Poštovani čitatelji, u prilogu vam donosimo cijeli tekst propovijedi mons.dr. Ante Orlovca koju je izrekao na našu svetkovinu, Gospu od Anđela, prigodom koje je upriličeno dvostruko slavlje. Proslavljena je svetkovina ali i zlatni jubilej redovničkog staža s. Miroslave Anušić. Zahvaljujemo propovjedniku za sve, ali i da je priredio i odazvao se pozivu da objavimo ovu propovijed. Klik na opširnije i drugujte s pisanom riječi nadahnutu Božjom riječi i djelom.

GOSPA OD ANĐELA – Barlovci, 2. 8. 2014. (Zlatni jubilej s. Miroslave Anušić) Uz tekst: Gal 4,3-7

Slika Boga u nama i u Objavi

Bilo bi vrlo zanimljivo postaviti pitanje: Što tebi prvo padne na um kad počneš razmišljati o Bogu, kakav je Bog? Kakvu sliku, predodžbu o Bogu nosim iz svoga vjerskog odgoja, iz svoga djetinjstva? Odgovori bi vjerojatno najčešće glasili: Bog je jak, silan, moćan, čak svemoguć, jer sve može, uzvišen, strog, pravedan, sve vidi i sve zna, vječan, dobar. Kažnjava svaki grijeh, ako ne na ovom svijetu, onda na drugom. Zanimljivo je da mi uz riječ Bog uvijek običavamo kazati „dragi“, „dragi Bog“. To kažu čak i oni koji ga se boje, premda je to dvoje teško spojiti: voljeti i bojati se nekoga istovremeno.

A kakav je zapravo Bog, čitamo u Sv. pismu, u Knjizi Mudrosti, gdje Bogom nadahnuti pisac veli: „Ti si, Bože naš, blag i istinit, spor na gnjev, i svime milostivo upravljaš“. (Mudr 15,1). Slično čitamo u Psalmu 103: „Milosrdan je i milostiv Gospodin, spor na srdžbu i vrlo dobrostiv“ (r 8). Blag, milostiv, milosrdan, ne da se lako naljutiti, dobrostiv, to je već puno ljepša slika Boga. A onda dalje: „Ne postupa s nama po grijesima našim niti nam plaća po našim krivnjama“ (r.10). Kad bi sve bilo samo po strogoj pravdi, bilo bi jao nama. Ali Bog je milosrdan, ima milo srce, sućut, upravo nježnost prema svakom svome stvorenju. Negdje sam pročitao divnu misao: „Bog nije stvorio ni jednog čovjeka previše!“. Nitko nije višak; Bog je svakoga od nas hoće, treba i voli.

A možemo li zamisliti nježnoga Boga? Vjerojatno se nismo usudili tako razmišljati. Kao, Bog je previše ozbiljan, da bi bio nježan. Posve krivo. Papa Franjo ne prestaje govoriti upravo o Božjoj nježnosti. I nije to nešto sladunjavo. Uporište nalazi upravo u Božjoj riječi. Veli naime isti psalam dalje o Bogu: „Kako je otac nježanprema sinovima, tako je Gospodin nježan prema onima što ga se boje“ (r. 13). Tko je imao dobra oca i majku i osjetio nježnost u djetinjstvu, zna koliko to znači. A naš Bog je isto takav, samo u puno većem stupnju. Veli dalje sveti pisac: „On ti otpušta sve grijehe tvoje, on iscjeljuje sve slabosti tvoje; on ti od propasti izbavlja život, kruni te dobrotom i nježnošću; život ti ispunja dobrima“ (r 3-5). Ne bojte se nježnosti!, potiče nas papa Franjo.

Ni Isus se nije bojao nježnosti. Svoga je nebeskoga Oca zvao imenom „abba“, a to zapravo znači „tata“. Tako mu se s pouzdanjem obraća prije svoje muke. Nije ga oslobodio od muke, jer je ona bila potrebna za naše spasenje, ali ga nije napustio. Sam je Isus rekao, da bi mu Otac mogao poslati cijele legije nebeskih anđela da ga obrane, kad bi to bilo dobro za naše spasenje. Dobro Isus je Sin Božji, to je nešto drugo, ali što je s nama? (Isus je imao druge živce!).

Ako ste dobro pratili u drugom današnjem čitanju što sv. Pavao piše kršćanima Galaćanima, onda ste čuli odgovor. Tamo stoji da je Bog, kad je za to došlo vrijeme, poslao svoga Sina, kojega je jedna žena rodila, naša draga Gospa, a On nas je otkupio od grijeha i mi smo ponovno postali Božja djeca. Bog nas je posinio. A posinak uživa sva prava kao i sin. I nastavlja veliki Pavao: „A budući da ste sinovi, odasla Bog u srca vaša Duha Sina svoga koji kliče „Abba! Oče!“ (Gal 4,6). Evo i ovdje se prevoditelji nisu usudili prevesti riječju „tata“, nego „oče“. Dakle, svaki od nas je postao ponovno sin ili kćerka Božja, dijete Božje, i smije poput Isusa, ispunjen njegovim duhom Bogu reći „tata“. Blago onom tko ima jednog dobrog tatu kod kuće, a drugoga na nebesima. Pavao zna da je to teško povjerovati, pa dodaje: „Tako više nisi rob nego sin“ (r.7).

A uvijek je pokretač svega nebeski Otac, njegova ljubav prema nama. Dvaput je danas u kratkom čitanju rečeno da Bog šalje: najprije, svoga Sina, rođena od žene, da nas otkupi za Božje sinove, a zatim šalje Duha Svetoga koji ispunja njegova sina, pa možemo i mi s njime Bogu reći „Abba, „oče“, odn. „tata“. Može li nježnije i ljepše. Tako nam je prelijepo odgovoreno i na pitanje koje si mnogi postavljaju: Trebamo li se mi bojati Boga? Ne treba bojati se Boga i živjeti u strahu, jer gdje je strah, nema ljubavi, nego bojati se da dobrog, milosrdnog i tako pažljivog, upravo nježnoga Boga ne povrijedimo i ne izgubimo. Eto, koliko smo Bogu dragi i bliski. Trudimo se to cijelim životom i ostati!

Gospa među anđelima

Danas razmišljamo i o jednoj između nas koja je bila posebno izabrana, za posebno važnu zadaću. To je naša Gospa, Isusova majka, koju danas slavimo kao Gospu od anđela. No ona je istodobno i „Gospa od ljudi“, od dobrih ljudi, Božjih ljudi. Ona je ona uzvišena Žena od koje je Isus rođen, kako reče sv. Pavao. Odazvala se Bogu i posve ispunila Božji plan kao vjerna službenica Božja. A Bog joj nije ostao dužan, nego ju je uzvisio i postavio uza se, među anđele, pa u nebu imamo i tatu i mamu. To nam je izvor radosti i utjehe.

Zlatni jubilej s. Miroslave Anušić

Ovom svetom misom želimo Bogu zahvaliti i za pola stoljeća života darovana Bogu i braći ljudima još jedne između nas, redovnice s. Miroslave Anušić, izdanka ove naše barlovačke župe. Rođena je u Barlovcima i krštena u ovoj župi vodom iz „fra Vidova bunara“. Sa 16 godina stupila je 1959. u Družbu sestara kćeri Milosrđa u Zagrebu. Utemeljiteljica te družbe je Marija Petković Propetog Isusa koju je blaženom proglasio sada već sveti papa Ivan Pavao II. iste godine kad i našega Merza, 2003., i to u Dubrovniku. Ta se družba posebno posvetila odgoju i izobrazbi ženske mladeži. Prve je zavjete položila 1961., a doživotne 12. rujna 1963. Završila je srednju glazbenu školu u Rimu 1975., te studij na Institutu za teološku kulturu laika u Zagrebu gdje je diplomirala 1997. iz religiozne pedagogije i katehetskog pastorala. Obavljala je niz služba: kućne poglavarice, orguljašice, vjeroučiteljice. Djelovala je u Zagrebu, Njemačkoj (Koln), Pločama, Ninu, Privlaci i Vrsima (zadarska nadb.), Novskoj, te Osijeku, gdje posebno radi s mladima na više strukovnih škola, i na koncu od 2010. u Šestinama u Zagrebu. Eto od rodne Bosne, preko Dalmacije do Slavonije, sve je obišla služeći Bogu i odgajajući mladež.

Želimo za to sve zajedno s njome dobrom Bogu zahvaliti. A danas je prigoda da joj i mi u ime njezine rodne župe reknemo hvala što nam je prodičila župu svojim uzornim redovničkim životom i velikim zauzimanjem. Odrekla se vlastite obitelji, ali je mnogim obiteljima bila velika pomoć u odgoju djece. Danas naša svečarica može Bogu zahvaljivati riječima psalmista, koji se ovako obraća Bogu: „Bože, ti mi bijaše učitelj od mladosti moje,i sve do sada naviještam čudesa tvoja“ (Ps 71,17). To je ona činila sve do dana današnjega, čak 50 ljeta. Bilo je to pola stoljeća molitve i rada, poučavanje i tješenja, uvijek čvrsto na Božjem putu, bez odustajanja. Bogu hvala na daru ustrajnosti. Hvala i tebi, draga sestro Miroslava.

A onda se psalmist okreće budućnosti, zrelim godinama, i izriče toplu, pouzdanu molitvu, opet tako prikladnu da je izgovori i naša svečarica:

„Ni u starosti kad posijedim, Bože ne zapusti me,

da kazujem mišicu tvoju naraštaju novom

i svima budućima silu tvoju,

i pravednost tvoju, Bože, koja seže do neba,

kojom si učinio velika djela.

Bože, tko je kao ti!“ (r 18-19).

Dok našoj svečarici od srca čestitamo, molimo Boga za nova duhovna zvanja, za nove svećenike i časne sestre. Ljudi i danas trebaju svjedoka Božje ljubavi i nježnosti, trebaju riječi Božje utjehe, trebaju pravih uzora, trebaju pravih vrjednota i ideala. Neka nam ih daruje dobri Bog, po zagovoru naše nebeske majke, Gospe od anđela. Amen.