ŠIMO

U našoj bližoj povijesti susre?emo dvojicu ljudi, koji se nazivaju tim imenom. Oba su jednostavni ljudi iz našeg katoli?kog puka, neizmjerno vjerni i odani. Kao osobe sporednih uloga našli su se u središtu zna?ajnih zbivanja, u kojim su kao takvi zapam?eni i ostali zabilježeni u analima novijih gibanja me?u katolicima banjalu?kog kraja i kršne Like.

Kako su godine odmicale a povratka nije bilo, Šimino stanje je postajalo sve teže. Pomo? izbjeglima je umanjena, a on je morao napustiti ku?u, u kojoj je bio smješten. Preseljen je u baraku, a potom u ku?u, koju je država otkupila. Me?utim, opet ga je puna Lika. Opet je na svakom skupu. Ve? li?ki misli, li?ki živi, pravi Likota. Još spominje rodni kraj, pri?a o Bosni, ali se nenamjerava vratiti na rodnu grudu. Jednostavno, živi svoj život tamo, gdje mu je sudbina odredila. O tome mnogo ne razgovara, uglavnom je bezbrižan.

Šimo Li?anin

U po?etnoj godini Bosansko-hercegova?kog ustanka / 1875./ župnik rakova?ke župe bio je fra Anto Kneževi?, rodom iz Varcar Vakufa/ Mrkonji? Grad /.Tek je iz Rakovca preselio u novosagra?enu zgradu franjeva?ke rezidencije na Petri?evcu, po kome ?e se župa uskoro preimenovati i umjesto Rakovac zvati župa Petri?evac.
U tako burnim vremenima župnik fra Anto nije bio sam u župnom centru i zgradi na Petri?evcu. Ipak, imao je vjerne ljude, poslugu, koja se ni tada nije odvajala od njega. Jedan od njih bio je, Pavao Sedi?, ?obanin iz Duci-polja. Spominje se i drugi momak, Tomica Jelšanovi? iz Dobreti?a, ali najodaniji mu je bio i s njim dijelio zlo i dobro u teškim i nesigurnim danima Šimo iz Like. Ovi su s neimenovanom služavkom ?inili pomo?no osoblje kod župnika na Petri?evcu. Tako svjedoci fra Anto kad piše o no?i, u kojoj je o?ekivao neprilike, ?ak i pokolj od strane Turaka:" Ve?eravši žalosnu ve?eru, preporu?ih slugi, sluškinji i ?obanu u maloj ku?ici nek budu na oprezu, a ja se s drugim slugom, Šimom, zatvori u tvrdi samostan, kao lud misle?i da bi se tude mogao od svake sile obraniti, oli bar moju glavu zamjeniti!"

Kako je Šimo iz Like doselio na Petri?evac, nije nam to?no poznato. Vjerojatno ga je doveo ili preporu?io fra Franjo ?uri? Bisco. Bio je vjerni sluga i pomo?nik "ujaku" fra Anti u najtežim danima, koje su zajedni?ki prebrodili na Petri?evcu. Njegovo povjerenje, osobnost, ljudska postojanost i sudbina bili su vezani uz Božjeg ?ovjeka fra Antu, uz kojeg se osje?ao da je stvarno na Božjem putu. Zato mu je njegova rije? bila svetinja i nikako nije mogao shvatiti, da bi se njemu moglo nešto dogoditi.
Tako je bio u nedoumici u uskrsnoj no?i 1875.godine, kad je turska redifa opkolila zgradu rezidencije, u kojoj su se nasla samo njih dvojica. Shvativši da ne?e biti ono najgore , fra Anto odlu?uje otvoriti i primiti turske vojnike: "Po?oh iz sobe i zatekoh mog Šimu prid vratima, koj mi odmah šapnu 'evo jih! Obkolili nas! Ho?emo li pucati?'-Ne-odgovorih mu ja-nego otvori manastir slobodno! Nu moj Šimo ne?e, pa ne?e, nego ho?e da puca i da se branimo! Uhvativši zgodnu priliku, iste no?i posla fra Anto istog Šimu banjalu?kom župniku fra Andriji Vidovi?u, od koga donese odgovor, pa su mogli znati jedan za drugoga i za stanje, u kojem se nalaze.

U ljetnom razdoblju 1875.godine fra Anto Kneževi? odlazi a vjerni Šimo ostaje na Petri?evcu. Ostaje do propasti zgrade rezidencije, koja je spaljena u borbama, koje su se vodile za Banja Luku u kolovozu 18-78.godine. U takvoj situaciji, sami franjevci za sebe nisu imali mjesta. Sami su bili besku?nici u ruševnom ?ardaku dobroga bega Džini?a u Kumsalama. ?ini se da je Šimo poslan u Biha?, o ?emu 11.veljace 1879.godine piše fra Stipo Orlovac iz Kumsala biha?kom župniku fra Franji Curicu:"Fala dragom Bogu kad je ostala glava na ramenu! Šta se je s nama dogodilo, k kako smo deverili u vrijeme boja sbivsega se na 14.Kolov. pr.god. to mislim da ste razumili od istoga Šime / Sluga iz Like/koji je u najve?oj prigodi i bio za svaka i vidjeti, do?im smo mi na cerek sata sretno izmakli". Najvjerojatnije je , da nije poslan samo s popratnim pismom, nego da je u Biha?u bio potrebniji i da je tamo smješten. Mogu?e da je otišao i dalje, u svoju Liku. Otišao je a na Petri?evcu je ostao spomen na Šimu Li?anina, koji je s "ujacima" dijelio dobro i zlo, sudbinski nerastavljivo vezan s njima. Poput mnogih koji su vjerno pratili i služili "ujake", vjerni Šimo iz Like je došao na Petri?evac i tu svojom uslužnoš?u, odanoš?u i vrijednim radom zaslužio da ga imamo u lijepoj uspomeni. Sada imamo obrnut slucaj: drugi Šimo, iz banjalu?kog kraja je u Lici. Isto tako, beskrajno odan, pri crkvi i župnom centru podsje?a nas na nekdašnjeg Šimu iz burnih vremena s konca turske vladavine i austrijske okupacije Bosne i Hercegovine.

Šimo Relja iz Bukovice

Šimo Relja

Ovaj Šimo potje?e iz banjalu?kog kraja i samo se stjecajem okolnosti, nastalih u posljednjem ratu i pora?u, našao na Udbini. U mnoštvu izbjeglica napustio je rodni kraj. ?im je prešao Savu, dodijeljen mu je smještaj u Udbini.

Svjetlo dana Gospodnjeg ugledao je 14.ozujka 1969.godine u Bukovici, selu tadašnje barlova?ke a sada trnske župe, nadomak Banje Luke. U siromašnoj obitelji Ante Relje i Janje r. Duji?, s još petero bra?e on je najstarije dijete. Imao je poteško?a sa školovanjem, no ipak je završavao godinu za godinom. Nakon osnovne upisuje školu u?enika u privredi, vodoinstalaterski smjer. Dobiva zvanje pomo?nog instalatera vodoinstalacija. Nekako, u isto vrijeme, ostaje bez oca, koji umire 1985.godine.Dodijeljeno mu je stalno zaposlenje, cime po?inje privre?ivati za sebe i obitelj, zamjenjuju?i u toj ulozi preminulog oca.

Odlikuje se posebnom pobožnoš?u, koja je tako uo?ljiva. Malo zate?en, trudi se da nema poteško?a s obzorjem svijesti, sto mu uvijek ne polazi za rukom. No, on pripada onoj skupini ljudi, koji su uvijek dobro?udni, iskreni i dobronamjerni, sto redovito razoružava svakog onoga, tko bi mu prišao s dobrim namjerama. Tijekom rata i nad njim je bilo nasilja. Kad ga je brutalni i pijani pravoslavac iz susjedstva dva puta ošamario, sklopio je ruke i mole?ivo kazao:"Ja tebe volim! I sve ti opraštam!" To je razoružalo bahatog drumskog siledžiju. Ina?e, nekoga može zadirkivati, našaliti se s njim ali i pomo?i mu u potrebi.

Nadošao je ovaj posljednji rat, pa je s mnoštvom nesrpskih radnika po banjalu?kim firmama i Šimo ostao bez posla. U ratnom vremenu, punom nesigurnosti, u ne bas izglednoj situaciji snalazio se kako je umio i mogao. Ostavši bez oca, kao najstarije dijete u obitelji morao je nešto privre?ivati. Nešto bi držali na oku?nici, sijali i sabirali. Od pomo?i iz Caritasa dobivao bi ono, sto je najpotrebnije. Dolazio bi barlova?koj i trnskoj crkvi, pomogao osoblju, pa bi još nešto dodatno dobio.

U završnoj 1995.godini rata stanje se u banjalu?kom kraju rapidno pogoršavalo. Došlo je dotle, da se vise nije moglo opstati. Poput mnogih i Šimo je s majkom i bracom morao napustiti rodni dom na Rokovo 16.kolovoza 1995.godine.Prelazeci Savu kod Davora teška srca polazi u neizvjesnost. Prema rasporedu u Hrvatskoj, nas Šimo je s majkom i dva brata dobio smještaj na Udbini. Preostala tri brata smještena su u Gvozdu. Poput ve?ine prognanih, i Šimo se bavio mišlju, da ?e taj njegov boravak na Udbini biti kratak i da ?e se brzo vratiti u rodni kraj. Me?utim, njegov boravak na Udbini potraja godinama.

Prvih godina boravka u izgnanstvu, Šimo se dobro snalazio. Obilno je bilo karitativne, humanitarne, pa i državne pomo?i. Šimo se pribio uz policijsku postaju, pomagao osoblju, a policajci bi mu za zasluge nešto platili. Zvonio bi u župnom centru, pa bi i tu nešto privrijedio. Nekom bi cijepao drva, ili u?inio kakvu drugu uslugu, pa -sve zbrojivši-bilo mu je dobro. Tako situiran, volio je mnogo putovati, i?i na mitinge, proslave, obilaziti znance. Bio je nazo?an da društvenim i politi?kim skupovima od Vukovara do Zadra. I na tim skupovima Šimo bi se progurao i bio zapažen.
Tako se vidio uz zna?ajne politi?are: g.Jadranku Kosor, g. Vladimira Šeksa, gospodu Tu?manove, g. ?apica...Nije bilo crkvenog slavlja, na koje se Šimo ne bi pojavio.

Za sv. Blaža jedne od poratnih godina zaputio se u Dubrovnik. Htio je uzeti udjela u proslavi sv.Vlaha. U procesiji gradom mogle su se vidjeti mnoge poznate osobe, me?u kojima je bio i ministar Mate Grani?. Pored momaka iz osiguranja Šimo mu prilazi, pozdravlja ga, grli se i ljubi s njime. Iznena?ena gospo?a pita supruga:
-Tko ti je to ?
-Jedan moj prijatelj, odgovara joj Mate.
-Kakav ti je to prijatelj? - dalje insistira supruga.
-Bolji od tebe, bolje me ljubi nego ti - dobiva supruga ne bas poželjni odgovor.
Doduše, ovo je Šimino pripovijedanje, pa nismo sigurni da se sve ovo bas dogodilo.

Za ve?e svetkovine dolazio bi župniku fra Anti Ivanovi?u u Biha?. U po?etku, biha?ki katolici su pomislili da je neki strani predstavnik s brojnim zna?kama i "odlikovanjima" na prsima. ?udili su se, kako taj stranac tako dobro zna nas jezik, kako se usrdno moli i pjeva. Kasnije su bili to?no informirani, to je Šimo iz Bukovice, kod Banja Luke, izbjeglica na Udbini, jednostavno nas Šimo.

Zahvaljuju?i fra Anti, prilikom jednog hodo?aš?a našao se u Rimu. Teško se odlu?ivao posjetiti Banja Luku i rodni kraj. Bojao se onih, koji su ga otjerali.Za blagdan sv.Bonaventure u katedrali u Banjoj Luci 1997. godine pojavio se i nas Šimo. Poprsje mu je bilo pokriveno lentama, zna?kama i nekakvim odli?jima, me?u kojima je najupadljivija velika okrugla lenta, na kojoj su jasno predstavljena kockasta polja. Poslije misnog slavlja stajali smo pred katedralom. U masi svijeta pojavi se patrola srpske policije, sto je prepalo našeg Šimu, koji me sumanuto pitao: -Sto ?e ovi ovdje? - sav uznemiren se osvr?e, a ja mu šeretski kažem: -Šimo, ti dobro znaš sto ovi mogu uraditi, Nego, skidaj te znacke! Posluša i za tili ?as ih skide, te sve sakri s unutarnje strane odje?e.

Kako su godine odmicale a povratka nije bilo, Šimino stanje je postajalo sve teže. Pomo? izbjeglima je umanjena, a on je morao napustiti ku?u, u kojoj je bio smješten. Preseljen je u baraku, a potom u ku?u, koju je država otkupila. Me?utim, opet ga je puna Lika. Opet je na svakom skupu. Ve? li?ki misli, li?ki živi, pravi Likota. Još spominje rodni kraj, pri?a o Bosni, ali se nenamjerava vratiti na rodnu grudu. Jednostavno, živi svoj život tamo, gdje mu je sudbina odredila. O tome mnogo ne razgovara, uglavnom je bezbrižan.

U Gospinom svetištu na Krasnom 2002.godine bilo je stvarno krasno. Biskup Mile Bogovi? predvodi slavlje, s mnogo sve?enika u koncelebraciji. Uvježbani zbor pjeva. No, naš Šimo svojim glasom "sa zadarskom", kao da daje do znanja:"Gospe moja i Bože moj, i ja sam tu! Samo da znaš!

Slijedi godina Gospodnja 2003., 22.lipnja, dan dolaska Svetog Oca na Petri?evac. Ni to ne može pro?i bez našeg Šime. S Udbine dolazi u Biha?, pa s našim hodo?asnicima dolazi u Banja Luku. Još da mu se samo popeti na papamobil. Poslije slavlja izgubio se i zalutao u mnoštvu. Zalutao je na Banjalu?ko polje, umjesto da je išao u Budžak, gdje su nas ?ekali u autobusima. Dugo smo ga ?ekali i otišli u nadi da ?e se Šimo sna?i. A on ode na autobusni kolodvor, preno?i na klupi i prvim autobusom dolazi u Biha?. Pri?a o tome, kako se izgubio, kako je preno?io. Ushi?eno pri?a o proslavi u teško snošljivoj vru?ini."Zamisli, fra Juro! Samo ja i Papa u mantilu!"

Na kraju, još jedna dogodovština sa Šimom. Dana 2.kolovoza 2004.godine odlazi u svetište Gospe od an?ela na Visovcu. Iznenadio se Šimo kad je vidio, da sve?ano misno slavlje predvodi gospi?ko-senjski biskup Mile Bogovi?. Šimo po obi?aju, stoji blizu oltara. U jednom trenutku zapljeskao je biskupu. Cijeli skup je prihvatio i gromoglasno zapljeskao. Iznena?eni biskup kasnije se osvrnuo na taj doga?aj: "Što ?emo? Ne može se bez Šime. Gdje god se nešto doga?a, Šimo je tamo!"

Da, Šimo Relja danas i Šimo Li?anin iz 1878.godine imaju sli?nosti, imaju nešto zajedni?ko: vjernost u krilu Katoli?ke crkve. Imenjaci Šimuna Cirenca pokazuju iskonsku privrženost Bogu i svojoj Crkvi. ?ini se, da ih u tome povezuju ista mjesta: banjalu?ki kraj i Lika. Da se ne zaboravi!

Približna ocjena

Prikaži 6 of 6 osvrti