Nema �ivota sve je tiho i mirno, nekakva, što se ka�e grobna tišina, a dovoljno ti je prošetati se pokraj grobova da vidiš obrise nekadašnjeg �ivota neponovljivog u ljepoti i zanosu, osebujnosti i originalnosti.... samo što je stao a naši �ivoti još uvijek nemirno, poput valovite vode streme mo?noj brani da se jednom na kraju smire i umire, i budu uspavani u miru...a ?ega drugog do groblja.

Ne znam zbog ?ega, tako?er, kad god razmišljam o groblju i smrti sve me asocijacije vezu za Crkvene. Još od malih nogu to me groblje nekako fasciniralo svojom mistikom, uzvišenjem na kojem se nalazi ili simbolikom mo�da samog brda Kalvarije koje ?ini mi se potpuno odgovara opisu uspona na Crkvene. Bilo bi mo�da logi?nije (ako je logika i nešto va�na u ovom slu?aju) da se moja sje?anja ve�u za npr. groblje sv. Marka ili Trapisko groblje, ali kako ve? rekoh Crkvene imaju neku drugu dimenziju u mom do�ivljaju groblja. Na par opisa ovog groblja što ih dosad pribilje�ih, spomenuh još jedno malo groblje u blizini samih Crkvena, a to je Glavica ili ku�ije groblje. Valjda se splela mistika i povijest jednog naroda u dva groblja nastala zbog istog razloga tj. smrti. Kugom zara�ena tijela sahranjivala su se u tom gustišu, nepristupa?nom i kao nekako zabranjenom prilazu...vremenom obraslu u tamnu šumu ogra?enu dra?om i trnjem pa kad gledaš iz daleka kao da promatraš veliku zelenu glavicu kupusa koja stoji i podsje?a na neka minula stolje?a kad je kuga harala banjalu?kim krajem, a koja se danas ?ine u našim ljudskim razmišljanjima davna, nestvarna i na kraju mo�da i neva�na.

Crkvine s okolicom

Eto, u tim mojim razmišljanjima sjetih se dana pred Svi Svete, kad su sva dvorišta mirisala po onom jesenjem cvije?u tzv. šakajama i lijepim katama i ostalim ?udima na�e prekrasne prirode. Baka i ja ponijele bi malu motiku, kanticu sa vodom, nekoliko krpa i bukete onog lijepog cvije?a i pošli put Crkvena o?istiti grobove. Kamo god bi bakine ruke posegle sve je poprimalo nekako ljepši i sve?aniji sjaj, ona je imala "zlatne ruke" i tim rukama, uredila bi grobove naših pokojnih a i ja bih uz nju nekako razumijevala ovo naše privremeno postojanje na ovome svijetu. Bake vise nema. Bakino tijelo pokopano je na istom tom groblju u vrijeme po?etka rata kada nije bilo kupiti sanduka ve? je neki tesar od nekoliko jednostavnih dasaka pripravio posljednji le�aj mojoj baki. Nakon ?etrnaest godina (zamislite koliko je to godina u �ivotu nas ljudi) našla sam se jednom opet na bakinom grobu. O?i u o?i s mirom i tišinom vje?nosti što stolje?ima obitava na Crkvinama. Mislila sam se s bakom ispri?ati onako kao što se mogu ispri?ati samo unuka i baka, a to su uvijek posebni razgovori, jer bake obi?no pomno slušaju ono što im njihova unu?ad �ele re?i. Ali nekako sve one moje pripravljene rije?i, misli kao da su negdje najedanput odlutale i ja sam samo gledala u kri� i grob i sjecala se moga djetinjstva, prošlosti i nekog vremena u kome bih potpuno sretna. A baka je imala veliki udio u toj mojoj sre?i. Mo�da iz tog razloga rije?i nisu ni bile potrebne, bila sam na trenutak veoma blizu moje bake, u kraju koji me je ?ekao sve ove godine i kojem sam došla i vrijeme je na tren pripadalo meni i zbog toga sam opet na trenutak bila sretna.

Vrlo blizu bakinom groba, nalazi se još jedan novi grob, s omanjom mramornom plo?om, posljednjim po?ivalištem �ene-legende, naše tetke Kajice. Prolazila sam pokraj njenog trošnog ku?erka i sve je isto kao i prije samo tu sada �ive neki drugi ljudi. I nema više onog njenog do?eka kod vrela u dvorištu i poziva: " 'Ajte ' vamo ro?eni moji, napijte se vode..." Nema ve? odavno ni kri�nih postaja što su nekad još prije onog rata krasile nasu banjalu?ku Kalvariju, kri�evi koji su se prostirali od po?etka uspona pa sve do ulaska u samo groblje.Stariji koji se sje?aju tih kri�eva rekoše da su dosizali i do tri ili mo�da ?ak i ?etiri metra visine i svojom grandioznom postavkom uz brdo djelovali veli?anstveno. No, na�alost, posje?eni su u nedostatku ogrjeva za vrijeme gladnih i siromašnih godina pod kraj rata. Jedan od takvih kri�eva stajao je preko puta ku?išta tetke Kajice a osobno ga je napravio moj pokojni djed koji i sam završi na Kri�nom putu u vrijeme drugog svjetskog rata. Na tim mjestima sada rastu gotovo podivljali grmovi drenjaka i zove.
Primijetih na mnogim grobovima iš?upane lajsne, pokidane stalke za svije?e, travom zarasle mnoge spomenike koje nema nitko o?istiti i urediti jer su ljudi raseljeni po dalekim zemljama ili kontinentima. I dok je trajala misa ja nisam baš disciplinirano molila i slušala pa�ljivo, smatraju?i da i sam Gospodar �ivota i smrti razumije moju �elju da sve to mjesto utkam u dio svoje duše te se za?as na?oh na jednom mjestu s kojeg to?no puca pogled na Luke, Ad�i?a njive, Tuceljke i jednu ku?u sa spuštenim duguljastim krovom i prozor na gornjem katu u koji su se uvijek odbijale zrake sunca kao refleksni pomaci vremena i sata.
Bila je to jednom moja soba, a sad je pripadala nekom drugom. Tu su još uvijek stajale ku?e naših susjeda, znam svaku ku?u napamet... poznavala sam sve te ljude djecu ali njih nema više tu, nema ih u tim ku?ama, samo vjerno ?ekaju naši mrtvi, ?ekaju nas da do?emo jednom k njima sa svojim kri�em, znakom da smo prešli put �ivota u vje?nost... ali sad smo još tu i ne mo�emo k njima, niti oni mogu k nama.

I ove godine na Svi Svete opet ?u po starom pravilu oti?i na misu, posjetiti neke druge grobove, upaliti svije?e za naše pokojne, vjerojatno ?e me misli opet odvesti na Crkvene i moje drage koji po?ivaju tamo i vjerojatno ?u se sjetiti bakinih rije?i: " dijete moje, ne zaboravi, groblja nisu obi?ne njive, tu su posijani najljepši cvjetovi ljudskih duša" - kao i uvijek baka je imala pravo.

Ne odr�avaju se svi grobovi urednima

Pribli�na ocjena

   (0 vote)

Prika�i 1 of 1 osvrti