barlovci-zupa.org - Web stranice Petrićevac

Napisao/la: Josip Anušić, on 21-06-2008 20:11

Posjeta : 362

Prije tri dana, 18. lipnja 2008. u cyber svijetu pojavila se nova destinacija koja se odazivan na klik pod imenom www.samostan-petricevac.org . Moram priznati, a nadam se da ćete se i vi složiti dragi čitatelji, da je već dugo očekivan ovakav istup sjedišta naših "ujaka". Informatički svijet već nekoliko godina koristi uzrečicu: "tko nije na internetu, taj i ne postoji". Osnivaču i uredništvu želimo puno uspjeha, skladnog rada, obnavljanje i stvaranje starih prijateljstava s iseljenom "župom". Da budu prava veza bivšim župljanima, ali i mjesto gdje će moći naći inforamcije iz života ove župe i samostana svi oni kojima je "Dudić" još uvijek interesantan (kao nama na barlovci-zupa.org).

Samostan Petrićevac se otisnuo u vode interneta baš u ovaj trenutak iz nekoliko razloga:

skoro započinjanje gradnje nove crkve,
otvaranje Caritasova doma za brigu o starijim i bolesnim osobama,
obilježavanje malog jubileja, 5 godišnjica Papinog posjeta Banjoj Luci i ovom samostanu,
nastojanje oko otvaranja još nekih sadržaja na samostanskim dobrima.

Ovo su samo neki od kapitalnih razloga otvaranja ovakvog web odredišta, ili bolje rečeno, mjesta susretanja Samostana sa svijetom.

Osvrti:

Približna ocjena

(0 vote)

Prikaži 2 of 2 osvrti

1. 24-06-2008 01:22

San

Idem ja dalje u tome mome snu, i kao da utonuh u Drakulićke šljivike i voćnjake, a u njima vrvi od života, predame istrčava gomila djece, i sve se otimaju da me pozdrave, ljube mi ruku, sav isprepadan i zbunjen samo gledam što se dešava, čujem ljud kako se dozivaju i javljaju jedni drugima, evo vele stigo nam katolik. I deset ih me odjednom poziva da svratim, znate ono naše, moraš svratiti, koja sila da me ni u snu ne napušta.
Odjednom čujem sebe da progovaram, govorim tiho a ko da grmi, velim im, a zar niste vi u zamjerci prema katolicima?
Ma kakvi, svi u glas ko da pjevaju, svi vele, kakvi brate, katolici su naša braća ljubljena, nas bi nestalo da nije bilo katolika, nas su klali sjeme izdajničko ko što ga je i među nam bilo, mi gledajući u katolike smogošmo snage hvala Bogu zločincima oprostiti. Sad je i u nas zavladala sloboda, skinuli smo prokletstvo klanja sa sebe.
Preporođen i sam, odjednom mi je postalo jasno što je drugačije, u tome snu doživjeh slobodu koja zavlada kad zavlada oprost, i nestane podjela, nego da sve što postoji za dobro svijeta postoji.
Tako sam se sretan probudio iz toga sna, al ne sjetivši se ga odmah, sam se mome dobrom raspoloženju čudio, a sad mi naravno jasno da bi se i kamen super osjećao da je usnio ovakav san.

Ovaj san vam šaljem da ga stavite u temelje po ko zna koji put nove crkve, da nam se i ova nova ne sruši, iako smo sve čvršće i veličanstvenije gradili, svima je nešto falilo u tmeljima. Svaka nova posta samo veća i strašnija ruševina. Očito smo ranije bili nešto zaboravili, nešto je falilo, u temelje naših crkava nismo ugrađivali življenje predano do kraja, nego smo sa svime i svačim koketirali.
Kad je objavljena slika buduće crkve, negdje sam napisao, džaba je crkve rušiti dok postoji vjera. Uzalud i ovu gradimo, ako je ne sagradimo tako da bude u srcu i pravoslavcima i svima, a to ne zavisi od zidova nego od nas. Crkvo naša pozdrav tebi, živa crkvo Kristova!

Registered

» Proslijediti ovaj osvrt uredniku

» Odgovor na ovaj osvrt...

Plamenko B

2. 23-06-2008 02:26

Koji veličanstven dan

Probudim se jutros odmoran i dobre volje, nemam pojma šta mi je i koji je razlog, ali po dobrom običaju odmah zahvaljujem Bogu, malo znam al jedno sam siguran, za svako dobro koje me zadesi, kriv je On.
Još dok sam se spremao izaći u jutarnju šetnju, sjetim se što sam noćas sanjao.

Zamislite, sanjam kako se kao nekad u stvarnom životu vraćam iz škole, starom prijedorskom prašnjavom cestom, ali u snu ne skrećem lijevo prema Dudiću putem koji eto i danas ide pored naše župne crkve i središta. Prođem tako pored one rupe iz koje mi evo i danas iz Šošine pekare zamiriše, samo da se sjetim tih vremena. Idem tako cestom a ne znam da sanjam, sve je isto ko i prije, a opet sve drugačije, i sve se čudim, kako ne vidim u čemu je razlika.
Prolazeći tako pored Lipovčeva mlina okrenem se prema Dudiću, crkva stoji jednako na svome mjestu i sa svoja dva visoka zvonika spaja Nebo i Zemlju, vidim kao na dlanu mjesto pod crkvom, kao fotelja u travi u kojoj sam presjedio sate posmatrajući pod sobom Banju Luku kao skrivena kamera. Kao da se naslonim na crkvu i samostan, ispred mene svijet kakav jeste, a za leđima mi vrtovi petrićevački i voćnjaci po kojima nasmijan šeta dobri brat fra Bosiljko, miluje cvijeće i šapuće molitve, oh evo sam se rasplakao, koje je java a koji su snovi...
Bivalo je uvijek kad samo u prolazu njegovu bijelu glavu opazim, srce mi se ispuni ko da sam Mojsija ugledao, oprosti mi Bože, al tako je bilo, mirisao je kao ružin grm, dovoljno je bilo proći pored njega da ti se srce ispuni.
Oh kako smo mi naše svećenike voljeli i poštovali, kakva sreća da sam među njima odrastao, jer i pored te silne ljubavi nikada nam se nije desilo zastranjenje.
Kakav li sam ja čudak i koja mi je sudbina kad se rodih u katoličkom gnijezdu i ostarjeh, a nikad me nitko od mojih vjeroučitelja ne napastvova, nego me svi ko jedan učiše da budem sličan Bogu. Čime sam ja to zaslužio, kako da upotrijebim?
Ističe mi ovdje prostor a misao još nije gotova,

Registered

» Proslijediti ovaj osvrt uredniku

» Odgovor na ovaj osvrt...

Plamenko B

Prikaži 2 of 2 osvrti