, gaziti snijeznu prtinu sve do Petricevca , promatrati nase zupljane - to jest gospodje s trajnama tj. frizurama na glavama i nase oceve lijepo uredjene kako svi jednakim zarom mole i pjevaju. A onda slijedi bozicno cestitanje. Tako smo se i mi stanovnici tog naselja cudnog i neobicnog imena osjecali kao pravi pravcati Banjalucani.

A onda smo postali zupa. Zupa sa imenom i zastitnikom. Mislila sam , evo ga , sad je trenutak , makar cemo dobiti ime kakvih mucenika ili svetaca pa ce ono Budzak ostati negdje postrani. Doduse, dobili smo zastitnika bl. Leopolda Mandica, ali zupa s imenom - Budzak.

A onda je dosao rat. Prvo se tiho uvukao u Bosnu a zatim i u moj grad. Neprimjetno, napeto, podmuklo i drsko. Moji zupljani ga nicim nisu zeljeli, bio je nezvani gost, ruzna utvara, za neke samo ruzno prividjenje koje ce nestati za trenutak. Dogodilo se ono najgore. Kao crna azdaja , kao onaj Celulozin smog ogadio je, otrovao, unistio moj Budzak. I prvi put u mome srcu javila se tuga, strepnja i nada da taj i takav Budzak nece imati nesrecu da se rastane sa svojim mjestanima, jer to nije zelio ni on a ni mi.

Danas, kada je sve proslo, kada osim sjecanja i nema vise nicega, zivim u jednom naselju grada Vancouvera koje ni po cemu nije vazno niti osobito, upravo kakav je bio moj Budzak.Ljudi kao ljudi, zive, rade, uredjuju svoje naselje. A ja, setajuci ulicama toga naselja dozovem u sjecanje svoj Budzak pa na trenutak zaboravim stvarnost , misli mi se vrate u onaj skriveni cosak moje duse i pitam se kakav je sad? Zali li za nama, sjeca li se jos nas? Znam da su neki Budzacani postali Zagrepcanci , da ih ima po cijeloj Hrvatskoj, a da ne spominjem gdje ih sve po svijetu nema.

Kada se ponekad sustretnem s nekim tko poznaje Banja Luku pa kada me pitaju odakle sam , a ja , ja odvazno i ponosno kazem iz Budzaka. I uvijek se ljudi osmjehnu pa kazu "kakvo je to ime"? a ja, ja neobjasnjavam, pustim suze da same govore.

Budzak, oznacava zabaceno mjesto, nekakav cosak koji se krije duboko u skrovitom mjestu moje duse- a i kako bi drugacije moglo biti. Budzak ce uvijek biti dio nas, njegovih Budzacana - ma gdje bili.

EDITA TOPIC, budzacanka.

Približna ocjena

Prikaži 15 of 53 osvrti