Imaju?i prekrasnu priliku prošlu nedjelju 3.12. ove godine provesti na poslu, i u trenucima dok je mašina za kojom sam radio sa svakim okretajem donosila nekoliko centi u moj gladni emigrantski džep, misli su mi bludile po onome što se zove prošlost. Dakle u nedeljno jutro potpuno sam, nevjerovatno sam u ogromnoj tvorni?koj hali, radnik i šef u istom trenutku, ?ovjek od povjerenja kojem se daju klju?evi tvornice, budala koja u nedeljno jutro umjesto cvrkuta ptica ili maznog šaputanja neke žene, sluša simfoniju ?eli?ne zvijeri. I dok se po stoti puta saginjem da bih napunio neprestano gladna usta ?eli?ne zvijeri, kiselina mi se iz želuca diže na usta i nagriza jednjak koji ja marljivo ispiram bljutavom vodom. Pijem expreso kavu, pušim, prljavim prstima ubacujem komad jabuke u usta i mislim se. Mislim se šta ja radim ovdje sam u nedeljno jutro, koja je svrha ovoga svega, jeli to mora biti tako, imali kraja ovome svemu i šta onda kad do?e taj neki kraj. Pa se onda mislim šta bih ja radio u ovo doba da sam kojim slu?ajem u starom kraju. Mislim da bih u nedeljno jutro sigurno duže spavao umoran od ne?ega što sam prošlu no? radio negdje gdje sam bio. Možda na kartanju ili na muzici u nekoj lokalnoj birtiji. Neznam gdje bih to?no bio ali jedno znam zasigurno šta bih radio ovih dana u ovo doba godine u starom kraju.
Naime negdje s kraja jedanćstog i po?etkom dvanćstog mjeseca mi smo po našim selima upražnjavali jedan kulinarsko socijalni obi?aj zvan i u narodu znan kao KOLINJE ili klanje.
Malo tko voli zimu, ali svi cemo se sloziti da je najljepsi mjesec koji nam ona daruje prosinac. Slusaju se Bozicne pjesme, zvone zvona, ulice i domovi puni su ukrasa, kupuju se pokloni, vlada topla i ugodna atmosfera. Bozic je u zraku...no nije li uvjek bilo tako? Nasi stari pamte drugaciji ne tako komercijalan Bozic.
Pripreme za veliku svetkovinu, pocinjale su darivanjem najmladjih povodom dana Svetog Nikole 6. prosinca , i dana svete Lucije 13 prosinca, kada su djeca dobivala suhe smokve, orahe, badem i jabuke, a oni zlocestiji sibe.
Danas je ulogu Sv.Lucije preuzeo pomocnik Sv.Nikole, krampus za ovaj dio posla sa sibama, a na taj se dan sije psenica, kao simbol obnove zivota i plodnosti, ukrasava se crvenom trakom ili trobojnicom, a kod nas se najcesce stavljala jabuka ili svijeca u zito. Psenica se poslije blagdana ne baca, nego se daje pticama, jer se nista iz tog svetog doba godine nesmije baciti.
Edita i Robert dobili su svoje tre?e djete. Radujem se zajedno s roditeljima na novom ?lanu obitelji. Želim svako dobro i obilje Božjeg blagoslova maloj klincezi, njenim roditeljima i bratu i sestri. U zadnje vrijeme na ovim stranicama bilo je mnogo upita: "kad ?e roditi Edita", "jeli rodila Edita"? Edita bi nas, da je o nekome drugome rije?, sigurno po?astila nekim pisanim radom. Evo, i ja ?u nju (kad iza?e iz bolnice neka ?ita) a i sve vas podsjetiti ne jednu prastaru pri?u naših starih o maj?inskoj ljubavi. Pri?a je možda malo brutalna, ali efektna i oduševljava. Skoro sam je pri?ao u?enicima kojima predajem i pozorno sam pratio reakcije. Bili su zadivljeni i ostali bez daha, a vrlo jednostavno su odgonetnuli osnovnu poruku. Tad sam odlu?io da tu pri?u, koju mi je pokojna mater pri?ala, i ovdje prepri?am.
Ovom prilikom pozivam i vas, ako imate takvih "bisera" naših starih, da ih pošaljete ovdje na objavu, bez obzira na temu. U vrijeme kad nije bilo redovito školovanje ovakve pri?e su služile za prenošenje neke odgojne poruke, koliko god bile nesavršene i fantazijske, poslužile su. Pišite i vi pri?e svojih majki i o?eva. Hvala unaprijed. Pri?a je u nastavku, pod opširnije.
Kako je svijet mali! Cesto cujemo ovu izreku kad susretnemo nenadano neku osobu za koju bi sa sigurnoscu tvrdili da je nikako bas na tom mjestu kugle zemaljske necemo sresti. Eto, tako se i meni koji put dogodi da sretnem osobe za koje bih se najmanje nadala da imaju neke veze sa prostorima iz kojih smo potekli. Tako sam u Vancouveru upoznala obitelj iz Sarajeva koji su zapoceli svoj zivot ovdje u dalekoj Kanadi. U jednom od razgovora potaknuti temom o vlakovima, prugama, zeljeznicama itd... doticni gospodin poceo je pricu o jednom sada vec davnom dogadjaju za koji ste vjerujem mnogi od vas sigurno culi a mozda i vidjeli.
Blagdan Svih svetih i Dušni dan, 1. i 2. studenoga uvijek su posebni dani u godini kad zastanemo na trenutak u našim životima, kao da usporimo korak i zaustavimo se na našoj životnoj postaji u vremenu u kojem jesmo i posvetimo nasa razmišljanja i uspomene svojim dragima koji nisu vise s nama. Sje?amo se svih onih koje smo jednom poznavali a koji su prešli iz zemnog u izvan zemno, u vje?ni život. Na ove spomen dane razmišljamo o ?injenici da ?emo jednom i mi sami krenuti s ovog svijeta u vje?nost, u onostrano, potpuno nepoznatu i nama ljudima stranu dimenziju. Tu ?emo jednom biti svi, netko prije, netko kasnije, bez izuzetka na bogate i siromašne, zdrave i bolesne, gladne i sitne. Dakle, smrt kao jedina pravda za sve, postavlja se kao kona?nica ovom našem zemaljskom putovanju ali i kao prijelaz u život koji mi vjernici polažemo nasu nadu, u život poslije života.
Page 52 of 64
Prilozi za potrebe župe, održavanja crkve, grobalja i dr. potrebe za rad župe i župnika. Dakle, oni koji ovamo dolaze, mogu kao i do sada, svoje priloge dati bilo u župnom uredu, bilo na grobljima. A oni koji žele mogu također uplatiti svoj prilog na račun:
ŽUPA SV. VIDA MUČENIKA BARLOVCI, BANJALUKA.
Broj računa za uplate u valuti EURO:
BA 39 3383 5048 5698 5643
Račun je otvoren kod
UNICREDIT BANK D.D. Poslovnica BANJALUKA, I. krajiškog korpusa 39 UNCRBA 22.
Potrebno je još navesti za što darujete svoj prilog (npr." Za župu" ili "za groblje Crkvene")
Rimokatolički župni ured BARLOVCI
Ramići 110
78 215 Dragočaj
Tel:+387 (0) 51 368 088
Župnik Fra IVO ORLOVAC, možete kontaktirati na slijedeći način. Mobitel **387 61 167 419.