| Napisao/la: Ivan B.,
on 29-12-2005 19:59
|
Posjeta : 4577  |
Jednom davno kad sam bio jako mlad
( i ja sam jednom bio mlad, luđački mlad)
Imao sam curu,
Mladu (mlađu od mene), lijepu
Plave oči ( anđeoske ), kosa duga smeđa
Ruke njezine (nikad držala motiku )
Tijelo........eh,
Zanima vas tijelo...
( to ipak nije vaš business )
Moja cura je bila:
Doktorica, zubarica, ne ne ne, inžinjerka
Diplomirana pravnica,
Osvojila prvu nagradu na Republičkom takmičenju u matematici,
Svirala klavir maminim gostima,
Ono, klasika...
Uzorna bogata obitelj, talentirana kćerka
Čudo od djeteta,
Ljubi mamu i tatu prije spavanja
Dragocjena kćerkica s njenom dragocjenom guzicom,
E pa......., nije bas bilo tako
Moja cura je imala 8 (osam) razreda osnovne škole,
I vanredno polagala srednju (teško),
Htjela diplomu frizerke....
Oh, ...... umalo zaboravih,
Imala je ona zanimanje,
I te kakvo zanimanje...
Bila je kafanska pjevaljka (u osrednjim birtijama )
Jednom smo se posvađali
Moja cura i ja,
Bez puno riječi i urlika...
Znali smo
Bio je to kraj...
Dobra stara ljubomora.
Ja sam tu večer pio,
Pio i pio i pio (neneviknut na piće i njegove zamke)
Onda sam otvorenih dlanova
Poput nepismenog ciganina
Lupio i smrskao sve čaše na stolu,
Krv je potekla, crvena i gusta,
Prvo stidljivo i sporo,
A onda bez srama siknula u mlazu,
I ja sam je gledao- tu krv,
I nisam imao pojma čija je to krv,
Ni zašto ja to sve radim...
Onda sam ustao praćen začuđenim pogledima,
I poput zombija krenuo vani,
I koračao nekud ne znajuči gdje,
Nekako sam znao da moram koračati
Ili cu pasti mrtav,
I s ono malo razuma upravih sebe prema kući svojih roditelja,
I koračao sam dugo
Ne znajući da li to koračam po nebu ili zemlji,
I šta god da je bilo, nebo ili zemlja
Ja tu nisam pripadao...
Onda sam pogledao u svoje dlanove,
I nisam znao čiji su to dlanovi...
A krv je nekim čudom prestala curiti,
A ja sam i dalje koračao
I usput sam vidio svitce,
Božje baje, kako su ih zvali,
I koracao sam ja, Božje baje i ja,
One su svjetlucale a ja sam povraćao koračajući
Misleći da cu negdje stići
Negdje gdje će sve opet biti u redu
Ali nisam stigao nikada.
Ivan B.
|
.::HOD U VJERI 
Srijeda, 20 Kolovoz 2008
(0 vote)
..a baje??sta bi sbajama?? 
Draga Edi, uvijek i iznova me odusevis svojim pisanjem, posebno ovom pricom, koja u meni budi neke uspomene i podsjeca me na nesto sto sam nekad davno cula i sto me se jako dojmilo... Inace zivot je takav, pun iznenadjenja i nepredvidjenih okolnosti, ali vrlo je rijetko da se dvije duse sretnu , koje su stvorene jedna za drugu. Tu prestaju sva pravila, jednostavno krenes za srcem i ne mislis sta ce dalje biti. Ma to je super, samo da nije te nase malogradjanske okoline, familije, i svih onih koji sebi daju za pravo da odlucuju o tudjim sudbinama, odn. da ih oni kreiraju, jer boze moj, mora se cuvati ugled i sl. gluposti koje od nas prave robote, a sve manje ljude. Rijetki su ljudi kao Marijan, veoma rijetki, koji se bore za ono sto zele, pa i po cijenu da budu javno izlozeni ruglu i lincu okoline... Ipak mislim , bez obzira na sve da je on umro srecan, a da su svi oni koji su ga osudjivali, proveli ostatak zivota u grizi savjesti, odbacivsi od sebe jednog takvog covjeka , jednu velicinu.. Jer samo VELIKI ljudi vole bez rezerve i bez straha.. A znas zasto? Zato sto samo oni znaju da je zivot kratak i da bez prave ljubavi nema zivota... Pokoj vjecni Anuski i Marijanu, i svjetlost vjecna neka im sija.. 
pa ti dobrosusjedski netko pobrao ves s balkona. 
