Kad ovako ujutro svratim i nađem nas u razgovoru, k'o da se još jednom probudim, odjednom se u meni probudi sve ono što je cijeli život čekalo da bude izrečeno. I sve bih htio izreći odjednom. Neobičan doživljaj i neobično stanje, jer i tako poznato uvijek kad dođe je k'o da je prvi put. Novo.
Toliko vas volim da je neiskazivo, pa neću ni probat pričati o tome, dosta je da kažem da mi budite u meni ono što mi je i od vas draže, inspiraciju!
A što je ona zapravo. ! ? Inaspiracija je po meni uduhovljenje, ulazak u duha ili obratno, duh uđe u me, padaju zavjese koje su svojstvene ljudima, i onda osjetiš beskrajnu radost i beskrajnu tugu, znaš kuda sve ovo vodi, al' znaš i kako je trnovit, opasan i krvav put.
E sad i kad izgleda uistinu stvarna, inspiracija porađa plodove onoga duha koji vlada njome, kroz život sam vidio toliko nazovi umjetničkih djela koja je nadahnuo Nečastivi.
Evo kako sam se ja umjetnički razvijao i kako sam gradio moj ukus i mjerila.
Prve četiri godine života sam preživio u široj obitelji, svojatali su me svi, trčali za mnom, jer su radi epidemije velikog kašlja mnoga djeca pomrla, mi koji preživjesmo dobili smo pažnju i onu naše umrle braće i sestara. I tako od Motika do Stranjana, na tom putu i široj okolini sam rastao, voljen i učen od sviju redom, svi ko jedan su govorili i ponavljali, sve što je lijepo stvorio je Bog! Pogledaj ovo kažu, i pokažu bilo što, i onda nastave pričati kako je Tajanstven, Blag, Strpljiv, ... Lijep
Tvorac
Veličanstveni.!
Rijetke knjige i rijetke slike su se pokazivale tu i tamo, najčešće sličice u molitveniku da obilježe one molitve u kojima se žešće osvjedočismo, pa tu slika Djevice Marije s Djetetom Isusom, Sveti Anto ili koji drugi Svetac, al sve te godine uvijek ista priča, i mrav i paradajz i slike svetaca, sve to je djelo jednoga, sve je stvorio i svemu Kraljuje, Bog!!!.
Do groba će me pratiti živo sjećanje na cijelu gomilu mojih tetaka, majko moja samo da začujem kojoj glas bježao sam glavom bez obzira, jer su me one lovile da na meni vježbaju kako će svoju vlastitu djecu voljeti koju tek sanjaju.
Kad me uhvate onda me ljube i kažnjavaju, ljube me dok se ne zakocenim od smijeha, što bježiš od mene sine, što bježiš??? Kad dođem do sebe branim se, -ti me teto previše veseliš, zato ću ti uteći,- prijetio sam bez prestanka. A one onda, -hoćeš, utećeš mi, al sad si moj,- pa po meni.
Nije bilo struje, rijetkost su bili satovi, radio na baterije se tek ko čudo pojavljivao, ustajalo se po orozovima, kako kome koja zora odgovara, al je bilo vrijeme braćo draga, svi su ustajali zorom. U ovim reumatičnim kostima iz toga vremena ponesoh u život uspomenu, pa kad god se kosti jave, ja se sjetim uspomena. Može li u osamsto slova stati priča o dolasku u moj život moga brata. Umoran od ljubavi svih oko mene koji se takmiče ko će me žešće voljeti, i pridobiti moju ljubav, preporodio sam se pojavom moga brata ljubljenog. Njegov dolazak me je toliko obogatio, toliko rasteretio, toliko osvježio, donio mi toliko inspiracije, da kad se okrenem unazad i pogledam naš život, još iz stomaka sam mu se cijeli život kao Isussu radovao. Strašno je, i sad se naježim, jer dolaskom moga brata u moj život se i zlo uselilo, do tada uglavnom okružen ljubavlju onih koji me vole nisam za zlo znao.
Kad su mi ga pokazali započeo sam obožavanje, te četiri duge godine odrastanja i čekanja, ta vježbanja u ljubavi i pažnji sam tako žestoko na njega primjenjivao, da Zlome nije bilo pravo. |
.::HOD U VJERI 
Srijeda, 20 Kolovoz 2008
(0 vote)
Draga Edi, uvijek i iznova me odusevis svojim pisanjem, posebno ovom pricom, koja u meni budi neke uspomene i podsjeca me na nesto sto sam nekad davno cula i sto me se jako dojmilo... Inace zivot je takav, pun iznenadjenja i nepredvidjenih okolnosti, ali vrlo je rijetko da se dvije duse sretnu , koje su stvorene jedna za drugu. Tu prestaju sva pravila, jednostavno krenes za srcem i ne mislis sta ce dalje biti. Ma to je super, samo da nije te nase malogradjanske okoline, familije, i svih onih koji sebi daju za pravo da odlucuju o tudjim sudbinama, odn. da ih oni kreiraju, jer boze moj, mora se cuvati ugled i sl. gluposti koje od nas prave robote, a sve manje ljude. Rijetki su ljudi kao Marijan, veoma rijetki, koji se bore za ono sto zele, pa i po cijenu da budu javno izlozeni ruglu i lincu okoline... Ipak mislim , bez obzira na sve da je on umro srecan, a da su svi oni koji su ga osudjivali, proveli ostatak zivota u grizi savjesti, odbacivsi od sebe jednog takvog covjeka , jednu velicinu.. Jer samo VELIKI ljudi vole bez rezerve i bez straha.. A znas zasto? Zato sto samo oni znaju da je zivot kratak i da bez prave ljubavi nema zivota... Pokoj vjecni Anuski i Marijanu, i svjetlost vjecna neka im sija.. 
pa ti dobrosusjedski netko pobrao ves s balkona. 