Opce prilike

Dosta krut mirni period, nastao koncem Drugoga svjetskog rata kao produkt totalitarnog komunistickog sustava nešto labavijeg tipa, narušila su previranja i sukobi na našim prostorima, medu kojima nije pošteden ni banjalucki kraj. Nestala je nakarada od Berlinskog zida. Ono, što nam se cinilo vraški tvrdim,”saptom pade”, bez ispaljenog metka. Demokracija zapadnog ustrojstva stiže i na istok Europe. U takvom razvoju dogadaja jugoslavenska zajednica naroda u ruhu istrošenog socijalizma više se nije mogla održavati, pa su promjene bile na vidiku.U svjetlu tih novosti pucanje tvorevine Jugoslavije po svim šavovima, njezin raspad i stvaranje novih država na njezinu podrucju nije moglo proci mirnim putem, kao što je to bio slucaj s Cehoslovackom. S druge strane, po svaku cijenu provodeni proces “jugoslavenizacije” nije se mogao ostvariti. Stvaranje americkog naroda od starosjedilaca i mora doseljenika moglo se provoditi u djelo, jer Ameriku s vodecim Sjedinjenim Državama oplakuju dva oceana a susjedi nisu znacanije utjecali na taj proces. Uostalom, i oni su provodili slican postupak stvaranja narodnosti, Kanadani, Meksikanci, Brazilci... Na našim prostorima ispreplicu se interesi i utjecaji velikih. Korijeni pojedinih naroda u Jugosalviji bili su duboku a dominantni narod je nametao svoju hegemoniju. Ucmali proces jugoslavenizacije, s vidnim protežiranjem jednog naroda, u biti je fungirao kao nešto deplasirajuce, ne izuzimajuci cijelu farsu komunizma, koji se u krajnjoj linijij uvijek svodio na silu i dktaturu. Sve je dobr, sve je u redu, samo kad je u pitanju vlast, ne smiješ mrdnuti. To je bilo licemjerje demokraticnosti ovog totalitarnog režima. U spletu takvih okolnosti, na našim prostorima bilo je previše bunta, tenzija i netolerantnosti iz balkanske kuhinje. Sve je nagovještavalo buru.

U ovakvom previranju i povlacenju poteza iz središta moci, stvarno se išlo u sukob, u neizbježan rat. Stariji i iskusniji ukazivali su na pogubnost onoga što dolazi a mi mladi te najave nismo shvacali ozbiljno. Zar da danas netko ratuje, kome je do toga u suvremenom svijetu? I ako vec ima rata, on se vodi negdje daleko, u Aziji i Africi. Ali rat kod nas, to kao da ne može biti. Otklanjali smo i svaku pomisao na ono što je neminovno dolazilo. S druge strane, osobno sam umovao: Pa tko ce s nama ratovati, jednostavno, nama nije do toga. Mi smo mirni ljudi. Nema nikakvog razloga da nas netko napadne. Medutim, ovo sam razmišljao prema svojim ljudskim i kršcanskim shvacanjima, prema shvacanjima moga naroda u banjaluckom kraju, kojemu ne pada na pamet ulaziti u sukobe. No, poenta nije u tome, u mome narodu, u meni samom. Prosudivali smo, gledajuci sa svoga aspekta. Nažalost, naši su se susjedi pokazali spremnim uciniti ono, što se u mirnoj koegzisteniciji multietnickog i multikonfensionalnog društva ne cini.

Najprije se u narodu pocelo govorkati, kako ce nastati nesigurno stanje, kako ništa necemo imati, kako ce biti popaljena žitorodna polja po Slavoniji... Još uvijek uvjeren da se na našim prostorima nece dogoditi kakve radikalne promjene, osobno se nisam osvrtao na takve glasine. Ipak, s vremenom su mi se cinile sve uvjeriljivije ratne prijetnje, nacinjanje Jugoslavije, odlazak Slovenaca... Razdruživanje drugova i društava na prostorima Jugosalvije postaje sve ocitije. Na takvo razmišljanje posebno me natjerao jedan dogadaj u proljece 1991.godine. Tada sam poceo pripremati dokumentaciju za gradnju kapele u Orlovcu, u srcu Dragocaja. Otišavši u banjalucku opcinu, navracam u ured za vjerska pitanja. Šef te komisije, nizak, zdepast covjek, s brcicima, ukratko mi govori što trebam uciniti u svezi s gradnjom spomenute kapele. A onda je vješto prešao na izlaganje politicke situacije. Jednostavno, držao mi je politicko predavanje, kojim me uvjerava da se Slovenija može razdružiti, bez ikakvih ozbiljnih problema. Ali Hrvatska? E, to nece ici baš tako lako. Vracajuci se kuci, sa zabrinutošcu sam razmišljao o jegovim politickim pogledima. Shvatio sam, da se na prostorima Jugoslavije kroje neke druge karte. To me je još više zabrinulo kad sam došao kod brata u Petricevac. Tako,netjak se krizmao, pa strikan treba doci na slavlje. Izvjesna pravoslavka iz mješovitog braka raspricala se, tvrdeci kako ništa necemo imati, kako ce biti teško, kako cemo biti gladni...Malo s cudenjem a više s ironijom primjetio sam:”I hoce biti tako ako budale popale Slavoniju, kako se prica!”

Ovakva i slicna saznanja natjerala su me, da oybiljnije raymislim o situaciji, koja se sve više zaoštrava. Osvrnuo sam se na bližu prošlost. U takvom osvrtu došao sam do neželjenih predvidanja, koja su se svodila na sljedece:
-Eventualni, novi rat donio bi neželjene posljedice katolickom narodu u banjaluckom kraju.
-U Drugom svjetskom ratu istrijebljen je katolicki živalj s podrucja izmedu Mrkonjic Grada i Bihaca. U sanskom kraju, oko Prijedora, Ljubije i Sanskog Mosta surovo je prorijeden. U banjaluckom kraju ostala je dosta brojna grupacija katolika, ali uz velike žrtve. Manjim dijelom u ratu a vecim u poracu, pretežno na Križnom putu je iz same Ivanjske 542 mlada života ubijeno a iz župe Barlovci preko 700.
-Predosjecao sam, da bi u novom sukobu nestalo katolika u banjaluckom i sanskom kraju, moguce da bi ostali samo ostaci ostataka.
-Kako bi se to dogodilo, nisam znao ni sebi to objasniti. Medutim, prema pricanju naših starijih o stradanjima u Drugom svjetskom ratu, ovo bi bio logican slijed.

Banja Luka

Ovaj grad, s umjerenom kontinentalnom klimom, smješten je uz rijeku Vrbas. Kao takav, ima i niz specificnosti. One se ogledaju u svakom, pa i politickom i etnickom pogledu.

Do dolaska Turaka banjalucki kraj sa svojim naseljima pripadao je Slavoniji, banovini ugarsko-hrvatskog kraljevstva,s katolickim življem hrvatskog podrijetla, s nešto Madžara u svojstvu cinovnika i pripadnika vojske u utvrdama. U crkvenom pogledu bio je u sklopu Zagrebacke biskupije. U turskom vremenu Banja Luka je bila grad na istocnoj granici Turske Hrvatske, pretežno naseljen muslimanskim življem, s manjim brojem katolika i pravoslavnih, smještenih u dvije-tri mahale. U selima bliže Okolice obitavali su katolici a na širem planinskom podrucju bili su nastanjeni pravoslavni. Tijekom austrijskog razdoblja i Kraljevine Jugoslavije tripartitna pripadnost stanovništva u gradu i okolici bila je prilicno izjednacena. Naime, podjednako su bila zastupljena sva tri naroda,uz nazocnost manjina i nešto Židova, koji nestaju u vrijeme Drugog svjetskog rata. Takvo stanje traje do katastrofalnog potresa 1969. godine. Planskim protežiranjem-poglavito poslije navedenog potresa-rapidno se povecavalo brojno stanje srpskog naroda. U uvjetima stvorenim administrativnim putem, nacionalizacijom i urbanizacijom bližih katolickih sela mijenja se etnicka i konfesionalna slika, pa uz ateiste na vlasti sve je manje katolika i muslimana a sve više pravoslavnih, koji u sve vecem broju naseljavaju banjalucko podrucje.

U ratu koji slijedi Banja Luka postaje glavnim gradom Republike Srpske. U istom smislu postaje administrativni, kulturni i privredni centar te tvorevine. Istodobno predstavlja i jako vojno uporište. Banjalucki kraj se predstavlja kao oaza mira. U tako tužnom povijesnom trenutku dominantni narod koristi opcu situaciju i naklonost medunarodne zajednice, pa Banja Luka poprima sve više srpska obilježja. Tu ce se smjestiti izvjestan broj Srba iz Hrvatske, s Manjace, Grmeca, Dinare... Medutim banjalucki kraj nije predstavljao mirno podrucje za preostala dva naroda. Oni ce se morati izmjestiti. Htjeli-nehtjeli, morat ce napustiti svoja ognjišta, cime se u korijenu mijenja etnicka slika. Kako to nazvati? Humano preseljenje? Etnicko cišcenje? Ili nešto tece? Svejedno je, epilog je isti. Ostaci ova dva naroda zanemarivi su a opstrukcija pri povratku još uvijek ne omogucava veci broj povratnika. Možemo se diciti ljudskim pravima, demokraticnošcu, angažiranjem medunarodne zajednice, europskim integracijama i mudrosti politicara, ali ovo, što je dopušteno da se dogodi u banjaluckom kraju, baca ružnu sjenu na ponos suvremenog covjeka.

Približna ocjena