Došao je napokon i taj dan. Nakon 15 godina izbivanja iz rodnog kraja do?e vrijeme da posjetim mjesto gdje sam proveo ve?inu svoga života, mjesto gdje sam prohodao, krenuo u školu, prvi puta se potukao, prvi puta ukrao tu?u stvar, prvi puta se napio, mjesto za koje ja još uvijek mislim da imam uraditi nešto što nisam uradio, neka vrsta nedovršenog posla. Neki bi rekli mjesto nedosanjanog sna, no ja taj pojam baš i ne razumijem. Bilo šta da je na stvari ja eto do?ekah da podmazan svim mastima zapadnja?ke civilizacije nakon puno godina posjetim svoje selo, da ga vidim, da ono vidi mene, da napokon riješim ima li tu za mene ikakvog nedovršenog posla ili nekog nedosanjanog sna.
Elem, prije dalekog puta kao svaki dobroorganizirani zapadnjak obavio sam sve potrebne radnje da se moje kratkotrajno izbivanje što manje osjeti u novoj domovini. Na poslu sam sredio slobodne dane, pobrinuo se tko ?e nadgledati moj skromni ali mukom zara?en krov nad glavom. Kod najpovoljnijeg agenta sam rezervirao kartu za avion, naravno onu ekonomske klase, kupio novi sat da se ne sramotim kod poznanika i prijatelja, obukao novu garderobu specijalno kupljenu za ovu priliku i predstava je napokon mogla po?eti.
Krš?anski post nije neka vrsta dijete u korist fizi?ke i psihi?ke ravnoteže. To bi bilo nedostatno. Tjelesna glad treba nas neposredno usmjeri prema jednoj drugoj gladi: gladi za Bogom. Tjelesna i duhovna glad skladno se povezuju u postu življenom u Duhu Svetom i tako mogu postati tehnikom molitve. Jer onaj tko posti mora u svome tijelu iskusiti da ?ovjek ne živi samo o kruhu nego o svakoj rije?i koja izlazi iz Božjih usta.
Zašavši u ono što se zovu zrele godine, iako meni taj pojam nikad u potpunosti ne?e biti jasan, kad je život trebao da upliva u neke smirenije godine i kad je trebalo planirati neku budu?nost na svojoj grudi, ja sam kao i vi mnogi tu istu grudu napustio. Vrlo mogu?e zauvijek. Nakon mnogih lutanja na?oh se ovdje u zemlji koja je oduvijek, barem kod nas europljana bila pojam daljine i neke izgubljenosti za sva vremena. Tko jednom prepliva sve te silne oceane i zapo?ne novi život u Australiji teško se iz nekog razloga vra?a natrag. što je to i kakva je to magija u ovoj sada mojoj novoj domovini ne znam. Možda je to neka magija onog silnog zlata koje je deponirano u ovoj crveno sme?oj zemlji ili je nešto drugo nije mi jasno još uvijek. Zlato je uvijek imalo neku ?udnu mo? nad sudbinama ljudi pa je mogu?e da i ovdje igra tu svoju "sjajnu" ulogu. No, oni koji su se naivno ponadali da su i ulice ovih gradova poplo?ane tim istim zlatom silno su se razo?arali. Brzo su shvatili da su ulice pokrivene asfaltom ili ponekad ni njime i pomalo razo?arani pokucali na vrata prekrcanih tvornica i po?eli zara?ivati tu za život. Neke još uvijek trese "zlatna groznica" i nadaju se da ?e baš oni prona?i taj veliki, NAJVE?I komad zlata i da ?e se svi njihovi problemi u životu "pozlatiti". Ja sam se ve? odavno is?lanio iz tog kluba.
No šta je tu je. Živjeti se mora pa kad se ve? mora i to u novoj domovini valja je i upoznati i respektirati.
Prošlo ljeto sam susrela u Sarajevu svoju staru prijateljicu. Nije to nikakvo ?udo da ljudi susre?u svoje stare prijatelje, zar ne?! Ali ja sam se susrela s jednom ?asnom sestrom.
Ja sam nekad govorila da ?u i?i u ?asne sestre, a ona mi je uvijek iznova ponavljala: “Ana , pa jesi li ti luda, znaš li ?ega se one svega trebaju
odre?i?!“
Njeni roditelji baš i nisu bili najredovniji na svetim misama. S vremenom je ta moja prijateljica sve cesce dolazila u crkvu, pronalaze?i svoj mir i na poseban na?in doživljavala je sve te propovijedi. Jednom prilikom je za vrijeme pobožnosti Puta Križa pala u nesvijest, jer se jako udubila u Muku Isusovu.
Kad sam u 12. mjesecu 1992. godine napustila svoj rodni kraj nije bilo nikakvih nagovijesti da bi Jasminka mogla oti?i u ?asne sestre. Ve? 1993. preko ?asnih sestara iz Barlovaca dolazi ona k ?asnim sestrama u Zagreb, na Tuškanac. Tu završava medicinsku srednju školu i odlu?uje da ?e ostati kod njih. Doživotne zavjete dala je u banjalu?koj katedrali 22.10.2002. godine. Pristupila je redu Klanjateljica Krvi Kristove. Služila je na raznim župama, bila u Vatikanu. Predivno pjeva i svira razli?ite instrumente. Sada studira opet na mostarskom fakultetu, pa bi za dvije godine trebala biti diplomirana medicinska sestra. Trenutno je smještena opet na Tuškancu.
Page 50 of 64
Prilozi za potrebe župe, održavanja crkve, grobalja i dr. potrebe za rad župe i župnika. Dakle, oni koji ovamo dolaze, mogu kao i do sada, svoje priloge dati bilo u župnom uredu, bilo na grobljima. A oni koji žele mogu također uplatiti svoj prilog na račun:
ŽUPA SV. VIDA MUČENIKA BARLOVCI, BANJALUKA.
Broj računa za uplate u valuti EURO:
BA 39 3383 5048 5698 5643
Račun je otvoren kod
UNICREDIT BANK D.D. Poslovnica BANJALUKA, I. krajiškog korpusa 39 UNCRBA 22.
Potrebno je još navesti za što darujete svoj prilog (npr." Za župu" ili "za groblje Crkvene")
Rimokatolički župni ured BARLOVCI
Ramići 110
78 215 Dragočaj
Tel:+387 (0) 51 368 088
Župnik Fra IVO ORLOVAC, možete kontaktirati na slijedeći način. Mobitel **387 61 167 419.