Kardinal Vinko Puljic bio nam je u posjetu 97g. Iste god. je bio i nas dragi biskup Franjo Komarica. Poslije mise i svecanog rucka najvise me je dojmilo sto je on ostao sa "rajom iz BL" do kasno u vece. Toliko smo se svi raspricali da smo u dvorani ostali samo mi , banjalucani i nas Biskup. Svako ga je nesto zapitkivao, on je kao sto znate sa velikim razumijevanjem saslusao svakog. Ma on je melem za nasa ranjena srca, on je bio u tom momentu "nasa Banjaluka". Zao mi je sto nam jos koji put nije dosao ali valjda ce nastojati da nas posjeti u bliskoj buducnosti. Eto samo par redaka o zivotu u jednom djelu Amerike.
Ako negdje ima bolje, ali da smo svi skupa, neka nas zove! Mala sala.
Vjerujte, da mi je netko rekao prije 20 god. da cu "zavrsiti" u Americi rekla bih da je lud. Sad vidim da je sudbina u tome svemu umijesala svoje prste, promijenila mnoge zivote i to iz temelja. Zivjeti ovdje je isto kao "robot" koji je programiran a na njegov program se svi mukom moramo navikavati. Stresovi su uobicajeni. Mi to sve teze podnosimo, jer god. cine svoje. Djeca se, to je sasvim normalno, uklapaju u zivot amerikanaca, ponekad dobar ponekad los. Nemam snage da nesto posebno uljepsavam zivot ovdje jer stvar je do samog covjeka kako tko shvaca i kako se tko vec navikao. Samo znam da je svima start bio tezak. Ali tako je svima bilo, pa zasto bi nesto posebno naglasavala nas, "izbjeglice u Americi".
Sto se tice nasih ljudi, hvala Bogu svi su dobro situirani, imaju kuce , auta, malo vise luksuza itd. i sto je najbitnije svi su zdravo. Kad sam dosla, prije 10 g., nije nas bilo puno. Zadnjih 8g. pristiglo je dosta nase "raje". Hvala Bogu, ima nas dosta i u ovom dijelu Amerike, samo sto nas je razbacalo. Ipak, nekako se veze odrzavaju: slanjem slika, telefonom, internetom, a i posjetama. Eto tako sam prije par nedjelja imala cast da ugostim moje Kuljancane iz Phonix-a.
Trenutno u Chicagu zivi dosta naseg svijeta iz okoline B.L.: Sargovac, Prijecani, Barlovci,Presnace, Zaluzani Petricevac, Motike ,Trn, Misin han, Ivanjska i, naravno, mojih Kuljana. Dolazimo jedni drugima kad god uhvatimo vremena (a ovdje je vrijeme skupo) ali zato se sastajemo kad god su nekakve feste ili udaje, krstenja, pricest, krizma. Tu se posteno ispricamo i uvijek mislimo da smo nesto zaboravili jedni drugima da kazemo. Glavna tema tih razgovora: tko se udaje i zeni, tko se rodio, tko se posvadio (trac), nazalost, to nam najteze pada na srce kad cujemo da je netko umro. Cini mi se ovdje to teze podnosimo. Znam po sebi jer bila sam u Chicagu 1g. kad su mi javili da mi je mama umrla.
Hajde da predjem na nesto veselije. U Chicagu imamo 3 velike hrvatske zupe gdje su redovita misna slavlja sa svim obredima. U sastavu zupa radi i Hrvatski centar koji organizira uvijek nekakve muzicke zabave ili dolaskom nasih pjevaca ili programom domaceg folklornog drustva i tamburice. Dolaze nam cesto i poznati politicari. Mnogi nasi ljudi zive u djelovima Amerike gdje uopce nema crkve ili putuju po 50km. do prve. Stvarno sam sretna sto ovdje sve imamo.
Kardinal Vinko Puljic bio nam je u posjetu 97g. Iste god. je bio i nas dragi biskup Franjo Komarica. Poslije mise i svecanog rucka najvise me je dojmilo sto je on ostao sa "rajom iz BL" do kasno u vece. Toliko smo se svi raspricali da smo u dvorani ostali samo mi , banjalucani i nas Biskup. Svako ga je nesto zapitkivao, on je kao sto znate sa velikim razumijevanjem saslusao svakog. Ma on je melem za nasa ranjena srca, on je bio u tom momentu "nasa Banjaluka". Zao mi je sto nam jos koji put nije dosao ali valjda ce nastojati da nas posjeti u bliskoj buducnosti. Eto samo par redaka o zivotu u jednom djelu Amerike.
Ako negdje ima bolje, ali da smo svi skupa, neka nas zove! Mala sala.