Slijedećeg tjedna su blagdani Svih Svetih i Dušni dan. Vrijeme je to kada se sjećamo naših pokojnih, obilazimo groblja, palimo svijeće i prikazujemo mise. Ova godina je nažalost, kao niti jedna prije od kada je ova stranica puštena u rad bila ispunjena brojnim obavijestima o smrti osoba iz našeg kraja i kao što je jednom Plemanko napisao, pretvara nam se barlovci site u badneru sa smrtovnicama. Tako se to jedno vrijeme tužno činilo jer smo čitali osmrtnice onih koji su jednom bili živi i kojih više nema.
Svi Sveti su specijalni spomen na sve one u prošlosti koji su živjeli sveto i na glasu svetosti, ali Crkva ih jednostavno nemože sve proglasiti svetima. Među njima su svakako i naši časni preci koji su pokorno i ponizno živjeli svoje skromne živote, a pred progonima su se postavili kao div-junaci. To je ii opomena da je sve prolazno, odbrojano i izračunato. Smrt čeka i dočeka, naposljetku mrijeti je svima, a pitanje je kakvi ćemo pred Svjetlost vječnu!

Koliko duboka i misteriozna sama smrt bila, njeni ponori i tuneli doznat ćemo i mi jednom kad kročimo njenom dolinom.
Nemoguće je misliti da su naši mrtvi doista mrtvi. Takvim razmišljanjem zakopali bismo sva svoja nadanja u ponovni susret šakom nevjere i zrnom pameti. Vjerovati u život vječni, u život poslije života konstantna je pozitivnost koja nas održava i vodi kroz naš osobni životni put. Ne samo obična tlapnja ili privid, već čvrsta poveznica s onom stranom života koji još ne možemo dosegnuti.

Vjerojatno je sam Bog imao na umu naše ljudske nesavršenosti kada je smrt stavio kao zid misterija pred naše smrtne i ljudske oči.Ne znamo ne vidimo i ne čujemo svijet mrtvih. Vjerojatno je i bolje tako jer za sve ima razlog pa i za taj raskorak i međuprostor između živih i mrtvih. Svi Sveti je  dan kada se distanca između živih i neživih smanjuje, Svijećom, molitvom, cvijećem na grobu ili mislima na svoje pokojne.