Plavi voz-vlak. Dragi ?itatelji šta mislite o ?emu se radi u ovoj pri?i. Vi stariji možda i poga?ate ali ovi mla?i nema šanse. E pa, djeco moja draga da krenemo sa pri?om. Krenu?emo od po?etka, jeli tako. Bolje krenuti od po?etka nego od kraja. Mogu ja i od kraja ako vi ho?ete. Znate ja sam veoma vješt pisac pa pišem i od kraja i od sredine i od kud god ho?ete. Ovaj puta ipak krenimo od po?etka.

Dakle u po?etku bijaše, ?ekaj malo, šta bijaše, ah da, dakle u po?etku bijaše da sam se ja rodio. Onako slu?ajno. Mene se tu ništa nije pitalo. Jednostavno sam se jednog dana rodio i to je bilo to. Nikome nije bilo jasno zašto. Meni to ni dan danas nije jasno. ?uli ste ve? kako dolaze bebe. Ptica roda pokupi negdje male bebe pa u kljun i raspali okolo pa tko ho?e bebu evo mu beba. Tako i mene pokupila jedna roda i udri okolo po Banjaluci. Nudila prvo po gradu ali nitko nije htio bebe, valjda ljudi vidjeli kakva je beba, pa onda krenula malo sjeverozapadnije prema Budžaku i opet ništa. Tu se ta moja roda malo i spustila da odmori krila, mislim da je i drmnula jedan mali konjak s nogu, pa put pod noge, pardon, zrak pod krila i krenula dalje. Onda došla do jedne male pitome selendre zvane Kuljani i tu me ostavila pored pruge. Mene tu našli, malo me umili, oprali, zategnuli, popeglali, i uskoro sam li?io na svako normalno dijete.

I tako sam rastao tu pored pruge kojom su prolazili vozovi ili vlakovi, ja sam ih ispra?ao oni su prolazili i nikad se nije desilo da nijedan od tih vozova stane tu radi mene i da mi nešto donese, nešto što nije imao nitko kako sam se ja naivno nadao. Kako nijedan voz ne stade ja i moj frend koji je stanovao blizu mene odlu?imo jednog dana da nesto uradimo i da sami zaustavimo neki od tih prolaze?ih vozova. Tu okolo pruge pronašli smo neke stare cigle i kamenja i još nekog sme?a i to sve poredali po šinjama nadaju?i se da ?e to biti dovoljno da zaustavi voz. Onda smo se sakrili u obližnje žbunje i ?ekali. Voz je zbilja i naišao i pomeo ono kamenje koje smo mi poredali bez ikakvog zaustavljanja. Mi shvatismo da ipak još nismo dorasli da bi zaustavili to ?udo od željeza koje je jurilo po onim sjajnim šinjama.

U to vrijeme kad sam imao negdje oko 5 godina, polako sam po?eo shvatati da je ovaj svijet ure?en po nekom redu i pravilima i da su neki ljudi važniji od drugih ali ne malo važniji nego neki su bili puno puno važniji. Jedna od tih važnih faca u mom životu u to vrijeme je bio moj otac, radnik sa sela, skromnog obrazovanja i veoma ?udljiv. Na kraju pri?e ?u vam ispri?ati kako sam kao petogodišnjak napravio budalu od svog oca. E, uz mog oca bilo je još nekih važnih faca u mom životu. Ja te face baš i nisam vi?ao ali sam od drugih ?uo o njima. Bili su tu još i oni za koje sam ja znao da žive gore negdje na nebu a ?ija imena se nisam usu?ivao ni izgovoriti i sa kojima sam živio u miru i slozi.

Ali tu dole na zemlji, e o tim facama sam slušao od drugih a jedno ime mi se posebno urezalo u pamet. Bilo je to ime koje se izgovaralo sa strahopoštovanjem i ne?im što bi se zvalo ljubav ili prijezir, ovisno o tome tko je izgovarao njegovo ime. A njegovo ime, djeco moja draga, dakle njegovo ime je bilo, božemeoprosti, Tito. E taj Tito, on je nekako bio ve?i i važniji i od moga oca koji je nezasluženo zauzimao veoma visoko mjesto u mom poimanju vrijednosti i ljudi oko mene. I zamislite vi jednog dana pronese se glas kroz naše selo da ?e se taj isti Tito provesti prugom kraj koje sam ja rastao u ne?emu što se zvalo Plavi voz. Tito i Plavi voz. Vau. Ja sam mislio da je eto kona?no došao trenutak da se dogodi neko ?udo u mom životu i da ?e kona?no nai?i taj neki specijalni voz koji ?e mi kona?no donijeti nešto što nitko nije imao. Po?eo sam i zamišljati kako bi mogao izgledati taj Plavi voz i taj Tito u njemu. Mislio sam da ?e to biti neki specijalno plavi voz i da ?e ta plava boja biti toliko plava da ?e se mo?i i jesti. Onda sam zamišljao da ?e se taj Tito nagnuti kroz prozor i nasmiješiti se samo meni i da ?e mi nešto dati, ali samo meni, i da ?e me drugi ljudi sa zaviš?u gledati a ja ?u se njemu zahvaliti a on ?e re?i da ja to zaslužujem i pomilovati me po glavi a možda i namignuti kao dobrom drugu. Onda sam mislio da ?e se dogoditi još neka ?uda. Mislio sam da taj Plavi voz ne može i?i kao oni obi?ni vozovi i da ?e se možda pruga podignuti od zemlje i da ?e se otvoriti nebo i da ?e zasvirati neke nebeske trube i još svašta nešto.

Kona?no je i došao taj dan, dan kad se Plavi voz trebao provesti kraj moje ku?e nose?i u njemu ?ovjeka, ako je uop?e i bio ?ovjek, koji je bio važniji od nas svih zajedno, ?ovjeka za kojeg sa ja mislio da ?e mi kona?no donijeti to nešto što nitko nije imao.

Sje?am se bio je topao ljetnji dan i vrijeme kad smo mi djeca na selu bila bosa ne što smo to voljeli nego što su se cipele ipak ?uvale za malo hladnije vrijeme. Iz okolnih ku?a po?eli su se skupljati ljudi da do?ekaju i isprate Titu i Plavi voz. Moglo se primijetiti da su se naše žene obukle malo ljepše nego obi?no i svremena na vrijeme su zatezale one svoje tergal suknje i svima je bio neki sve?arski izraz na licu. Muški su ipak bili malo nonšalantniji pokušavaju?i ostaviti dojam da baš i nisu tako impresionirani kao naše žene. Me?u njima je kružila litra rakije obavezna pratilja svih okupljanja na selu bila ona tuga ili žalost. Ljudi su pri?ali me?u sobom, boca rakije se polako praznila, a meni na um pade da bih se i ja trebao malo pobrinuti za svoj izgled da se Tito ne bi uvrijedio mojim nemarnim izgledom. Na obližnjem bunaru oprao sam noge do koljena, nekim kokošijim perom iš?a?kao sam onu prljavštinu ispod noktiju ne žele?i ništa prepustiti slu?aju kad je u pitanju moj veliki prijatelj Tito. Bio sam gol do pojasa ali me to nekako i nije brinulo jer su moje jeftine kratke hla?e bile po mome sasvim pristojne da se u njima do?eka NAJVE?I od svih nas. Kad se se dovoljno sredio sjeo sam pored pruge i uperio o?i u pravcu iz kojeg je trebao dotutnjati Plavi voz i njegov jedini putnik. Vrijeme je sporo proticalo a meni se skoro i pridrijemalo zure?i niz šinje koje su trebale donijeti Titu i Plavi voz. I najednom kao nekim ?udom pojavi se glava lokomotive Plavog voza, ljudi sko?iše na noge, sve uzavrije od nekog uzbu?enja, a ja otvorih desetere o?i u strahu da ne propustim ništa. Glava lokomotive se ?udesnom brzinom približavala mjestu gdje smo stajali i, djeco moja draga, TAKO MI MLIJEKA U PRAHU, dogodi se ?udo. Pruga se podiže od zemlje, nebo se otvori, zasviraše nebeske trube i, ....................... Ma naravno da se nije tako dogodilo. Evo slušajte šta se dogodilo. Dakle, lokomotiva se približavala, ja sam buljio u nju kao hipnotiziran, još se ništa neobi?no nije doga?alo, Plavi voz nije smanjivao brzinu, a onda do?e trenutak da se pojave prvi vagoni ofarbani u plavu boju. Samo bio je jedan mali problem za mene. Ta plava boja baš i nije bila onako ?udesno plava kako sam ja o?ekivao, nije naime izgledala da se može jesti kao što sa ja zamišljao. Po?eše promicati i prvi prozori i ja uprijeh sav dje?ji napor da vidim tog Titu ali njega ipak nije bilo. Sve je izgledalo da me moj Veliki drug malo prevario.

Ne pro?e ni par sekundi a onih nekoliko vagona koji su ?inili Plavi voz protutnja pored nas i po?e nestajati dole u prvcu Zalužana. Ja jednostavno nisam mogao vjerovati svemu što sam vidio ili bolje re?i svemu što nisam vidio. " Zar je to Plavi voz " pitao sam se ja.
" Zar je to Tito " opet sam se pitao.
Onda se za?u radostan glas jedne naše susjede ( pokoj joj duši ).
" Vidjela sam ga, i mahao mi "
Ja nisam mogao vjerovati jer je imala samo dva oka a ja sam ipak otvorio desetere o?i i sigurno sam imao više želje da vidim Titu u Plavom vozu.
" Ma vidjela je  k------c " re?e netko od prisutnih uz smijeh.
I kako brzo cijela ta predstava po?e tako isto i završi i prisutni se polako rasuše svojim ku?ama a meni u glavi osta nevejerica od svega što sam vidio ili nisam vidio. Bilo je to moje prvo VELIKO ali ne i zadnje razo?aranje u životu. Pogledao sam u svoje noge i bi mi nekako žao što sam ih uop?e prao. Osje?ao sam se izdan i prevaren. Ja sam ubrzo poslije toga otišao do obližnje rijeke i skoro da sam upecao najve?u ribu u svojoj kratkoj ribi?koj karijeri.

Život se nastavio svojim uobi?ajenim tokom, ja sam tog Titu povremeno vi?ao na TV a onda sam jednog dana otišao i da služim vojsku kojom je on upravljao. Tu sam i do?ekao njegovu smrt na neobi?nom mjestu. Naime tog sam dana pobjegao iz kasarne u jednu jeftinu birtiju sa dvije dobre konobarice a sam lik i djelo mog Vrhovnog komandanta mene su tada uzbu?ivali kao i lanjski snijeg. Jedino što me u tom dobu moglo uzbuditi bila je gitara Jimy Xendrixa i vrište?i glas Janis Joplin kao i debela guzica konobarice koja mi je upravo servirala ledenu pivu dok je radio u birtiji tužnim glasom priop?io da je Najve?i sin naših naroda upravo poslao svoju dušu na Istinu.

" Kud baš sad " bile su jedine moje misli razo?aran što ?u se odmah morati vratiti u kasarnu dok mi se ?inilo da je jedna od onih konobarica pokazala neko interesovanje za mene.

THE END

KAKO SAM KAO PETOGODIŠNJAK NAPRAVIO BUDALU OD MOG OCA

Ona ista susjeda koja ke tvrdila da je vidjela Titu u Plavom vozu jednog dana pozva mene i mog frenda da pri?uvamo njenu tek ro?enu k?erku dok ona ne obavi neki važan posao u selu. Mi smo i došli i ?im je ona zamakla nam iz vida mi op?arani stvarima u njenoj ku?i po?esmo prevrtati okolo sve dok u jednoj ladici nismo pronašli 6 ru?nih satova. Imati ru?ni sat u to vrijeme nije bila mala stvar a za djecu naše dobi vidjeti zajedno 6 ru?nih satova bilo je ravno nekom ?udu. Mi smo ih izvadili iz ladice i po?eli zagledavati. Izgledali su ?udesno i primaljivo i mi odlu?ismo da ih zadržimo za sebe. Nismo ih krali, jer pojam kra?e meni u to vrijeme i nije bio poznat nego smo ih samo odlu?ili zadržati za sebe naivno misle?i da na to imamo neko pravo jer smo ih prvi vidjeli.

I ?im se ta susjeda vrati iz sela mi zdimismo iz njene ku?e ne ?ekaju?i da nam se zahvali za uslugu i odosmo našim ku?ama. Ja sam onda uzeo neki nož i pokušao otvoriti jedan od tih satovajer me zanimalo kavo je to ?udo unutra. I dok sam ja kopao po satu nai?e moj otac iznena?en onim što je vidio. Upita me otkud mi satovi a ja u seklundi smislih pri?u rekavši da smo ih našli kod jedne lokve pune neke žabokre?ine.

Moj otac oduze one satobve od mene i stade ih zagledati. Mislio je i mislio a onda mudro zaklju?i da je to eto netko nosio te satove na popravku ili takvo što koda našeg lokalnog sajdžije. Ja ga onda odvedoh na mjesto na kojem sam navodno našao satove. Moj mudri babo zavrnu rukave do lakata i po?e grabunjati okolo po onoj žabokre?ini naivno se nadaju?i da bi mogao prona?i još koji izgubljeni sat. Muljao je i muljao po onom mulju na ja sam stajao iza njegovih le?a i smijuljio se. I po prvi puta u svojih 5 godina ja shvatih da moj otac nije nikakav bog nego obi?ni smetenjak kojeg se moglo vrlo lako prevariti samo ako imaš dovoljno mašte. I dok je on muljao po onoj žabokre?ini do?e do nas ona žena iz ?ije smo ku?e i uzeli satove i upita:
" Kume šta ti to tražiš "
" Ma našla djeca neke satove pa gledam da nema još koji " re?e kum ne prestaju?i kopati po žabokre?ini.
Ona susjeda bez rije?i ode od nas i vrlo brzo se vrati sa prekrasnom viješ?u.
" Kume to su moji satovi. To su djeca ukrala od mene "
Ono što je poslije slijedilo i nije baš za one slabih živaca.

Do?e vrijeme da se nekome  opsuje sve na svijetu što se odrasla ljudina izigrala od vlastitog petogodišnjeg sina. Uslijedio je kratki i brutalni obra?un izme?u tridesetpetogodišnjeg dobro uhranjenog manijaka i petogodišnjeg lopova, mene, u kojem sam ja izašao kao potpuni gubitnik. Jedino ?ega se sje?am da sam letio po zraku i da sam padao pa opet letio i opet padao dok u jednom trenutku nisam izgubio pojam o vremenu i mjestu gdje se nalazim. Otvorio sam o?i i zagledao se u bijesno lice mog oca. Gledao sam u njegove o?i, uši, nos, obrve, usta i nekako znao da ja sa tim ?ovjekom nisam imao nikakve veze. Nakon masakra došla je na red i kazna. A kazna je bila, vjerovali ili ne, ova. Tri dana ništa ne jesti i 3 dana sjediti u ?ošku njegove ku?e iza vrata. J a sam to izdržao dokazavši da petogodišnje dijete može izdržati puno toga. Pa ako i vi imate neko petogodišnje dijete pri ruci probajte sve ovo samo se pazite ako živite u nekoj normalnoj zemlji da zbog toga ne završite na dugogodišnjoj robiji. U Titinoj zemlji dembeliji za takvo što ipak se nije išlo u zatvor. Išlo se za neke puno teže stvari kao što je pjevanje Vile Velebite.

Približna ocjena

   (0 vote)

Prikaži 5 of 19 osvrti