U subotu, 15. lipnja, svečano smo proslavili 140. godišnjicu naše župe svetom misom koju je predvodio biskup Franjo Komarica, a nakon mise ostali smo na druženju u dvorištu pod šatorom koje je organizirao župnik fra Ivo. Za ovaj 140. rođendan župe Barlovci mons.dr.Anto Orlovac napisao je prigodni recital za svoju župu slavljenicu. Pročitajte! Jako lijepo i zgodan način prikaza povijesti župe i njezinih glavnih crta.

Anto Orlovac - SA CRKVENA POLETJELA VILA

Recital uz 140. obljetnicu župe sv. Vida u Barlovcima, 15. lipnja 2019.

Poet

Sa Crkvena poletjela vila
svoja bijela raširila krila.
Obletjela još za starih dana
od Stranjana pa do vrh Jablana,
od Kozare pa do Zalužana.
Tu je voljom Paškala biskupa
barlovačka osnovana župa.
-De kazuj nam, posestrimo vilo,
što se onog davnog ljeta zbilo,
kad je bilo od spasenja svijeta
tisuć' osam sedam i deveta.
Poslušajte, braćo moja mila,
što je ona nama prozborila!

Pripovjedač

Godina je Gospodnja 1879., mjesec lipanj, a dan sedmi. U župi petrićevačkoj, kao u velikoj košnici, sve vrije od života. A kad se vrijedne pčelice umnože, red je da se roj dijeli i da novi roj svoj vlastiti život započne. Tako bi i sa župom Barlovci. Od petrićevačkog roja odijeli se roj barlovački. Stiže knjiga biskupa fra Paškala Vuičića, apostolskog upravitelja Bosanskog apostolskog vikarijata, Dalmatinca, iz Imotskog u kojoj se to određuje. Nemamo, nažalost, sačuvana biskupova dekreta kojim je osnovana župa Barlovci, ali znamo barem ime biskupovo: rođen je 1826. u Imotskom, a tu je 1888. i preminuo. U Barlovce, po odluci poglavara, dođe prvi župnik, zapravo samostalni kapelan, fra Jakov Blažević, Šimićanin sa Kozare. On zaora prve brazde u novoj župi (1879.-1882.), i to u iznajmljenom turskom čardaku Mustajbega Kapetanovića kod groblja Bijeda. Tako započe župa barlovačka pod zaštitom mladoga mučenika Svetoga Vida. Ime sela Barlovci bi sačuvano u nazivu župe i onda kada joj sjedište bi premješteno ovamo u Ramiće. I otisnu se lađa barlovačke župe na nemirno more života. Ubrzo to postade privlačna župa u koju su svećenici rado dolazili. Svidjelo se i fra Jakovu u Barlovcima, pa kasnije dođe ovamo još jedan mandat odraditi i još čvršće temelje udariti.

Poet

Kad je nova župa zaživjela,
zahvaćaše čak trinaest sela.
A u njima, kako povijest slika,
tisuć' i pol vjernih katolika.
Bili sretni, i staro i mlado,
što u novo pripadaju stado
što imaju svoga svećenika,
svoju župu i svoga župnika.
Nema crkve niti župne kuće,
al' imaju svoje želje vruće.
Sve će oni sami uraditi,
lijepu Božju kuću sagraditi,
da ne budu ko slijepci u mraku
i ne služe misu u čardaku.
Mustaj-beže sve nešto zateže,
prodat zemlju Crkvi se usteže,
za imanje, ko da je od zlata
traži vreću žućkastih dukata.
Vidi župnik, sidro mu je dići,
ali crkva mora skoro nići,
neće beže, al' hoće Ramići.

Pripovjedač

Kad su propali svi pokušaji da župa kupi zemlju kod Bijede od Mustaj-bega i tu crkvu gradi, kupi fra Jakov Blažević već sljedeće, 1880. godine, zemlju u Ramićima od Hate Kulenović. Tu će niknuti ova crkva i župna kuća što i danas stoje. No fra Jako uskoro postade gvardijanom na Petrićevcu, zatim ode čak u daleko Livno, pa se sve malo usporilo. A dogodi se još jedna značajna novina: 1881. godine osnova veliki papa Lav XIII. Banjolučku biskupiju kojoj i barlovačka župa pripade. I tako, dogodi se da je barlovačka župa starija dvije godine od biskupije, ili, slikovito rečeno, kćerka starija od vlastite matere! Za fra Jakom zaredaše redom ugledni misnici kao župnici u Barlovcima: fra Ambroža Radmanović, pa domaći sin, čuveni fra Vid Miljanović, koji za župnika dođe s titulom prvoga doktora teologije u cijeloj Bosni i Hercegovini, stečenom u carskome Beču, i tu je župnikovao čak u četiri navrata i puno za ovu župu učinio, pa fra Franjo Ćurić ... i redaju se do današnjeg dana i našega magistra fra Ive Orlovca. Izreda se ovdje tako tridesetak župnika i upola manje kapelana, a župa je rasla i napredovala.

Poet

Pa otada do današnjeg dana
izreda se četa odabrana.
Bilo ovdje poizbor fratara,
od fra Vida pa sve do Ljevara.
Kapelana bilo i župnika,
omiljenih kod puka misnika.
A fra Jako uporan je bio,
u Ramićim' kuću sagradio,
na Crkvenam' misu govorio,
kroz Ramiće na konju jašio.
Još se nije na svijetu rodio
tko bi svakom posve ugodio.
Svakom selu najdraže bi bilo
da mu crkvu sagrade u krilo,
pa je zato prije ove rađe,
bilo, bome, prepirke i svađe.
Al' fra Vide sve je prelomio
kad je crkvu ovdje sagradio.

Pripovjedač

Tako 1884. bi sagrađena prva župna kuća na ovome mjestu – u Ramićima. Misnik je tu. A gdje je misnika, bit će i mise, bit će i misara. Pokazala je to naša povijest još za turskoga vakta: mise su služene i na grobljima, i u šumarcima, i u skromnim kućicama, i pod vedrim i oblačnim nebom, ali vjerni narod i njihovi ujaci nisu odustajali – i vjeru su svetu sačuvali. A Bog voli skromnost, i uvijek je na strani siromašnih i slabih. On im daje posebnu snagu. Petnaestak godina misa je služena u drvenoj crkvici posvećenoj Svetomu Vidu na groblju Crkvene, a 1895. sagrađena je prostrana kapelica kod župne kuće u Ramićima, i župa je konačno dobila svoje sjedište. Kako tada – tako i danas. Ovu lijepu župnu crkvu, ponos svih barlovačkih župljana, sagradio je neumorni fra Vid Miljanović 1911.-1912. godine koji je ovdje župnikovao ukupno 17 godina, u čak četiri navrata. A misnikom je postao samo malo prije nego je osnovana barlovačka župa, pa su oni, parosnici iliti vršnjaci. Iskopa on i čuveni bunar pred crkvom, čijom vodom su kršteni brojni naraštaji barlovačkih župljana – sve do najnovijih vremena. Župa je imala sve što joj je bilo potrebno za normalno djelovanje. I brzo je napredovala i rasla. Pred Drugi svjetski rat toliko je narasla, da je župniku zatrebao i pomoćnik – kapelan. I imala ga je župa od 1939. do 1995. uz prekid u ratu i poraću (1943.-1959.) kad je vladala nestašica svećenika, jer su mnogi obavljali „duhovne vježbe“ po komunističkim zatvorima.

Poet

Vjernicima najveća je dika
iz svog roda imati misnika.
Gdje je vjera iskrena i prava,
Bog molitve rado uslišava.
Kad u srcu buja vjera tvrda,
ona može premještati brda,
a kamoli neće kadra biti
sve od Boga dobrog izmoliti.
A što molbe i postovi mogu,
kad usrdno upute se Bogu?
Tad se mnogi ostvaruju snovi,
što govore i brojevi ovi.
Ova župa, neka joj je dika,
dade Crkvi dva'estdva misnika,
službenikâ Božjega oltara,
osim toga – šesnaest sestara
da se s Bogom zanavijeke druže
pa da Bogu i narodu služe.

Pripovjedač

Iz vjere pobožnoga puka nicala su duhovna zvanja: svećenička i redovnička. Bog je pozivao, oni se odazivali. Iz naroda pozivao, među narod slao. Moglo bi se reći: „I pozva Bog“ ... „I posla Bog“. Još prije negoli Barlovci postadoše samostalnom župom, poznati su iz ovih krajeva neki misnici. Neki još u vrijeme starodrevne župe dragočajske, neki su dočekali i osnutak župe u Barlovcima. Čujmo im imena!
1.Fra Lovro Ojdanić iz Ojdanića
2.Fra Jakov Bumbarević iz Barlovaca
3.Fra Marijan Bumbarević iz Barlovaca
4.Fra Andrija Anušić iz Barlovaca
5.Fra Stipo Orlovac iz Bukovice
6.Fra Antun Mačinković iz Bukovice
7.Dr. fra Vid Miljanović iz Barlovaca

Poet

Kad Barlovci župu zadobiše,
duhovna se zvanja umnožiše,
svakim danom bilo ih sve više.

Pripovjedač

Kao barlovački župljani Bogu se odazvaše i kao misnici svoj mu život posvetiše:
1.Fra Anto Mačinković, mlađi iz Bukovice
2.Fra Jozo Loparević iz Barlovaca
3.Fra Viktor Šakić iz Prijakovaca
4.Fra Bosiljko Gubo iz Ramića
5.Vlč. Tomo Matošević iz Bukovice
6.Vlč. mr. Nikola Matošević iz Bukovice
7.Vlč. Marko Šalić iz Trna
8.Vlč. Filip Lukenda iz Barlovaca
Svi se oni već u vječnost preseliše. Neki od njih i život – kao mučenici – Bogu darovaše.

Drugi još ovom grješnom zemljom hode, vjernicima Božju riječ navješćuju i sakramente svete udjeljuju:
1.Prof. dr. fra Velimir Blažević iz Stranjana
2.Mons. dr. Anto Orlovac iz Bukovice
3.Mons. Vlado Lukenda iz Barlovaca
4.O. Zvonko Topić, trapist iz Orlovca
5.Mr. fra Ivo Orlovac iz Bukovice/Barlovaca
6.Fra Božidar Blažević iz Kuljana
7.Mons. mr. Ivica Božinović iz Kuljana

Poet

I Kristove tu su zaručnice
Časne sestre, bijele golubice,
Bog ih pozva – i sve ostaviše
samo Bogu i braći služiše.
Njih šesnaest – jedne Boga glede,
a druge ga još na zemlji slijede.

Pripovjedač

Evo djevojaka iz ove župe koje pozva Bog da ga, kao časne sestre, nepodijeljena srca slijede i bližnjemu svome služe, a one se velikodušno odazvaše. Već su u Božji pokoj preminule:
1.Sestra Vida Majdandžić iz Matoševaca
2.Sestra Blaška Blažević iz Stranjana
3.Sestra Zora Lagundžić iz Trna
4.Sestra Andrea Blažević iz Stranjana
5.Sestra Perpetua Brkić iz Ojdanića
6.Sestra Ilinka Majdandžić iz Matoševaca
7.Sestra Pavka Brkić iz Ojdanića
8.Sestra Bosiljka Brkić iz Ojdanića
9.Sestra Dobrila Stojčević iz Orlovca

A još Bogu i ljudima služe:
1.Sestra Beata Lagundžija iz Jablana
2.Sestra Marina Domić iz Kuljana
3.Sestra Anđela Golub iz Bukovice
4.Sestra Miroslava Anušić iz Barlovaca
5.Sestra Helena Radman iz Kuljana
6.Sestra Arkanđela Brkić iz Ojdanića
7.Sestra Mirela Majdanžić iz Matoševaca
Sveukupno, koliko znamo: 22 svećenika, od toga 14 franjevaca, 7 biskupijskih svećenika i 1 trapist, te 16 časnih sestara darova Bog župi ovoj, a ona mu odzivom uzvrati.

Poet

Kad je župi stoljetnica bila
stoljetna se majka porodila,
košnica se opet prepunila,
pa se pčela opet podijelila.
Bukovica, Trn i Jablan skupa,
po odredbi Alfreda biskupa,
postadoše sasvim nova župa.
A od toga – da vam kažem svima –
četrdeset skoro je godina.

Pripovjedač

Iako je barlovačka župa, uz svoje zvjezdane trenutke, imala i teških patnja: ratovi, potresi, bolesti, progoni, ipak je, Božjim darom dobro napredovala. Obitelji su bile brojne, Boga se poštovalo, svece svetkovalo, ljude poštivalo, djecu odgajalo. Za poslom se i kruhom odlazilo, ali se i vraćalo. Čestiti i marljivi ljudi osvjetlali su obraz, gdje god su živjeli i radili. Dala je ova župa i brojne ugledne i uspješne ljude, davala svoj doprinos da svi mogu u miru svoj život živjeti i svoj kruh jesti. I Božji je blagoslov bio na njoj. Eto, 1980. godine bilo je potrebno župu podijeliti, pa je od barlovačke blagopokojni biskup Alfred Pichler odvojio župu Trn kojoj su pripala tri sela na istočnom dijelu barlovačke župe.

Poet

Moram reći, braćo moja mila,
nije ovdje sve idila bila,
jer otkad se župa pojavila
tri su strašna rata tu bjesnila.
Prvi svjetski – četiri godine,
Drugi svjetski – nečasno mu ime,
i nedavni – rat skoro bez rata,
uz veliko stradanje Hrvata.
Posljedica – najbolja je slika –
tu gotovo nesta katolika.
Malo osta, drugi žive vani,
sa ognjišta svojih protjerani.

Pripovjedač

Doživjela je ova župa čak tri rata: Prvi svjetski (1914.-1918.), Drugi svjetski (1941.-1945.), pa poraće i gotovo pola stoljeća komunističke vlasti koja je sve činila da Crkvu uništi i zatre, pa najnoviji rat, kada ratovali nismo, ali teško stradali jesmo. U prvom su uglavnom stradali vojnici, koliko –nije nam poznato. Ali Drugi je teško opustošio župu, čak 517 poginulih i nestalih (što na isto izađe!), uglavnom mladih muškaraca, što praktično znači preko 500 iskorijenjenih obitelji! A u najnovijem ratu bez rata čak je 29 namjerno ubijenih vjernika ove župe: sve civilnih osoba, staraca i starica i još dva vojnika. Najtragičnija posljedica bio je velik izgon katolika iz ove župe 1995., pa ih od četiri tisuće 1991. ostade samo 150, koliko ih danas ima.
No, znamo da Bog vodi povijest svakoga čovjeka i svakoga naroda, a nas je posijao kao pšenicu po njivama svijeta da plod vjere i dobrote donosimo tamo gdje se nalazimo. I da svojih korijena, svoje vjere, svoga naroda, svoga odgoja, svoje rodne župe, nikad ne zaboravimo. A njoj sretan 140. rođendan želimo i od Boga sretnu budućnost molimo.

Poet

Dvi' tisuće godine i treće,
braćo moja, neslućene sreće,
presretna je ova župa bila,
i veliku radost doživila,
onog vrućeg, žarkog ljetnog dana
kad na cesti preko Zalužana
ugledala svetog Velikana,
Papu Pavu Drugoga Ivana.
Kada nam je blagoslov donio,
sve nas svojom vjerom osnažio.
Među nama sveca prepoznao,
Blaženoga Merza nama dao.
Pohodi nas ko anđeo bijeli
sada s Bogom vječnu radost dijeli.

................
Autor:

A sad slijedi ono što je glavno,
misom slavit Božje ime slavno.
I Isusa našeg Spasitelja
Jer Njegova to je davna želja.
Sada ova slavljenica župa
okupljena oko svog biskupa,
i župnika, i drugih misnika
vrši svetu službu svećenika.
Svetom misom pred tron Božji stupa,
dobrom Bogu da zahvali skupa.
Za svu prošlost našu zahvalimo
i blagoslov od Njega molimo!
Dok rođendan župi čestitamo,
na molitvu sve vas pozivamo:
Nek nas prati ne s Crkvena vila,
-to pjesnička samo slika bila –
nego Boga presvetoga sila,
i zagovor ovog dragog lika
Svetog Vida, našeg zaštitnika!
Gdje tko od vas u životu bio,
blagoslov ga od Boga pratio,
svakog brata, svaku sestru živu,
i župnika našega fra Ivu!
Jer tko Crkvu i svoj narod voli
taj se uvijek za njih Bogu moli.

...............

Zahvaljujem izvođačima recitala:
dr. Ivani Lukenda, koja je krštena u ovoj župi
i Davoru Pranjiću, studentu iz župe Sasina
Ovaj recital moj je mali dar i čestitka rodnoj župi za 140. rođendan.