Barlovci župa

Kategorija: Hod u vjeri Kreirano: Subota, 14 Svibanj 2005 Napisao/la Jurica Šalić

Dijelovi teksta iz knjige: SJEVEROZAPADNO OD BANJA LUKE od fra Jurice Šalića

ŽUPA BARLOVCI

Uspostava

Prestankom turske i dolaskom austrijske vlasti omogućavaju se poboljšanja i nova rješenja u crkvenoj organizaciji. Pogotovo kada je preseljenjem franjevačke rezidencije na Petričevac nastao očiti nesrazmjer. Naime, u prostranoj ivaš tanskoj župi u pastvi ostaje samo jedan svećenik a preostali su se preselili na "Dudić", gdje im je na raspolaganju bila manja župa. To je izazvalo odvajanje pojedinih dijelova od matice i stvaranje nove župe. Radi poboljšanja pastoralnog rada, moralo se nešto učinit s donjim, dragočajskim krajem ivaštanske župe, na čijem je prostoru nekada postojala župa Dragočaj. Kako su u petričevačkoj župi imali veće mogućnosti pastoralnog rada, još 1876. godine odvojen je gotovo cijeli donji kraj od Ivanjske i pripojen Petrićevcu. Međutim, ova raspodjela nije donijela dugotrajno razgraničenje. Nekadašnji donji kraj ivaštanske župe, na širokom prostoru od Trna i Zalužana do vrha Dragočaja čini posebnu cjelinu. Katolici spomenutog dijela imaju živu svijest o negdašnjem postojanju stare župe Dragočaj, kao i želju da opet imaju svoju župnu organizaciju. U isto vrijeme ovaj kraj je imao sve uvjete da se formira kao crkvena jedinica "sui juris". Zato je 1879. godine uspostavljena lokalna kapelanija Barlovci, koja je 1882. godine uzdignuta u rang župe. Kapelaniju u osnivanju činilo je trinest sela: Barlovci, Bukovica, Dikevci, Jablan, Jaruga, Kuljani, Matoševci, Ojdanići, Orlovac, Ramići, Stranjani, Trn i Zalužani. U vremenu svog formiranja Barlovci su imali 154 katoličke kuće s 1.416 župljana. Prvi i jedini upravitelj lokalne kapelanije bio je fra Jakov Blažević. On odlazi 1882. godine a njegov nasljednik fra Ambrozije Radmanović ima titul župnika.

Pokušaj gradnje župnog centra

Kada su Barlovci uspostavljeni kao posebna crkvena jedinica, na cijelom njezinom prostoru bila je samo jedna prostranija crkva, sagrađena od drveta 1867. godine na Crkvenama. Stoga je prva briga bila gradnja župnog centra. S tim problemom susreo se fra Jakov Blažević. Pomišljao je da gradi župni centar uz Crkvene, ponajviše radi starine i dobre volje Dragočajaca, ali ubrzo je odustao od te namjere. Potražio je neko drugo rješenje. Nastanio se u Čardaku Mustaj-bega Kapetanovića, u blizini groblja "Bijeda" u Barlovcima. Kako su isti čardak ustanici prethodno oštetili, morao je izvesti popravke i adaptaciju, što ga je s najamninom za tu godinu stajalo 1.613 groša. Inače, za čardak i posjed veličine 25 dunuma plaćao je godišnju najamninu u visini 112 forinti. Ovim je zamislio riješiti goruće pitanje župnog centra. S tom namjerom više puta je salijetao bega da mu proda imanje, nudeći mu 2.400 forinti. Kako mu beg nije htio prodati imanje od te zamisli ne bi ništa. U međuvremenu nađe drugu, pogodniju lokaciju u Ramićima, koja je pri geografskom centru župe. Dana 30. travnja 1880. godine kupi spomenuto zemljište od muslimanke Hate Kulenović za 1.050 forinti.

Kada nije uspio sa čardakom kod groblja "Bijeda", sada je mogao ostvarivati svoje namjere na kupljenom zemljištu u Ramićima. Tu, u centralnom dijelu župe trebalo je graditi župni centar. Već je počeo pribavljati materijal za župni stan, kad se pobuniše katolici Dragočaja. Pobudila se u njima sjeta za Crkvenama, Lovrića glavicom i Ojdanića brdom. Poželjeli su da se župna crkva i stan grade na dragočajskoj strani. Većina ih je bila zato, da se gradi na Crkvenama. Međutim, bilo je i među njima podvajanja. Župljani sela Ojdanića brda, Matoševaca, Stranjana i Dikevaca htjeli su da se gradi na raskrižju puteva na Ojdanića brdu, zašto su pribavili dosta grade. Uvelike su se razočarali kada im je kazano, da tu nikako ne može biti župni centar, jer se moralo voditi računa i o onim župljanima iz Trna na Vrbasu. Uviđajući da je to vrlo nepogodno rješenje, teška srca odustali su od svoje namjere.

Kada je umjesto fra Jakova Blaževića za župnika postavljen fra Ambrozije Radmanović 1882. godine, stvari su krenule u drugom pravcu. On se priklonio želji Dragočajaca i iskrčio deset dunuma zemljišta na Crkvenama, namjeravajući tu sagraditi crkvu, što je također ostalo bez uspjeha. Godine 1884. na Barlovce se vraća fra Jakov Blažević, koji se opet nastanio u čardaku pored "Bijede". Kušao je zamijeniti ono kupljeno zemljište u Ramićima s begovim, nudeći mu "pride" 1.000 forinti. Kako ni tada nije uspio dobiti čardak, definitivno se odlučio graditi na kupljenom zemljištu u Ramićima.

Izgradnja župnog stana

Na tako povoljnom mjestu u Ramićima odluči najprije izgraditi župni stan. Iste godine počeo je vaditi kamen na putu uz Crkvene, ali opet naiđe na poteškoće od strane Dragočajaca, koji se još ne mire s činjenicom, da župni centar neće biti na njihovoj strani. Ipak, i oni su uskoro uvidjeli, da je ovo kompromisno i najpovoljnije rješenje, pa su se pridružili izgradnji. Nakon toga, fra Jakov je počeo sa zidanjem župnog stana 15. rujna 1884. godine. Iste jeseni dovršio je gradnju, u koju je utrošio 31.883 groša i 10 para.

Ovaj župni stan je građen vrlo solidno u kvadratičnoj osnovi. I danas postoji, ali nadograđivan i obnavljan. Prva nadogradnja i obnova bila je 1934-1938. godine. Tada je župni fra Anto Hrvat nadogradio dvije sobe i podrum s kupaonicom, za koje je proveo odgovarajuću kanalizaciju. Nanovo je srezao krov i prekrio ga crijepom. Preuredio je hodnike, čekaonicu i kancelariju, postavivši nove prozore i vrata. U izvedbu tih radova utrošio je 85.000 dinara. Radio je poduzetno i s mnogo smisla za gradnju, uredivši župni stan da lijepo odgovara svojoj svrsi i praktičnim potrebama. Bez sumnje, ovaj stan je u isto vrijeme bio jedan od najljepših u cijeloj Bosni.

32 Usp. B. Gavranović, Nav. dj., str. 174.

U potresu 1969. godine isti župni stan je toliko oštećen, da više nije bio prikladan za stanovanje. Godine 1970. župnik fra Franjo Josipović pristupa uređenju oštečene zgrade. Ruši cijeli kat i pojedine zidove u prizemlju. U rujnu je dovršeno zidanje i postavlja krov a prizemlje osposobljava za stanovanje. Naredne godine uređen je i kat, pa je tako obnovljena kuća opet bila lijepa i funkcionalna.

U ljeto 1989. godine izvedena je dogradnja na istoj župnoj kući. U tri etaže dograđena je po jedna prostorija: podrumska, u prizemlju i na katu s balkonom, čime su svećenici i ??. sestre dobili više stambenog prostora.

Gradnja župne crkve

Već smo spomenuli da je jedini oratorij za redovito okupljanje vjernika u vremenu stvaranja barlovačke kapelanije bila crkva sagrađena od drveta na Crkvenama. Tu se održavala Služba Božja, tu su biskupi podjeljivali sakramenat sv. Potvrde. Vjernicima iz Trna, Jablana i Bukovice bilo je teško dolaziti na Crkvene, pa se tražilo povoljnije rješenje. Kako je 1884. godine izgrađen župni stan u Ramićima, stvorene su realne mogućnosti za izgradnju župne crkve na istom posjedu. Kao privremeno rješenje najprije je izgrađena prostrana kapela od drveta. O njoj nemamo pisanih izvora, osim jednog nacrta, koji donosi raspored objekata u vremenu izgradnje župne crkve, pred sam Prvi svjetski rat. Prema istom nacrtu kapela je bila oblika pravokutnika, približnih dimenzija 12 x 7 m. Bila je smještena u dvorištu pored današnje crkve, paralelno s njenim donjim dijelom. Tako su se Dragočajci okupljali na Crkvenama a Bukovčani, Jablančani, Trnjani, Barlovčani i Kuljančani kod župnog stana u Ramićima.

Takvo stanje potrajalo je prilično dugo, do pred sam Prvi svjetski rat. Tadašnji župnik dr. fra Vid Miljanović pripremao je sredstva za izgradnju župne crkve. Pribavio je plan za crkvu od trapističkog arhitekta Eberharda, koji je u jednostavnosti zamislio izgradnju lijepe crkve. Pribavivši potrebni materijal i novčana sredstva, dr. fra Vid je počeo s gradnjom 1911. godine. Naredne godine sazidao je crkvu i sakristiju, pokrio i izveo li?ila?ke radove. Zvonik je izveo do krova crkve. Svi su ti radovi izvedeni za svotu od 23.000 kruna. Zvonik je dogradio fra Josip Loparevi? 1924-1925. godine, utrošivši u njegovu izgradnju 160.000 dinara.

Novosagra?ena crkva s vitkim zvonikom najljepši je ukras barlova?ke župe. Djeluje impozantno i dominira lijepim krajem. Naro?ito lijepi su pogledi na nju s Tunjica i Orlova?kog brda. Na prvi pogled isti?e se sklad crkve u romanskom stilu. Sam prostor crkve, bez prezbiterija i zvonika ?ini pravokutnu osnovu promjera 20 x 10 m. Prezbiterij je prostran, kao i sakristija. Cjelokupna površina crkve iznosi 339.480 metara kvadratnih. Drveni kor nije baš skladno izvedeni dio interijera a strop je bio ukrašen lijepim freskama svetaca. Kao i župa, crkva je posve?ena sv. Vidu.

Godine 1935. crkva je ošte?ena potresima, koji su se osje?ali cijele jeseni. Na njoj i zvoniku nastale su vidne pukotine a na strani od puta odvalio se dio zida. Ošte?enja su sanirana, ?ime je crkva ubrzo osposobljena za Službu Božju.

Crkva je ošte?ena i u katastrofalnom potresu 1969. godine. Ošte?enja su bila tolika, da se u njoj nije mogla održavati Služba Božja. Uredivši najprije župni stan, župnik fra Franjo Josipovi? pristupa sanaciji crkve. Radovi na obnovi po?eli su 1. lipnja 1972. godine a ve? za Boži? služena je sv. Misa u crkvi. Brodarski pod zamijenio je lijepe freske na stropu. Narednih godina slijedilo je nutarnje ure?enje, da bi 1983. godine župnik fra Ivo Jakovljevi? izveo sanaciju zvonika. Ovim radovima crkva je dobila svoj današnji izgled.

Izgradnjom župne crkve u Rami?ima, postale su suvišne dvije preostale, tj. dotrajala crkva od drveta na Crkvenama i ona privremena uz samu zidanu crkvu. Izgubivši svoju funkciju, obje su uklonjene, jer su se svi okrenuli novoj crkvi. Tada je iskrsnuo problem prilaza novoj crkvi u Rami?ima. Do nje su vodili uglavnom njivski "puteljci", kojima su se mogli služiti samo pješaci. U tijeku gradnje crkve s mnogim zapregama vozili su kamen iz majdana, koji se nalazio uz put na Crkvene. A seoski ?ovjek ?esto puta pokazuje svoju sku?enost, pa ne da ni pedlja zemlje za proširenje puteva. No, ti nesporazumi su rješavani u vremenu same gradnje crkve. Voze?i kamen za gradnju, s mnogima su se porje?kali, jer ti nisu dali preko svoje zemlje. Ponajve?i otpor pružala je neka baka, koja bi svaki put izišla na svoju livadu i branila prolaz. To je potrajalo sve dok Marko Mari? zvani "Prijo" nije pograbio babu i bacio je u trnje. Nakon toga, putevi su postali prohodni i prošireni za kolski saobra?aj. Nakon što je sklonjena stara, drvena crkva sv. Vida iz groblja na Crkvenama, odmah je sagra?ena mala drvena kapela, koja nije bila duga vijeka. Bila je dvadesetak metara ispred današnje, baš ondje, gdje se završavala prethodna crkva. Uskoro je izgra?ena nova, zidana kapela, na prostoru ispred današnje. Kako je tu kapelu potres 1969. godine u?inio neupotrebljivom, župljani su 1972. godine sagradili novu kapelu istih dimenzija i istog oblika, koja i danas postoji.

Po ostalim grobljima u župi izgra?ene su kapele od drveta, da bi u periodu poslije Drugog svjetskog rata postupno zamjenjivane zidanim. Tako je bilo i s onim na Ojdani?a brdu i u Kuljanima, koje nisu vezane uz groblja.

Godine 1975. sagra?ena je u Stranjanima podru?na, filijalna crkva manjih dimenzija, 12x6 m. Pove?ana je sv. Franji. U njoj se na Službu Božju okupljaju vjernici Stranjana, Matoševaca i Ojdani?a brda.

Sjaj i tuga Barlovaca

Nakon mukotrpne izgradnje župnog centra, barlova?ka župa je dobila svoju fizionomiju. U novosagra?enoj crkvi objedinjene su u monolitnu župnu zajednicu sve tendencije bližih i daljih sela, koje su do tada ?esto puta bile suprostavljene. Uz primjeran rad sve?enika u župnom centru u Rami?ima, na prigradskom prostoru, ispresijecanom prometnicama stvorena je župa s velikim ugledom. Po selima, smještenim u lijepim predjelima obitavaju katolici s izgra?enom vjerskom sviješ?u i izgra?enim formama krš?anskog života, što predstavlja permanentni tijek, koji vu?e korijene još od vremena stare drago?ajske župe. U drugom dijelu turskog perioda u Bosni obi?no se govorilo, da je Ivanjska lijepa i sa?uvana župa. U novije vrijeme s pravom se drži, da su to Barlovci. S 5.858 vjernika 1960. godine Barlovci se ubrajaju me?u brojnije župne zajednice. Zbog suvremenih pastoralnih potreba nadošlo je cijepanje župe. Dekretom banjalu?kog biskupa od 26. kolovoza 1980. godine, od Barlovaca odvojena su tri sela (Bukovica, Jablan i Trn), od kojih je formirana nova trnska župa. Mati?noj barlova?koj župi preostala su sela: Barlovci, Kuljani, Zalužani, Rami?i, Orlovac, Dikevci, Ojdani?i, Stranjani i Matoševci s 4.000 vjernika. Nova župa u osnutku je imala nešto više od 2.000 vjernika.

Barlova?ka župna zajednica je nastavila svoj hod u vjeri, suo?avaju?i se sa suvremenim trendovima, s kojim se saživljava ?ovjek novijeg doba. U tome smislu i Barlov?anin je dijete svog vremena, svoje vjere i svoga naroda. Žive?i svoju sadašnjost, prihva?a izazove vremena, koji nadolaze.

Nažalost, ti izazovi nisu uvijek poželjni, pogotovo oni s prizvukom fatalnosti. Nadošao je rat 1991-1995. godine, u kom je strahovito stradala barlova?ka, sa svim okolnim župama. Na mirne župljane - koji su živjeli daleko od frontova - sru?ila se ratna oluja. Nakon turobnih nagovještaja, mogu?ih stradanja, zaredali su prepadi, otima?ine, paljevine, maltretiranja, masakriranja i ubojstva. Župljani su stoi?ki podnosili ni?im izazvane napade, koliko je to bilo u njihovoj mogu?nosti. Ne mogavši više podnositi svakojake pritiske, u stalnoj opasnosti po život, po?eli su napuštati svoja ognjišta. U po?etku ponetko, kasnije sve više i više, da bi u kolovozu 1995. godine pod strahovitim pritiskom prognana najve?a skupina vjernika. Od prije ratnih 4.100 u župi je ostao gotovo simboli?an broj od 200 vjernika. Župni centar je temeljito oplja?kan i demoliran, da bi se nešto kasnije, u ogoljele zidove smjestile izbjeglice od Japre. Crkva sv. Franje u Stranjanima je provaljena i demolirana. Isto se dogodilo i s kapelama na Crkvenama, Gaji?u, u Kuljanima a na Batkovi?a groblju je ostala bez krova. S manjim ošte?enjima su kapele na Gradini i Bijedi. Po grobljima je bilo mnogo štete, jer su poskidani i polomljeni mnogi mramorni predmeti s nadgrobnih spomenika. Istovremeno je bez krova ostalo više od 150 ku?a.

Gledaju?i ratna i poratna pustošenja bez rata u barlova?koj i okolnim župama, ?ovjek se zamisli nad tim fenomenom zla. Kako je mogu?e na ?istu miru potjerati nedužne ljude, prisvojiti i upropastiti im imovinu i još k tomu, svu krivicu bacati na takve žrtve? Kada je zlo prestalo i došao željeni, ali još ne dosta stabilni mir, nema traga od nastojanja da se šteta popravi i vrati oduzeto. Uzro?nici plja?ke i rušenja ra?unaju da ?e to Caritas i humanitarne organizacije popraviti i da ?e s tim sve biti u redu. Zar me?u suvremenim ljudima ima tako frustrirane svijesti? Pitamo se: gdje mi to živimo? U smiraju 20. stolje?a? Po ovome, još smo na po?etku. Bit ?e da se Kain jako razmahao. Da li je svjestan, da ?e ga Bog pozvati i pitati za brata? O brate, brate, brate moj! Radi te tamne strane današnjice, mnoga djeca suvremene Rahele ne?e se pojaviti na Barlovcima, jer ih više nema. No, preostali, nadajmo se, pojavit ?e se u ozra?ju novog života. Tu, na ognjištima ili dolaze?i iz bijela svijeta, za Vidovdan, Gospu od An?ela...

Hitovi: 7936