Ženidba

Details

Written by: fra Jurica Šalić (pok.)

Svadba, sa svim popratnim običajima, ima svoje posebnosti u našem narodu. U gradu, a u novije vrijeme u cijelom banjalučkom kraju, oba vlja se prema ustaljenom redu. Po selima baštinimo običaje iz prijašnjih vremena, koji svečanom činu ženidbe daju posebni folklorni izraz. /iz knjige fra Jurice Šalića "S banjalučkih strana"/

Pripreme

Kada dvoje mladih planira sklopiti brak, obično nastoje to svečano obaviti u doba jeseni. Rijetko i s velikom potrebom spremaju svadbu u neko drugo doba godine, ali nikako u korizmi. Stasala mladež za ženidbu i udaju tema je razgovora ukućana, susjeda, prijatelja, sela uopće.  Uz takve priče stvaraju se i veze. Obično to biva o miholjdanskom blagdanu. Prvotno se ovaj blagdan slavio kao nebeski zaštitnik a kasnije kao drugotni patron na Petrićevcu. Dakle, idealno vrijeme za mlade, da dođu petrićevačkoj crkvi "na zagled", da bi se sve spremilo za svadbu na jesen. Mladić i djevojka, koji su se zagledali i odlučili uzeti, prvo se sporazumijevaju s roditeljima. Tada s mladoženjine strane "nose zaruke". U prosidbu djevojčinoj kući ide otac, brat i još netko od ukućana i rodbine. U grupi ih bude pet do šest osoba. Mladić ne dolazi, ali nije ni daleko. Kako nema mira a ne smije se tu pojaviti, mota se i krije negdje u blizini. Djevojci se treba donijeti prsten. U stara vremena "nosila se jabuka". Naime, siromašni sloj raje po selima u turskom vremenu nije bio u mogućnosti kupiti prsten, pa bi nosili naravnu jabuku. Doduše, u narodnoj pjesmi "U livadi, pod jasenom..." i prsten i jabuka su zlatni, ali u stvarnosti kod našeg naroda to nije bilo tako. Tek je pokoji od seoskih gazda mogao kupiti prsten. Prilikom dolaska djevojčinoj kući, može se svašta dogoditi. Kada djevojčinim ukućanima nije po volji, dogodi se da ih uopće ne puste u kuću, što je znak, da nema ništa od zaruka. Ako ih prime u kuću, gosti nasred prostorije stave litru rakije. Obično to bude "slatka rakija". Ako tko od ukućana uzme rakiju, to je znak da pristaju na djevojčinu udaju, pa slijedi čašćenje, redavanja
prstena i planiranje svadbe.

Kad se i među obiteljima sve sredi, mladenci dolaze u župni ured na upis, da župniku "kažu vjeronauk", tj. da srede dokumente i provedu postupak za ženidbu. Pri upisu bi sramota bila ne znati vjeronauk. Momku se to nekako moglo oprostiti, ali curi teže. Kad je u jeku Drugog  svjetskog rata Franjo Marić iz Rakovca došao na upis, pitao ga je fra Alojzije Atlija zna li Vjerovanje. Zabogmivši se, Franjo smeteno reče: "Ne znam!" Nato ga je fratar istjerao vani i nije ga više ništa pitao. No, zato je cura "kazala" sav vjeronauk. Na ovako važnom suočavanju u župnom uredu bilo je i drugih ne snalaženja, smetenosti i zastiđivanja, pa čak i nerazumijevanja. Tako je negdašnjem ivaštanskom župniku fra Anti Vidakoviću došao na upis jedan mladi par. Momak kršan kao gora a ona, tako nježna i stidljiva.
Gledajući ih, župnik pita djevojku: "Znaš li Ti išta?" Ona se jadna zastidjela i smela, pa je uz onakvu momčinu izgledala još manja. Premišlja u sebi, da je župnik pita o vjeronauku, no on nastavlja: "Pa, vidiš kolika je to momčina! Znaš li skuhati puretine, grašetine...? Njega treba dobro nahraniti!" Smetena djevojka shvati, da je to samo uvodna šala.

Nakon tri navještaja u crkvi, upisani mladenci pripremaju željeno vjenčanje. Dok se oni spremaju, njihove obitelji kuju nove veze i bliskost. Naime, postat će "prijatelji", svojina.

Otmice

Samodošlost nije bila uobičajena pojava prilikom ženidbe katolika
u banjalučkom kraju. Zabrinjavajuće je bilo nešto drugo, što uz želju
i pristanak djevojke iziđe na isto. Naime, uobičajene su bile otmice
djevojaka, poglavito u vremenu Drugog svjetskog rata i u poratnim
godinama. U ratnoj psihozi, suočen s kratkim vremenom vojničkog
dopusta i sa stvarnom potrebom, momak se ženi po kratkom postu-
pku: otme djevojku, pa kasnije sve sređuje i slavi. Već spomenuti Franjo
Marić pripovijeda kako se oženio. Rat bjesni a on dolazi kući na odmor.

Kod kuće zatječe samo staru majku, koja ga savjetuje da se ženi. Naime, sve propada a ona je stara i slaba. Kuća nema na kome ostati. Jedino rješenje je da se ženi. On malo razmisli i posluša majku, pa pođe po djevojku. Ne nalazi je kod kuće, jer na njivi kopa kukuruze. Ide po nju. Nakon kratkog pozdrava i pitanja za zdravlje, on joj predlaže:

- Hajdemo! Vrijeme je!
- Što! Kamo? Kako ovako?
- Vodim Te kući!
- Bog s Tobom! Što je Tebi? Prođi me se!
Ne potraja dugo njegovo navaljivanje, ni njezino nećkanje. Vojnik
ne troši puno vremena ni riječi. Hoćeš-nećeš! Nož na pušku i dotjera je
kući. Iako je to bilo gotovo nasilno, dugo su i lijepo živjeli u skladnom
kršćanskom braku, kojeg bi povremeno remetila samo koja Franjina
čašica. Kad bi o ovome pričao, Franjo bi vjerojatno nešto karikirao, jer
u svakom slučaju, ovakav postupak nije baš nježan ni ugodan. Imajući
u vidu ovakve primjere, zaključujemo da su naši stari katkad bili i nezgodni.

U poratnom vremenu otmičarski duh je bio sve izražajniji. Jesen
stiže a momak dolazi s odsluženja vojnog roka. Bog dao, pa rodila šljiva.
"Veseli strojevi" bez prekida peku rakiju. Društvo oko kazana, podgri-
jano šljivovicom, sokoli momka a rodbina i ukućani stvaraju odluke
o otmici. U akciju ide deset, dvadeset, ako treba i trideset izabranih
momaka. Tako su naši Brđani ženili Ivu s Brda. Ozbiljno su poradili da
Ruža Ante Tomića dođe u kuću, ali kad se činilo da je sve dogovoreno,
ona mu je u posljednjem trenutku "vratila zaruke". Sve je spremljeno za
svadbu a oni tek trebaju tražiti drugu. Na brzu ruku otmu Ivku Ante
Marića zvanog Dudža. No u zao čas, jer Marići ih stignu na Višcu i
vrate curu kući. Vrativši se praznih ruku, svrnu pogled na Zlatku Nike
Domića. I ta im je cura po volji, ali se nisu odlučili za nju, jer je već
zauzeta. Znalo se, da ide za Franju Grgića. Ocijenivši da bi moglo biti
"vruće" s Motičanima, odustanu od tog nauma. Na te tri strane im je
zapriječeno, pa među njima trima ne nađoše družicu rođaku Ivi. Na
koncu se rođak uspio oženiti, pa u kući na Brdu osvanu Marušićka.
Ovakve otmice stvaraju dodatne poteškoće. Treba obaviti redovnu
proceduru za vjenčanje i još se pobrinuti za posljedice otmice. Kako
sve to dovesti u red? Rođak Mato s Brda odslužio vojni rok, pa je zreo
momak za ženidbu. Svako večer zasjeda "krizni štab" na Brdu, gdje se
dogovaraju, što im je činiti. Došlo je do toga, da je bilo samo pitanje, na
koju večer i koju će curu dovesti. Ne potraja dugo i u kući osvanu Stoj-
čevićka. Nakon proslave, mislili smo da je sve u redu. Nedugo zatim,
poranilo njih četvero-petero u nevrijeme, po dubokom snijegu. Svi se
u čudu pitamo: "Kamo idu?" A oni otiđoše na Petrićevac. Vjenčanje je
tek slijedilo!

Svadba

Kad osvane veseli dan za mladence i svatove, prvo je okupljanje kod
mladenkine kuće, odakle se ide na vjenčanje u crkvu, da bi se u podne-
vnim satima upriličilo glavno slavlje u mladoženjinu domu.
Prije nego se okupe kod mladenkine kuće, u ranim satima djever
dolazi kući mladoženje. Obično s jednim momčićem, koji poznaje tu
kuću i susjedstvo. Istom prigodom kupi kokoši, pa mu daju po jednu
iz svakog domaćinstva. On to odvaja i zbrinjava. To je njegovo. Zato će
tijekom cijele svadbe posluživati kuma.
Svadba započinje kod mladenkine kuće u prijepodnevnim satima.
Otići mladenkinoj kući na dan svadbe znači "ići na prsten". Došavši
mladenkinoj kući, mladoženjin otac, brat ili tko važan iz njegove kuće
izvodi uobičajenu predstavu. Nakon upita o razlogu njihovog dolaska,
oklijevajući i mucajući kao u zabuni konačno odgovara:
- Došli smo po djevojku! - na što se domaćin pravi nevješt:
- Kakvu! Koju! Imamo ih više. Pokazat ćemo, pa Vi vidite!
Za ovakvu predstavu bi se unaprijed pripravili, pa obukli i kojeg
momčića, pa najprije izvodili te preobučene. Naravno, mladoženjini bi
uočavali podvalu, pa bi sve odbijali. Onda bi izveli drugu mladu žen-
sku, pa bi se opet uvjerili, da to nije tražena osoba. Kad su jednom zgo-
dom u Zalužanima pokazali drugu djevojku, zgodno su komentirali:
- Nije to ta djevojka! Za nju će doći drugi mladić i Stipo Tadić!
Tek na koncu se pojavljuje mladenka. Otac joj stavlja prsten a brat
je izvodi i predstavlja nazočnima, koji je uz oduševljenje prepoznaju.
Naravno, ovo potraživanje mladenke se plaća. Plaća ga otac mladože-
nje. Dakako, tu se goste, vesele, igraju i pjevaju. U takvom raspoloženju
izlaze iz kuće. Na dvorištu su svi na nogama. Kočije su spremne. Majka
i još netko od ženskih puste suze, koje su radosnice, radi sretne udaje
kćeri, ali i žalosnice, jer kćer odlazi iz kuće. Na ispraćaju svatovi pjevaju
i pocikuju. Majstor u svatovima, kočijaš Vince Komljenović - sam do-
bro nakićen - šljivovicom napoji i vilovite konje. U masi razdraganog
naroda vješto ih podbada, da bi se divlje propinjali, uz izmicanje onih
bližih, da ne bi bili izgaženi. Mladenka se u suzama oprašta s majkom
i ukućanima. Obično se prilikom polaska puca iz vatrenog oružja. Sva-
tovi posjedaju u više kočija i voze se župnoj crkvi na vjenčanje. U takvoj
"koliji", pored mladenaca, važnu ulogu igra kum a odmah do njega dje-
ver. Pored njih ističe se i vozač prve kočije. Obično se za svatove biraju
vozači s najboljim kočijama. No, uvijek ne bude tako. Dogodi se, da
na lošim seoskim putovima pijani vozač prevrne i kočiju i svatove. Ili
jednostavno imaju peh, da se kola pokvare. Spadne kotač u vožnji ili
nešto drugo. Takav jedan defekt u vožnji poznat je s jedne svadbe, s
prepoznatljivim riječima Lukice Marića:
Ustav' Ilija, ispade civija /čivija/!
Spade toce /točak/, ispade Marija!
Kum redovito ima posla s djecom na putu. Znajući da idu svatovi,
momčići na put stave prepreku. Jednostavno zapriječe, pregrade kolnik.
Uski i nenasuti seoski putovi olakšavaju im taj posao. Kad svatovi dođu
do prepreke, nastaje odmjeravanje, dobacivanje i dogovaranje. Obično
momčići nešto traže, pa kad dobiju, otvaraju prolazak svatovima. Prozivaju glavnog:
"Kume, izgore kesa!"
Kum je spreman za ovakve susrete na putu. U džepovima već ima
pripremljen sitan novac, kojeg baca pored prepreke. Momčići kupe
uzdarje i sklanjajući zapreku, omogućavaju iskupljenim svatovima slobodan prolaz.
Drukčije bude, kad kum i prvi kočijaš dobrano popiju. Pićem pod-
grijan kočijaš potjera vilovite konje, koji s kolima jednostavno pregaze
postavljenu prepreku.
Dok se vjenčavaju u crkvi i imaju ovakve susrete na putu, dotle se
kod mladoženjine kuće slegne cijelo selo. Jedni dolaze da samo doče-
kaju i vide svatove i "mladu", drugi da bi vidjeli sve, što se značajno
događa na svadbi a treći, da bi bili gosti na "piru". Ovaj izraz "pir" upo-
trebljava se za slavljenje kod mladoženjine kuće. Uz ovaj starinski naziv,
kod banjalučkih katolika udomaćila se i iskrivljena ijekavska inačica,
pa često možemo čuti kako netko kaže: "Idem na pijer!"
Kad bi svatovi doveli "mladu" novom domu, ona bi se uz opće vese-
lje sastala s novim ukućanima. Dobrodošlica bi bila na visini takvog ra-
spoloženja. Dalje bi slijedio običaj "bacanja jabuke". Svi nazočni bi izišli
na prostranu livadu pokraj kuće. Poželjno je da bude malo nagnuta,
tako da se jabuka baca s povišenog mjesta. Bacali bi je mladenci, kum,
djever i još koji od uglednih svatova. U jabuke bi utisnuli nešto metal-
nog novca. Ovako pripremljene, bacali bi ih u grupu djece i mladeži, u
kojoj je svatko nastojao, da za sebe uhvati jabuku. Najviše se jagme za
kumovu jabuku, u kojoj je utisnuto najviše kovanica.
Do danas je od ovog bacanja jabuke ostao običaj da mladenka nakon
samog vjenčanja preko glave baca buket cvijeća, kojeg nastoje uhvatiti
curice, djeca i posebno još neudane mladenkine prijateljice.
Za djecu cijela je svadba iznimno veselje. U tom općem veselju "ba-
canje jabuke" im je nešto posebno, ali najveća radost za njih tek slijedi.
Kad bi se završilo "s bacanjem jabuke", djever bi se obraćao malenima:
"Djeco, sofra!" Naime, poziva djecu na "dječiju sofru", da se neovisno o
gošćenju odraslih pogoste djeca, koju redaju uz "sofru", starinski niski,
kružni stol za objedovanje. Naravno, za tom trpezom djecu najviše ve-
sele kolači. Ovaj turcizam "sofra" kod nas je iskvaren i vulgariziran, pa
bi se od djevera obično čulo: "Djeco, sopra!"
Nakon svega ovoga, kod mladoženjine kuće nastaje pravi "pir". Gosti
se, veseli, svira, igra i pjeva do duboko u noć. Završni i najzanimljiviji
dio gozbe predstavlja iznošenje svadbene torte, koju stavljaju pred mla-
dence. Već su dobrano ušli u noć, pa se ovaj završni čin obavlja uz svje-
tlo petrolejke. No, nestašni momci iz sela uvijek su spremni napraviti
kakvu ludoriju, pa tako i na svadbi. Ako organizatori ne paze dovoljno,
mladenci i svati vrlo lako mogu ostati bez torte. Obično u pogodnom
trenutku jedan obješenjak ugasi svjetiljku a drugi u mraku pograbi tor-
tu i pobjegnu. Derani se nađu negdje u gaju, pa se slasno počaste. Nije
baš lijepo da se na ovakav način završava svadba. Međutim, ako se mla-
denci vole, ovakvi nestašluci ne mogu pokvariti njihovu sreću.

Kad prođe svadbeni dan, nije završeno s veseljem. Sutradan se ide
na "djeverovu večeru", na koju dolaze roditelji mladoženje, važniji svati i rodbina.
Nakon svadbe nastanu dani privikavanja "mlade" u novom domu
i sretnog života sa svojim izabranikom. Obično svekar pokazuje mla-
denki što joj je raditi: "Ovo u kući je Tvoj posao, ovdje su drva, ondje
kokoši, krava, bunar..." Bilo je i primjera neobične pažljivosti prema
"mladi". Naime, u Čivčijama se oženio mladi čovjek. Za njegovu nevje-
stu svatko je govorio: "Blago njoj!" Prije nego što on ode na posao, do-
nese vode, donese drva i uredi kod stoke. Sve namiri i ode dalje raditi. 

Created: 27 January 2006

Hits: 20800

Posjet Vancouveru

Details

Written by: Edita Topić

U hrvatskoj zajednici ovdje u Vancouveru, pod pozivom hrv. zupe i Kanadskog kongresa gosca nam je bila najmladja gradonacelnica u Europi, gospodja Josipa Rimac, gradonacelnica grada Knina.
U obracanju prisutnima gospodja Rimac se konkretno osvrnula na zivot i prosperitet ovoga povijesnog grada u kome su utociste nakon progona nasle i brojne obitelji banjaluckog kraja te Hrvati iz srednje Bosne.

Created: 20 January 2006

Hits: 6194

Read more: Posjet Vancouveru

Krizme u barlova?koj župi

Details

Written by: Edita Topić

Gotovo svatko od nas je makar jedanput kumovao na krstenju, krizmi ili vjencanju. Kum ili kuma je u zivotima svih nas nesto veliko i vazno.U nasem je kraju bio veoma cest obicaj od starine da jedan kum bude kum na vjencanju mladencima a zatim njihovoj djeci na krstenju pa krizmi i tako dalje.U danasnje vrijeme taj se obicaj mijenja, ali bit ostaje ista.Dobar kum / kuma zlata vrijedi.Takodjer dobivsi svoje kumce, kumovi se obvezuju na trajnu duhovnu vezu s kumcetom te ta veza nikada ne prestaje cak ni kada se zivotni putovi razilaze i svatko odlazi na svoju stranu.

Ovaj je rat to najbolje pokazao, koliko kumova i kumcadi sa svih onih krizmi danas ne moze dijeliti zajedno bozicne ugodjaje, biti jedni blizu drugih jer jednostavno zive udaljeni veoma daleko.To mi je upravo i bila namjera, ozivjeti djelic uspomena koje su nas, kumove i kume te nasu kumcad vezivale u ona dobra, zlatna vremena kada se ispred barlovacke crkve u ljetnim mjesecima znalo krizmati i preko 150 krizmanika, pa k tome dodati jos toliko kumova, narod koji bi se vec od ranih jutarnjih sati poceo okupljati ispred crkve dok sve ne bi uzavrelo od mnostva ljudi i veliki, svecani dan krizme ne bi zapoceo.

Created: 20 January 2006

Hits: 14415

Read more: Krizme u barlova?koj župi

Nevina dječica Božića

Details

Written by: Josip Anušić

Danas je blagdan Nevine dječice, neki župnici dali su si truda pa su danas osim da blagoslove djecu iskoristili priliku da ih daruju ?okoladama i igra?kama. Do skora je bilo roditelja koji su na ovaj dan svoju djecu lagano išibali, a onda bi im objasnili da je to u znak uspomene prvih mu?enika za Isusa, Nevine muške dje?ice koju je u Betlehemu ubila careva vojska osiguravaju?i se tako da su sigurno ubili tek ro?enog Kralja nebeskog, Isusa. Ne odobravam ovakvu praksu roditelja, ali ipak je ganutljiva gesta.
Imam i jedan obi?aj za kojim iskreno žalim, a to je unošenje slame na badnjak u naše domove. Kad bih ja birao, bolje bi bilo da unosimo slamu nego jelku koja ništa ne zna?i. Kako vi u gradovima možete objasniti djetetu da se Isus rodio u jaslicama? Što je to jaslice i slama? Što to zna?e rije?i pjesme: “On za nas trpi, ?im se rodi”? To je cool!
Evo i vama na razmišljanje obi?aj badnjaka koji se kod nas prislanjao uz ku?u, a u drugim krajevima to je veliki komad drveta koji se stavlja u oganj da bi uz njega, poput pastira one svete no?i, bdjeli i do?ekali dolazaka Boži?a (Bogi?a, malog Boga). Gdje smo tu?

Created: 29 December 2005

Hits: 22973

Read more: Nevina dječica Božića